Naša potraga za pravdom
ISPRIČAO ANTONIO VILLA
Godine 1836. sve teksaške branitelje Alama — kojih je bilo nešto manje od 200 — poubijala je meksička vojska od nekih 4000 ljudi. Nakon toga, bojni poklik “Zapamtite Alamo” koristio se da se rasplamsa borba za nezavisnost koja je dobivena kasnije te godine. Ono što je jednom bilo dio Meksika, 1845. postalo je dio Sjedinjenih Država, pa su se tako Meksikanci našli u neprijateljskom području. Etničke se razlike još osjećaju.
ROĐEN sam 1937. godine nedaleko od San Antonia, Texas, gdje je Alamo smješten. U tim danima kupaonice, izvori pitke vode i drugi javni objekti imali su istaknute natpise “Samo za bijelce” i “Ostali”. Brzo sam naučio da u te “Ostale” spadamo i mi koji smo meksičkog porijekla.
Kad bismo gledali film u kinu, Meksikancima i crncima bilo je dozvoljeno sjediti samo na balkonu, ne u parteru. Mnogi restorani i radnje nisu pružali usluge Meksikancima. Jednom, kad su moja supruga Velia i njena sestra ušle u kozmetički salon, vlasnici nisu imali ni toliko pristojnosti da kažu: “Mi ovdje ne primamo Meksikance.” Jednostavno su im se smijali u lice dok Velia i njena sestra nisu posramljene otišle.
Ponekad bi bijelci — obično kad su bili pijani — tražili Meksikanke, koje su mnogi od njih smatrali po prirodi nemoralnima. Mislio sam: ‘Ne žele dijeliti kupaonicu ili izvor vode s nama, ali žele dijeliti krevet s Meksikankama.’ Te su me nepravde u početku činile nesigurnim, a kasnije prkosnim.
Problemi s crkvama
Licemjerstvo religije još me je više ogorčavalo. Bijelci, crnci i Meksikanci imali su odvojene crkve. Kad sam se pripremao za svoju prvu pričest kao katolik, svećenik mi je uručio kuverte s unaprijed označenim datumima da ih dam ocu. Svaki tjedan smo trebali vratiti po jednu kuvertu s prilogom. Ubrzo nakon toga, svećenik mi je rekao: “Bilo bi ti bolje da kažeš ocu da ja nisam primio one kuverte.” Očeve ljutite riječi ostavile su utisak na mene: “To je jedina stvar koja ih interesira — novac!”
Obično je bilo skandala u kojima bi svećenici pobjegli sa ženama iz svoje crkve. Takvi događaji dovodili su me uvijek iznova do uvjerenja: “Religija ima samo dva cilja — ili da ti uzme novac ili da ti uzme ženu.” Tako, kad bi došli Jehovini svjedoci, otpremio bih ih govoreći: “Ako želim religiju, tražit ću je sam.”
Vojska i brak
Godine 1955. stupio sam u Američko zrakoplovstvo jer sam se nadao da bih tamo isticanjem u svom poslu mogao dobiti poštovanje koje mi je bilo uskraćeno kao Meksikancu. Budući da sam se posvetio poslu dobio sam priznanje, te sam konačno postavljen na dužnost kontrolora kvalitete. To je uključivalo procjenu rada drugih odjela oružanih snaga.
Godine 1959. oženio sam Veliu. Velia je oduvijek bila religiozna. Ipak, bila je razočarana brojnim crkvama koje je posjetila. Jednog dana 1960, kada je bila jako utučena, molila se: “Molim te, Bože, javi mi ako postojiš. Želim te upoznati.” Tog istog dana Jehovin svjedok je došao u naš dom u Petalumi, Kalifornija.
Međutim, ubrzo nakon toga, Velia je izgubila kontakt sa Svjedocima zbog promjene mog vojnog zadatka. Tek je 1966, dok sam ja bio u Vijetnamu, obnovila biblijski studij s njima u Seminoli, Texas. Nakon povratka kući iz Vijetnama, početkom iduće godine, nisam bio sretan kad sam je našao da proučava Bibliju sa Svjedocima.
Moje tvrdoglavo protivljenje
Smatrao sam da će Veliu religija prevariti i razočarati. Tako sam prisustvovao studiju i čekao priliku da otkrijem i najmanji trag licemjerstva. Kad je žena rekla da su Svjedoci politički neutralni, prekinuo sam je pitanjem: “Čime se vaš suprug bavi?”
“Uzgaja pamuk”, odgovorila je.
“Ha!” arogantno sam uzvratio. “Vojne uniforme se prave od pamuka. Dakle vi podupirete ratne aktivnosti!” Postao sam bučan i nerazuman.
Iako smo se zbog novog vojnog zadatka u lipnju 1967. preselili daleko u Minotu, Sjeverna Dakota, Svjedoci su tamo kontaktirali s Veliom i obnovili njen biblijski studij. Počeo sam se protiviti na dječji način. Namjerno bih došao u vrijeme studija i lupao vratima, stupao uz stepenice, glasno bacao čizme na pod i puštao vodu iz vodokotlića u zahodu po nekoliko puta.
Velia je bila blaga na riječima i podložna supruga koja nikad nije učinila bilo što bez mog dopuštenja. Iako sam joj nerado dopustio da ima biblijski studij, znala je da će veći problem biti posjećivanje sastanaka Svjedoka. Uvijek kad je bila potaknuta da to radi, odgovarala bi: “Bolje ne. Ne želim uznemiravati Tonya.”
Međutim, jednog dana Velia je pročitala u Bibliji: “Ne ožalošćavajte svetoga Duha Božijega” (Efežanima 4:30). “Što to znači?” pitala se. Svjedoci koji su vodili studij objasnili su: “Pa, Božji sveti duh je nadahnuo pisanje Biblije. Tako, ako ne postupamo prema onome što Biblija kaže, onda žalostimo Božji sveti duh. Naprimjer, neki ne idu na sastanke, iako znaju da Božja Riječ kaže da bismo to trebali” (Jevrejima 10:24, 25). To je bilo sve što je Veliinom poniznom srcu trebalo. Otada nadalje išla je na svaki sastanak usprkos mom protivljenju.
Napadao sam je riječima: “Kako možeš otići iz kuće, a da moja večera nije na stolu?” Velia je brzo naučila da moja večera uvijek mora biti topla i spremna. Zbog toga sam koristio druge izgovore: “Ne voliš ni mene ni našu djecu. Zanemaruješ nas zbog tih sastanaka.” Ili kad bih napao vjerovanja Svjedoka, a Velia bi ih pokušala braniti na blag način, počeo bih svoju priču o boconi — “blebetuši” — nazivajući je drskom, nepodložnom boconom.
Usprkos tome Velia je posjećivala sastanke, često odlazeći iz kuće u suzama zbog mog verbalnog zlostavljanja. Doduše, ostao sam pri nekim načelima. Nikada nisam udario svoju suprugu niti čak pomislio da je napustim zbog njene novopronađene vjere. No brinulo me je to da bi se neki zgodan čovjek na tim sastancima mogao zainteresirati za nju. Moje mišljenje o religiji još uvijek je bilo: ‘Zanima ih ili novac ili žena.’ Često sam prigovarao tome kako se Velia odijeva za sastanke: “Uljepšavaš se za nekog drugog, a za mene nikada.” Tako kad sam prvi put odlučio prisustvovati sastanku, rekao sam: “Idem — ali samo da bih te držao na oku!”
Međutim, moj pravi razlog bio je taj da pronađem nešto protiv Svjedoka. Na jednom od prvih sastanaka kojima sam prisustvovao održan je govor o sklapanju braka “samo u Gospodinu” (1. Korinćanima 7:39). Kad smo stigli kući, žestoko sam prigovorio: “Vidiš! Oni su isti baš kao i svi drugi — imaju predrasude o svakome tko nije njihove vjere.” Velia je blago objasnila: “Ali to nije ono što oni kažu, to kaže Biblija.” Brzo sam uzvratio udaranjem šakom o zid i vikanjem: “Opet se ponašaš kao bocona!” Ustvari, bio sam frustriran jer sam znao da je bila u pravu.
Nastavio sam prisustvovati sastancima i čitati literaturu Svjedoka, ali moj je motiv bio da im pokušam pronaći manu. Čak sam počeo komentirati na sastancima — ali samo da pokažem ljudima da nisam “glupi Meksikanac”.
Moja potraga za pravdom zadovoljena
Godine 1971. moja nas je vojna karijera odvela u Arkansas. Nastavio sam prisustvovati sastancima s Veliom, koja se krstila u prosincu 1969, simbolizirajući time svoje predanje Jehovi. Više joj se nisam protivio, ali nisam nikome ni dopustio da sa mnom proučava Bibliju. Moja se spoznaja, kao rezultat čitanja biblijske literature, jako povećala. Ipak, sve je to bila intelektualna spoznaja — plod moje želje da u svemu što radim budem najbolji. Međutim, malo po malo, druženje s Jehovinim svjedocima počelo je utjecati na moje srce.
Naprimjer, zapazio sam da crnci sudjeluju u poučavanju na skupštinskim sastancima. Ali isprva sam govorio sebi: ‘Ma, oni to rade samo ovdje iza zatvorenih vrata.’ No kad smo prisustvovali kongresu na velikom bejzbolskom stadionu, bio sam iznenađen kad sam vidio da su tamo i crnci imali točke u programu. Morao sam priznati da među Svjedocima nema diskriminacije. Oni prakticiraju istinsku pravdu.
Također sam uvidio da Jehovini svjedoci imaju pravu ljubav jedan za drugoga (Ivan 13:34, 35). I kad sam radio s njima na izgradnji njihove Dvorane Kraljevstva, mogao sam vidjeti da su oni samo obični ljudi. Vidio sam ih kako se umaraju, kako čine greške i čak se porječkaju kad stvari krenu loše. Umjesto da me te nesavršenosti odvrate od njih, počeo sam se osjećati još sigurnije među tim ljudima. Možda sam shvatio da za mene ima nade unatoč mojim brojnim manama.
Konačno se doprlo do mog srca
Prvi put sam shvatio da razvijam odnos s Jehovom kad je u Kuli stražari 1973. godine objašnjeno da je pušenje ‘poganština tijela’ i predstavlja prijestup za isključenje (2. Korinćanima 7:1). Tada sam pušio između jedne i dvije kutije cigareta dnevno. Ranije sam mnogo puta pokušavao sâm prestati, ali bezuspješno. Sada međutim, svaki put kad bih osjetio potrebu za pušenjem, tiho bih se pomolio Jehovi za pomoć da prestanem s tom nečistom navikom. Na zaprepaštenje sviju, nikada više nisam pušio.
U vojnu mirovinu trebao sam otići 1. srpnja 1975. Shvatio sam da ukoliko budem želio raditi ono što uči Biblija, morat ću svoj život predati Jehovi. Sa mnom se nikada nije vodio biblijski studij, pa je tako bio pravi šok za skupštinske starješine kad sam im u lipnju 1975. rekao da se želim krstiti čim završi moja vojna karijera. Objasnili su da bih prvo morao ispuniti Isusovu zapovijed o sudjelovanju u djelu propovijedanja (Matej 28:19, 20). To sam učinio prve subote u srpnju. Tog istog dana sastao sam se sa starješinom i odgovorio na biblijska pitanja na koja trebaju odgovoriti kandidati za krštenje. Tri tjedna kasnije bio sam kršten.
Kad su vidjeli da sam se krstio, naše troje djece — Vito, Venelda i Veronica — počelo je brzo duhovno napredovati. Kroz sljedeće dvije godine, dvoje starije djece se krstilo, a četiri godine kasnije ih je u tome slijedilo i najmlađe. Kad razgovaram s muškarcima koji poznaju biblijsku istinu, ali ništa ne čine u skladu s njom, često im govorim o posljedicama propusta da djeluju. Kažem im da iako njihova djeca možda to ne govore, ona ipak u sebi misle: ‘Ako istina nije dovoljno važna za tatu, onda nije dovoljno važna ni za mene.’
Punovremena služba
Naša cijela obitelj počela je punovremenu pionirsku službu u Marshallu, Arkansas. Velia i ja smo počeli 1979, a djeca su nam se pridružila u tom djelu tokom sljedećih godina, kako je svako od njih završavalo srednju školu.
Početkom 1980-ih čuli smo izvještaje o žeđi za biblijskom spoznajom među ljudima u Ekvadoru (Južna Amerika), pa smo si za cilj postavili preseljenje u to područje. Do 1989. naša su djeca bila odrasla i sposobna brinuti se za sebe. Tako smo u toj godini napravili kratak posjet Ekvadoru da bismo ‘uhodili zemlju’. (Usporedi 4. Mojsijevu 13:2, 3.)
U travnju 1990. stigli smo u Ekvador, naš novi dom. Budući da smo bili ograničeni financijskim sredstvima — živjeli smo od moje vojne mirovine — morali smo pažljivo raspolagati njima. Sve financijske žrtve bile su daleko nadmašene radostima punovremene službe u ovom duhovno plodnom području. Isprva smo radili u lučkom gradu Manti, gdje je svatko od nas vodio 10 do 12 biblijskih studija tjedno. Zatim sam, 1992. godine, počeo zajedno sa svojom suprugom služiti kao putujući sluga. Svaki tjedan posjećujemo drugu skupštinu.
Kada je pravda potpuno ispunjena
Kada razmišljamo o prošlosti, Velia i ja možemo vidjeti da nam nepravde koje smo iskusili dok smo rasli sada pomažu u našoj službi. Naročito pazimo na to da nikada prezirno ne gledamo nikoga tko je možda siromašniji ili ima niže obrazovanje od nas ili tko ima etničko porijeklo koje je drugačije od našeg. Također vidimo puno naše kršćanske braće i sestara koji proživljavaju gore socijalne nepravde od onih koje smo mi proživjeli. Pa ipak se ne žale. Drže oči upravljene na Božje Kraljevstvo koje predstoji, a to je ono što smo i mi naučili raditi. Odavno smo prestali tražiti pravdu u ovom sustavu; radije trošimo naš život ukazujući ljudima na jedino istinsko rješenje nepravde, Božje Kraljevstvo (Matej 24:14).
Također smo naučili da oni među nama koji su vrlo osjetljivi na nepravdu moraju paziti da ne očekuju savršenu pravdu među Božjim narodom. To je tako jer smo svi nesavršeni i naginjemo činjenju onog što je loše (Rimljanima 7:18-20). Pa ipak, možemo iskreno reći da smo pronašli društvo braće iz svih nacija koja s puno ljubavi teže činiti ono što je pravo koliko god im to dopuštaju njihove mogućnosti. Naša je nada da ćemo zajedno s Božjim narodom iz cijelog svijeta ući u Božji novi svijet u kojem pravda živi (2. Petrova 3:13).
[Istaknuta misao na stranici 20]
Brzo sam uzvratio udaranjem šakom o zid
[Slika na stranici 21]
S Veliom kad sam stupio u zrakoplovstvo
[Slika na stranici 23]
S Veliom 1996. godine