Danas sam sretna što sam živa!
“Jasno vam je da ćete umrijeti, zar ne?” pitao je liječnik. Ironično je to da bih dvaput prije toga rado prihvatila smrt kao olakšanje. No ne i ovaj put. Dozvolite da vam objasnim.
ODRASLA sam u njujorškom stambenom predgrađu na Long Islandu, gdje je moj otac bio popularni vozač trkaćih automobila. On je bio perfekcionist koji je uživao u natjecanju. Također je bio hirovit i vrlo zahtjevan čovjek. Mama je, pak, bila mirnija, povučenija osoba, koja je toliko strahovala kada se tata utrkivao da se nije usudila gledati utrku.
Moj brat i ja naučili smo od malih nogu da se kod kuće ponašamo kao da nas nema, što je mami već prije bilo prešlo u naviku. No to je imalo svoju cijenu. Svi smo živjeli u strahu od tate. Mene je to pogađalo do te mjere da sam smatrala da nikad ništa ne mogu učiniti kako valja. Samopoštovanje mi se još više srozalo kada me u ranim tinejdžerskim godinama seksualno napastovao jedan obiteljski “prijatelj”. Ne mogavši se nositi sa svojim osjećajima, pokušala sam učiniti samoubojstvo. Tada sam prvi put pomislila da bih rado prihvatila smrt kao olakšanje.
Osjećala sam se bezvrijedno i nevoljeno te sam dobila poremećaj u navikama hranjenja, karakterističan za mlade žene kojima manjka samopoštovanja. U životu sam počela težiti za uzbuđenjem, drogirati se i opijati, bludno živjeti i praviti abortuse — “tražeći ljubav uvijek na krivom mjestu”, baš kao što kaže stih jedne pjesme. Voljela sam motociklizam, automobilističke trke i ronjenje te sam s vremena na vrijeme išla na kockarske izlete u Las Vegas. Također sam se obraćala za savjet jednoj gatari i iz zabave koristila Ouija ploču za dozivanje duhova, ne shvaćajući koliko je spiritizam opasan (5. Mojsijeva 18:10-12).
Pored toga, težnja za uzbuđenjem dovela me do toga da sam se uplela u protuzakonite radnje kao što su preprodavanje droge i krađa po trgovinama. Tražeći ljubav i priznanje, izmijenjala sam i čitav niz momaka i zaručnika. Svi ti faktori zajednički su stvorili jedan način života koji je bio daleko opasniji nego što sam bila svjesna.
Jedne noći, nakon što sam naizmjence uzimala alkohol i drogu u boksovima na trkaćoj stazi, nepromišljeno sam dopustila svom dečku da me odveze kući. Nakon što sam se onesvijestila na prednjem sjedištu, njemu se očito dogodilo to isto. Trgnula sam se uslijed siline sudara. Odvezli su me u bolnicu s mnogim povredama, no na kraju sam se oporavila i ostala mi je samo ozljeda desnog koljena.
Težnja za nečim boljim
Premda nisam puno cijenila svoj vlastiti život, jako sam se zanimala za sigurnost i prava djece i životinja te za zaštitu okoliša. Žudila sam za tim da vidim neki bolji svijet te sam, u nastojanju da pomognem u stvaranju takvog svijeta, aktivno djelovala u mnogim organizacijama. Upravo me ta želja za boljim svijetom u početku privukla onome što je govorila jedna moja kolegica s posla koja je bila Jehovin svjedok. Kad god bi stvari na poslu krenule loše, uvijek bi razočarano rekla “taj sustav”. Kad sam je pitala što time misli, objasnila mi je da jednoga dana u životu uskoro više neće biti nikakvih tjeskoba. Budući da sam je veoma cijenila, slušala sam je sa zanimanjem.
Nažalost, izgubile smo vezu, no ja nikada nisam zaboravila ono što mi je govorila. Shvatila sam da ću jednog dana morati učiniti velike promjene u svom životu kako bih se dopala Bogu. No na to nisam bila spremna. No ipak sam svojim potencijalnim bračnim drugovima najavljivala da ću jednog dana postati Svjedok i da mogu odmah prekinuti vezu ako im se to ne sviđa.
Uslijed toga moj je posljednji dečko htio nešto više saznati, pa mi je rekao da, ako to mene zanima, možda će i njega zanimati. Tako smo se dali u potragu za Svjedocima. Umjesto toga, oni su pronašli nas, došavši na moja vrata. Započet je biblijski studij, no kasnije je moj dečko odlučio prekinuti studij i vratiti se svojoj ženi.
Moj biblijski studij često je bio neredovit. Trebalo mi je vremena da počnem cijeniti Jehovino gledište o svetosti života. No, čim sam ispravila svoj način razmišljanja, shvatila sam da trebam prestati baviti se padobranstvom i pušiti. Budući da mi je život postao dragocjeniji, bila sam spremna smiriti se u životu i ne izlagati se više opasnostima. Svoje predanje Jehovi simbolizirala sam 18. listopada 1985. krštenjem u vodi. Nisam ni slutila da će uskoro moj život doći u opasnost.
Ponovno želim umrijeti
Nekoliko mjeseci kasnije — u noći 22. ožujka 1986. — stajala sam ispred svoje kuće i vadila rublje iz svog automobila, kada me udario automobil koji je vozio prekoračenom brzinom i povukao me za sobom dobrih 30 metara! Ja sam nastradala, a krivac je pobjegao s mjesta nesreće. Premda sam dobila ozljede glave, čitavo sam vrijeme bila pri svijesti.
Ležeći licem prema tlu nasred mračne ceste, jedino što mi je padalo na um bila je grozna pomisao da će me opet udariti neko vozilo. Bol je bila jeziva, više nego što sam mogla podnijeti. Zato sam se stalno molila Jehovi da me pusti da umrem (Job 14:13). Naišla je neka žena koja je silom prilika bila medicinska sestra. Zamolila sam je da mi namjesti noge, jer su bile skroz smrskane. To je i učinila, a usput mi je komadom svoje haljine podvezala žile, kako bi zaustavila krvarenje iz otvorenog prijeloma kosti na jednoj nozi. Moje čizme pronašli su nekoliko kuća dalje, sve pune krvi!
Jedan me prolaznik, ne shvaćajući da sam ja bila pješak, stalno pitao gdje mi je automobil. Kako nisam znala koliko me daleko onaj automobil odvukao, mislila sam da sam još uvijek blizu svog automobila! Kada je stigla ekipa prve pomoći, mislila je da ću umrijeti. Stoga su pozvali policijske inspektore, budući da smrt u saobraćajnoj nezgodi može biti krivično djelo. Vozača su na kraju uhapsili. Čitavu su četvrt zatvorili policijskom vrpcom, obilježivši mjesto gdje je učinjeno krivično djelo te su zaplijenili moj automobil kao dokazni materijal. S jedne su mu strane bila iščupana oboja vrata.
Suočena s krizom
Ja sam u međuvremenu stigla u najbližu traumatološku bolnicu te sam neumorno, čak i kroz masku za kisik, ponavljala: “Ne primam krv, ne primam krv. Ja sam Jehovin svjedok!” Posljednje čega se sjećam bio je osjećaj da mi velike krojačke škare klize leđima prema gore i da čujem ljude iz traumatološke ekipe kako grozničavo viču što da se radi.
Kad sam se probudila, zapanjila sam se što sam živa. Vraćala sam se k svijesti i opet se gubila. Svaki put kad bih se probudila, molila bih svoju obitelj da stupi u kontakt s parom koji je sa mnom proučavao Bibliju. Mojoj obitelji nije bilo drago što sam postala Svjedok, pa se zato nisu udostojili “sjetiti se” obavijestiti taj par. No ja sam bila uporna — to je bilo prvo što sam pitala svaki put kad bih otvorila oči. Naposljetku mi se upornost isplatila i jednoga dana, kad sam se probudila, oni su bili uz mene. Kakvo olakšanje! Jehovini ljudi znali su gdje se nalazim.
No moja je radost bila kratkog vijeka, jer mi se krvna slika počela pogoršavati i dobila sam jaku vrućicu. Izvadili su mi kosti za koje se sumnjalo da uzrokuju infekciju, a u nogu su mi stavili četiri šipke. No ubrzo mi se vratila jaka vrućica i poplavila mi je noga. Razvila se gangrena, pa su mi morali amputirati nogu da bih preživjela.
Prisiljavanje da primim krv
Budući da mi se drastično pogoršala krvna slika, smatralo se da je nemoguće izvesti operaciju bez transfuzije krvi. U sobu se pozivalo liječnike, medicinske sestre, članove obitelji i stare prijatelje ne bi li me nagovorili na to. Zatim je netko počeo šaptati kod mojih vrata. Načula sam da liječnici nešto spremaju, no nisam mogla razabrati što to. Srećom, jedna Svjedokinja koja mi je upravo bila u posjeti načula je kako mi planiraju prisilno dati transfuziju. Odmah je stupila u vezu s lokalnim kršćanskim starješinama, koji su mi došli pomoći.
Angažirali su jednog psihijatra da bi procijenio moje psihičko stanje. Očito su me htjeli proglasiti neuračunjivom, da bi na temelju toga mogli zanemariti moje želje. Taj im plan nije uspio. Potom su doveli jednog svećenika, koji je i sam primio transfuziju krvi, da bi me uvjerio kako se krv smije primati. Na kraju je moja obitelj zatražila sudski nalog da mi se prisilno da krv.
Oko dva sata ujutro tim liječnika, sudska stenografkinja, niži sudski činovnik, odvjetnici koji su zastupali bolnicu i sam sudac upali su u moju bolničku sobu. Počelo je sudsko zasjedanje. Mene nisu prethodno obavijestili, nisam imala niti Bibliju niti pravnog zastupnika, a bila sam pod jakim analgeticima. Kakav je bio ishod suđenja? Sudac je poništio sudski nalog, rekavši da je sada još više nego prije zadivljen besprijekornošću Jehovinih svjedoka.
Jedna bolnica u Camdenu (New Jersey) pristala je preuzeti moj slučaj. Budući da su ljudi u upravi njujorške bolnice bili izuzetno ljuti, potpuno su mi obustavili daljnje liječenje, uključujući i davanje analgetika. Nisu dopustili niti spuštanje helikoptera koji me je trebao prevesti u bolnicu u New Jerseyu. Srećom, preživjela sam vožnju do bolnice u ambulantnim kolima. Po svom dolasku čula sam riječi spomenute na početku ove priče: “Jasno vam je da ćete umrijeti, zar ne?”
Operacija — uspjela
Bila sam toliko slaba da mi je bolničarka morala pomoći da napišem slovo X na obrascu za pristanak na operaciju, čime bi dobili moje dopuštenje. Morali su mi amputirati desnu nogu iznad koljena. Potom mi je hemoglobin pao ispod 2 i liječnici su sumnjali da mi je mozak teško oštećen. To su mislili zato što nisam reagirala kad su me dozivali, govoreći mi u uho: “Virginia, Virginia” — ime koje je pisalo na mom prijemnom formularu. No kad sam nešto kasnije čula da mi netko nježno šapće: “Ginger, Ginger”, otvorila sam oči i ugledala nekog meni potpuno nepoznatog gospodina.
Bill Turpin bio je iz jedne od skupština Jehovinih svjedoka u New Jerseyu. Moj nadimak, Ginger — po kojem su me znali čitavog života — doznao je od njujorških Svjedoka. On je tako oblikovao pitanja da sam mogla odgovarati treptanjem, budući da sam bila priključena na respirator i uopće nisam mogla govoriti. “Želiš li da te i dalje nastojim obilaziti”, pitao je, “i da kažem Svjedocima u New Yorku kako si?” Treptala sam kao luda! Brat Turpin se izlagao opasnosti time što je krišom dolazio u moju sobu, budući da je moja obitelj naredila da me nitko od Svjedoka ne smije posjećivati.
Već sam šest mjeseci bila u bolnici, a još uvijek sam mogla obavljati tek osnovne svakodnevne radnje, kao naprimjer jesti i oprati zube. Kasnije sam dobila protezu za nogu, pa sam mogla pomalo hodati uz pomoć štaka. Kada sam u rujnu 1986. otišla iz bolnice i vratila se u svoj stan, jedna je njegovateljica ostala sa mnom još oko šest mjeseci kako bi mi pomagala.
Pomoć našeg bratstva
Čak i prije svog povratka kući, uistinu sam sa zahvalnošću shvatila što znači pripadati kršćanskom bratstvu (Marko 10:29, 30). Braća i sestre su se s ljubavlju brinuli ne samo za moje tjelesne potrebe već i za duhovne. Uz njihovu pomoć prožetu ljubavlju mogla sam ponovno pohađati kršćanske sastanke, a nakon nekog vremena čak i sudjelovati u takozvanoj pomoćnoj pionirskoj službi.
Građanska parnica protiv vozača automobila, kod koje obično prođe barem pet godina da bi se uopće pojavila na sudskom kalendaru, bila je zakazana za nekoliko mjeseci — što je iznenadilo mog odvjetnika. Zahvaljujući isplatama novčane odštete mogla sam se preseliti u prikladniji dom. Pored toga, kupila sam kombi s dizalom za invalidska kolica i ručnim komandama. Tako sam 1988. stupila u redove općih pionira, posvećujući djelu propovijedanja najmanje 1 000 sati godišnje. Tijekom godina uživala sam u obrađivanju područja u saveznim državama North Dakota, Alabama i Kentucky. Svojim sam kombijem prevalila preko 150 000 kilometara, a većinu toga u kršćanskoj službi.
Imala sam mnoge interesantne dogodovštine i sa svojim električnim skuterom na tri kotača. Dvaput sam ga prevrnula dok sam bila u službi sa ženama putujućih nadglednika. Jednom, u Alabami, pogrešno sam procijenila da s njime mogu preskočiti jedan potočić, pa sam završila na tlu, sva u blatu. Međutim, to što sam njegovala smisao za humor i što nisam previsoko mislila o sebi pomoglo mi je da sačuvam pozitivan stav.
Ojačana sigurnom nadom
Povremeno su mi zdravstvene tegobe bile gotovo nesnosne. Prije nekoliko godina dvaput sam morala prekinuti s pionirskom službom jer je izgledalo da bi mi trebalo amputirati i drugu nogu. Sada mi stalno prijeti opasnost da izgubim tu nogu, a proteklih sam pet godina bila potpuno vezana za invalidska kolica. Godine 1994. slomila sam ruku. Trebala mi je pomoć kod kupanja, oblačenja, kuhanja i čišćenja i svuda su me morali drugi voziti. Ipak sam, zahvaljujući pomoći braće, mogla ostati u pionirskoj službi za vrijeme te nevolje.
Čitavog života težila sam za nečim što mi se činilo uzbudljivim, no sada shvaćam da nam najuzbudljivije vrijeme tek predstoji. Danas sam sretna što sam živa zato što sam uvjerena da će Bog izliječiti sve postojeće bolesti u svom novom svijetu koji se brzo približava (Izaija 35:4-6). Nestrpljivo očekujem vrijeme kada ću u tom novom svijetu plivati s kitovima i delfinima, istraživati planine s lavicom i njenim mladuncima i naprosto se moći prošetati plažom. Raduje me kad zamišljam kako uživam u svemu što je Bog za nas stvorio u tom Raju na Zemlji. (Ispričala Ginger Klauss.)
[Slika na stranici 21]
U vrijeme kad je kockanje bilo dio mog života
[Slika na stranici 23]
Božja obećanja me jačaju