Suočiti se s izazovom

TOKOM godina predlagano je nekoliko metoda za liječenje HPMP-a. Neke od njih usredotočile su se na dijetu. Međutim, neke studije pokazuju da obično aditivi u hrani ne uzrokuju hiperaktivnost te da su nutricionistička rješenja često nedjelotvorna. Druge metode liječenja HPMP-a jesu terapija lijekovima, modifikacija ponašanja i kognitivni trening.a

Terapija lijekovima. Budući da je u HPMP očito uključeno i loše funkcioniranje mozga, mnogima su koristili lijekovi za uspostavljanje ispravne kemijske ravnoteže.b Međutim, lijekovi ne zamjenjuju učenje. Oni samo pomažu djetetu da usredotoči svoju pozornost i pružaju mu temelj na kojem može učiti nove vještine.

Lijekovi su pomogli i mnogim odraslim osobama koje pate od HPMP-a. No, dobro je biti oprezan — i kod mladih i kod odraslih — budući da neki lijekovi za stimulaciju koji se koriste za liječenje HPMP-a mogu stvarati ovisnost.

Modifikacija ponašanja. Činjenica da dijete ima HPMP ne oslobađa roditelje obaveze da provode stegu. Iako bi dijete moglo u tom pogledu imati neuobičajene potrebe, Biblija savjetuje roditelje: “Uči dijete prema putu kojim će ići, pa ne će odstupiti od njega ni kad ostari” (Priče Salamunove 22:6). U svojoj knjizi Your Hyperactive Child, Barbara Ingersoll zapaža: “Roditelj koji se jednostavno preda i dozvoli svom hiperaktivnom djetetu da ‘podivlja’ ne čini djetetu nikakvu uslugu. Kao i svako drugo dijete, hiperaktivno dijete treba dosljednu primjenu stege zajedno s poštovanjem prema njemu kao osobi. To znači da su potrebne jasne granice i odgovarajuće nagrade i kazne.”

Zato je važno da roditelji omoguće čvrstu organiziranost. Nadalje, trebala bi postojati točno određena rutina svakodnevnih aktivnosti. Roditelji možda žele dozvoliti djetetu određenu slobodu prilikom pravljenja tog rasporeda, uključujući i vrijeme za domaću zadaću, učenje, kupanje i tako dalje. Zatim budite dosljedni u slijeđenju rasporeda. Pobrinite se da se držite svakodnevne rutine. Phi Delta Kappan primjećuje: “Liječnici, psiholozi, školski službenici i učitelji imaju obavezu prema djetetu i njegovim roditeljima da objasne kako dijagnoza PMP-a ili HPMP-a nije dozvola da se djetetu sve dopušta, već objašnjenje koje može omogućiti da se tom djetetu pruži odgovarajuća pomoć.”

Kognitivni trening. To uključuje pomaganje djetetu da promijeni svoje gledište o sebi i o svom poremećaju. “Ljudi koji pate od poremećaja manjka pozornosti osjećaju se ‘ružni, glupi i bezvrijedni’ čak i ako su privlačni, inteligentni i dobroćudni”, primjećuje dr. Ronald Goldberg. Zato dijete s PMP-om ili HPMP-om treba imati ispravno gledište o svojim vrijednostima te mu je potrebno da zna da se njegove teškoće s pozornošću mogu svladati. Ovo je naročito važno za vrijeme adolescencije. Do vremena kada osoba koja pati od HPMP-a dođe u tinejdžerske godine, ona je možda bila predmet velikog kritiziranja od svojih vršnjaka, učitelja, braće ili sestara te možda čak i roditelja. Sada si treba postaviti realne ciljeve i sebe prosuditi pošteno, a ne oštro.

Gore navedene metode liječenja mogu prihvatiti i odrasli koji pate od HPMP-a. “Potrebne su preinake s obzirom na dob”, piše dr. Goldberg, “ali osnove liječenja — lijekovi tamo gdje su prikladni, modifikacija ponašanja i kognitivni [trening] — ostaju valjane metode tokom cijelog životnog ciklusa.”

Pružanje podrške

John, otac jednog adolescenta koji pati od HPMP-a, roditeljima koji su u sličnim okolnostima kaže sljedeće: “Naučite sve što možete o tom problemu. Donosite informirane odluke. Iznad svega volite svoje dijete, izgrađujte ga. Nisko samopoštovanje djeluje kao ubojica.”

Da bi dijete s HPMP-om imalo odgovarajuću podršku, oba roditelja moraju surađivati. Dr. Gordon Serfontein piše da dijete koje pati od HPMP-a treba “znati da je voljeno u svom domu i da ta ljubav proizlazi iz ljubavi koja postoji među roditeljima” (naglašeno od nas). Nažalost takva se ljubav ne pokazuje baš uvijek. Dr. Serfontein nastavlja: “Temeljito je ustanovljeno da u obiteljima koje imaju [dijete s HPMP-om] postoji gotovo za trećinu više slučajeva bračnih razdora i raspada nego u normalnim obiteljima.” Da bi spriječio takve razdore, otac treba igrati važnu ulogu u podizanju djeteta koje pati od HPMP-a. Odgovornost ne bi trebala stajati samo na majci (Efežanima 6:4; 1. Petrova 3:7).

Bliski prijatelji, iako nisu dio obitelji, mogu pružiti izvanrednu podršku. Kako? “Budite ljubazni”, kaže ranije citirani John. “Gledajte dalje od onoga što se vidi na površini. Upoznajte dijete. Razgovarajte i s roditeljima. Kako su? S čim se bore iz dana u dan?” (Priče Salamunove 17:17).

Članovi kršćanske skupštine mogu mnogo učiniti kako bi pružili podršku kako djetetu koje pati od HPMP-a tako i roditeljima. Kako? Tako što su razumni u svojim očekivanjima (Filipljanima 4:5). Djeca koja pate od HPMP-a mogu ponekad biti nemirna. Umjesto da bešćutno primijeti: “Zašto ne možete kontrolirati svoje dijete?” ili “Zašto ga jednostavno ne kaznite?”, suvjernik koji ima moć zapažanja uvidjet će da su roditelji možda već shrvani svakodnevnim zahtjevima podizanja djeteta koje ima HPMP. Naravno, roditelji trebaju poduzeti sve što je u njihovoj mogućnosti kako bi ograničili nemirno ponašanje djeteta. Ipak, umjesto da se iziritirano istresaju, oni koji su srodni u vjeri trebaju nastojati da budu “puni suosjećanja” i da ‘blagoslivljaju’ (1. Petrova 3:8, 9, St). Zaista, često je slučaj da posredstvom samilosnih suvjernika Bog “tješi ponižene” (2. Korinćanima 7:5-7).

Oni koji proučavaju Bibliju uviđaju da je sva ljudska nesavršenost, uključujući i poremećaje u učenju i HPMP, naslijeđena od prvog čovjeka, Adama (Rimljanima 5:12). Oni isto tako znaju da će Stvoritelj, Jehova, ispuniti svoje obećanje i uspostaviti pravedni novi svijet u kojem više neće biti mučnih bolesti (Izaija 33:24; Otkrivenje 21:1-4). To jamstvo je sidro podrške onima koji su pogođeni poremećajima kao što je HPMP. “Godine, vježbanje i iskustvo pomažu našem sinu da razumije svoj poremećaj i da se bori s njim”, kaže John. “Ali u ovom sustavu stvari on nikada neće biti potpuno izliječen. Ono što nam svakodnevno pruža utjehu jest spoznaja da će u novom svijetu Jehova ispraviti poremećaj našeg sina i omogućiti mu da u potpunosti uživa život.”

[Bilješke]

[Okvir na stranici 8]

Riječ opreza roditeljima

PRAKTIČKI sva su djeca ponekad nepažljiva, impulzivna i pretjerano aktivna. Prisutnost tih obilježja nije uvijek indikator HPMP-a. U svojoj knjizi Before It’s Too Late, dr. Stanton E. Samenow zapaža: “Vidio sam bezbroj slučajeva kad se dijete koje ne želi nešto učiniti opravdava zato što se smatra da pati od nekog hendikepa ili stanja zbog kojeg nije krivo.”

Dr. Richard Bromfield također vidi potrebu za oprezom. “Zasigurno, neki ljudi s dijagnozom HPMP-a imaju neurološka oštećenja i potrebni su im lijekovi”, piše on. “No taj se poremećaj isto tako dijagnosticira kao krivac za sve vrste zloupotrebljavanja, licemjerstva, zanemarivanja i drugih socijalnih problema koji u većini slučajeva nemaju nikakve veze s HPMP-om. Ustvari nedostatak vrijednosti u suvremenom načinu života — besmisleno nasilje, zloupotreba droge i ne toliko užasavajući faktori kao što su dezorganizirani i prekomjerno stimulativni domovi — više pogoduje nemiru koji je sličan HPMP-u nego bilo koje neurološko oštećenje.”

Zato dr. Ronald Goldberg s dobrim razlogom upozorava protiv korištenja HPMP-a kao “koncepta za sve”. Njegov je savjet da se “pobrine kako prilikom dijagnosticiranja niti jedan važan kamen ne bi ostao neprevrnut”. Simptomi koji nalikuju HPMP-u mogu ukazivati na bilo koji od mnogih fizičkih ili emocionalnih problema. Stoga je prilikom određivanja točne dijagnoze od presudne važnosti pomoć iskusnog liječnika.

Čak i ako je ustanovljena dijagnoza, roditelji će dobro učiniti ako odvagnu prednosti i nedostatke lijekova. Ritalin može ukloniti nepoželjne simptome, ali isto tako može imati neugodne nuspojave, kao što su nesanica, pojačana tjeskobnost i nervoza. Zato dr. Richard Bromfield upozorava protiv toga da se djetetu odmah daje lijek samo da bi se uklonili njegovi simptomi. “Previše djece te sve više i više odraslih neodgovarajuće uzima Ritalin”, kaže on. “Prema mom iskustvu, uzimanje Ritalina izgleda da uvelike ovisi o tome koliko roditelji i učitelji mogu tolerirati ponašanje djece. Znam djecu kojoj se Ritalin davao više zato da bi ih se umirilo nego zato što im je bio potreban.”

Stoga roditelji ne bi trebali prenaglo svojoj djeci pripisati da imaju HPMP ili poremećaj u učenju. Umjesto toga, trebali bi pažljivo, uz pomoć osposobljene profesionalne osobe, odvagnuti dokaze. Ako se ustanovi da dijete ima poremećaj u učenju ili HPMP, roditelji bi si trebali uzeti vremena kako bi se dobro informirali o tom problemu te da bi mogli poduzeti korake koji su u najboljem interesu njihove djece.

[Slika na stranici 9]

Dijete koje pati od HPMP-a treba ljubaznu, ali dosljednu stegu

[Slika na stranici 10]

Roditeljska pohvala mnogo pomaže