“Što kokoš traži na kiši...”

Od dopisnika Probudite se! iz Nigerije

KAD je naša mala skupština na jugu Nigerije dobila svoj kontingent traktata Vijesti Kraljevstva br. 34, koji se raspačavao diljem svijeta, jedva smo čekali da raznesemo primjerke traktata u sve dijelove svog područja. To nije bio lak zadatak. Na našem području nalaze se naselja ratara koji uzgajaju kasavu, slatki krumpir i druge prehrambene kulture. Ta su naselja smještena duboko u tropskoj kišnoj šumi. Doći do njih bit će teško, no nipošto ne i nemoguće. Uostalom, Božja je volja da dobra vijest dopre do svih vrsta ljudi, čak i do ratara koji žive u džungli (1. Timoteju 2:3, 4).

Tako se 16. listopada 1995. u 7.30 ujutro nas 18 uputilo prema ratarskom naselju koje se zove Abomgbada, udaljenom nekih tri i po kilometra. Na jednom dijelu puta morali smo pregaziti jednu rječicu. Voda nam je sezala do pasa.

Da bismo još istog dana došli do drugog naselja, morali smo prijeći jednu veću rijeku. Ovaj put samo su četiri brata i jedna sestra prešli na drugu stranu. Ostali iz grupe nisu išli dalje.

Tog smo dana naišli na mnoge koji su htjeli slušati. Našoj je radosti pridonijelo ono što smo nazvali svojim prašumskim “džeparcem”. Putem smo pomalo ubirali i jeli voće koje raste u divljini. Naišli smo na gostoljubive seljane koji su pokazali cijenjenje za naš trud da stignemo do njih; davali su nam naranče da njima utažimo žeđ. Razgovarali smo s oko 250 ljudi i razdijelili sve traktate koje smo imali uza se.

Velik izazov

Pravi izazov pojavio se dva dana kasnije. Na udaljenosti od 12 kilometara nalazilo se naselje Ose Anasi, do kojeg se vjerojatno nikad nije doprlo putem organiziranog propovijedanja. Neki su oklijevali krenuti u to područje. Prelaženje rijeke Urasi bilo je opasno, a mnogi od nas ne znaju plivati. Pregaziti rijeku moglo bi biti opasno zbog oštrih panjeva. Blatna područja bit će klizava, a padovi bi mogli prouzročiti ozljede. Neki od ručno napravljenih mostova nisu baš bili čvrsti. Bilo je zmija, krokodila i potoka prepunih pijavica.

Ipak nas je šesnaestero odlučilo otići tamo. Prvo smo pješačili oko kilometar i po, a onda smo ušli u čamac da bismo prešli brzu i opasnu rijeku Urasi. Da bismo došli do čamca, morali smo se spustiti strmim brežuljkom. Bila je sezona kiša i rijeka je nabujala. Čitavo to područje pokriveno je ilovačom, tako da je u kišnoj sezoni veoma klizavo. Kada smo izišli iz čamca, ustanovili smo da se puteljak pretvorio u potok čija je dubina mjestimično sezala do jednog metra. Tada su nastupile naše prave nevolje.

Nekih 30 minuta gazili smo tim potočnim puteljkom. Tlo je bilo tako klizavo da su mnogi od nas pali u blatnu vodu, smočivši Biblije, časopise i traktate. Bili smo dobro raspoloženi, tako da bismo se, kad bi netko pao, svi slatko nasmijali, uključujući i onog tko je pao.

Dok smo prelazili jedan potočić, pijavice su nam se hvatale za noge. Jedna je mlada sestra silno kriknula kad joj se pijavica pripila uz nogu. Vikala je čak i nakon što smo joj skinuli pijavicu. I to smo sa smijehom prihvatili kao sastavni dio naše avanture, te smo nastavili svoj put.

Kod prelaska jednog drugog potoka jedan je brat odlučio da ga neće pregaziti kao svi drugi već da će ga preskočiti. Uspio je preskočiti vodu, no ne i blato. Okliznuo se, a potom se ispružio u blatu koliko je dug i širok. Ustao je, pregledao se, ustanovio da nije ozlijeđen, a onda je rekao: “Nema problema; i to je dio iskustva.” Prisjetili smo se da se apostol Pavao također suočio s “pogiblima od rijeka”, vjerojatno daleko većim od onih s kojima smo se mi suočili (2. Korinćanima 11:26, St).

Krenuli smo preko mosta ručne izrade, koji je opasno izgledao, no svi smo uspjeli prijeći na drugu stranu. Nakon toga područje je postalo još klizavije, tako da je bilo još više padova.

S nama je bio jedan opći pionir, brat kojem je bilo skoro 70 godina. Tog jutra došao je da bi nam zaželio sretan put. No nakon što smo se pomolili za Jehovin blagoslov, upitao nas je: “Kako bih mogao ostati ovdje kad vi idete u propovijedanje?” Inzistirao je na tome da pođe s nama i nitko živ nije ga mogao uvjeriti da ostane. Rekao je da će Jehova biti uz njega. Tako je krenuo s nama.

Kada se on opružio na leđa po klizavom tlu, nitko se nije smijao. Zabrinuto smo ga pitali je li ozlijeđen. Odgovorio je: “Nisam. Polako sam padao da ne bih ozlijedio tlo.” Nasmijali smo se s osjećajem olakšanja i prisjetili se Izaije 40:31, gdje stoji da oni “koji se nadaju Gospodinu, dobijaju novu snagu”.

Slušači koji pokazuju cijenjenje

Najzad smo stigli na svoje odredište. Reakcije ljudi bile su veoma ohrabrujuće. Jedan se čovjek uplašio vidjevši nas kako prilazimo njegovoj kolibi, no kada je saznao tko smo, rekao je: “Teško mi je vjerovati da ste prevalili taj naporan put samo da biste nam došli propovijedati. Mi to cijenimo.” Odgovorili smo mu s jednom domaćom uzrečicom: “Ono što kokoš traži na kiši njoj je važno.” Čovjek je shvatio.

Jedan je drugi seljanin rekao: “Ako je propovijedanje stiglo u ovaj kraj, to znači da nam je stiglo spasenje.” Mnogi su postavljali pitanja, na koja smo mi odgovarali. Zamolili su nas da ponovo dođemo i obećali smo da hoćemo.

U Ose Anasiu podijelili smo oko 112 traktata — sve što smo imali. Sve u svemu, svjedočanstvo je dobilo nekih 220 ljudi.

Na povratku smo zalutali. Trebalo bi nam sat i po da se vratimo do naselja, a noć se brzo spuštala. Svatko se u sebi pomolio Jehovi i odlučili smo krenuti dalje, premda je to značilo prelaženje opasnog potoka koji nam je sezao do bedara.

Prešavši na drugu stranu, pronašli smo put te smo, na svoje iznenađenje, otkrili da smo već bili prešli četiri petine puta do kuće. To što smo zalutali ispalo je kao prečica koja nam je skratila putovanje za najmanje sat vremena! Dakako, svi smo bili radosni i zahvalili smo se Jehovi. Stigli smo kući u suton — umorni i gladni, no veoma radosni.

Dok smo kasnije pričali o dogodovštinama toga dana, jedna je sestra rekla: “Dosta sam toga čula o tom području, tako da sam znala da ću pasti. Da se nije radilo o dobroj vijesti, ne bih se tamo zaputila, ma niti za sve novce ovog svijeta!” Jedan je brat uskliknuo: “Najzad je dobra vijest stigla u Ose Anasi!”

[Slike na stranici 23]

Prelaženje jednog tamošnjeg mosta

Prešli smo mnoge potoke prepune pijavica

Na kraju ove opasne staze ukrcali smo se na čamac da bismo prešli rijeku Urasi