Drvorezbarstvo — drevna afrička umjetnost
Od dopisnika Probudite se! iz Nigerije
DRVOREZBARI već dugo vremena imaju pune ruke posla u gradu Beninu, koji se nalazi na području današnje južne Nigerije. Prije četiristo godina, grad Benin bio je prijestolnica moćnog, izvanredno organiziranog šumskog kraljevstva. Posjetitelji iz Evrope divili su se širokim, ravnim ulicama grada, lijepo poredanim kućama i njegovim plemenitim i zakonu poslušnim građanima. Grad Benin stoljećima je rastao kao jedan od najvažnijih zapadnoafričkih komercijalnih i kulturnih centara.
Beninskim kraljevstvom upravljao je niz kraljeva zvanih obe. Obe su aktivno podupirali umjetnost. Njihovu prekrasnu palaču u gradu Beninu ukrašavale su skulpture glava, vrhunske zidne ukrasne ploče lijevane u bronci i fino izrezbarena remek-djela od slonovače. Iako drevne rezbarije od drva nisu preživjele zub vremena, a ni termite, ipak se može jasno primijetiti da su drvorezbari bili aktivni u ovom kraljevstvu. Martins Akanbiemu, bivši kustos Nacionalnog muzeja u Lagosu, piše sljedeće: “Drvorezbarski ceh (...) je izgleda najstariji ceh koji je radio za obu.”
Godine 1897. britanske su snage opljačkale grad Benin i odnijele u Evropu njegovo sada neprocjenjivo umjetničko blago — preko 2 000 umjetnina. Najveće zbirke drevne beninske umjetnosti danas su izložene, ne u Nigeriji, već u muzejima Londona i Berlina.
Drvorezbarstvo u današnje vrijeme
Danas je Benin živahan grad poput mnogih drugih u Nigeriji. No, u njemu su još uvijek prisutni tragovi prijašnje slave. Palača je obnovljena i dom je sadašnjeg obe. Mogu se vidjeti i ostaci dubokog jarka koji je okruživao grad; a ako pažljivo slušate, možete čuti nježni tik, tik, tik dlijeta po drvu.
Čovjek po imenu Johnson već 20 godina u gradu Beninu izrađuje skulpture od drva. U prošlim stoljećima, drvene i brončane glave čuvale su uspomenu na one koji su umrli; ukrašavale su oltare posvećene obožavanju predaka. No glave koje Johnson izrađuje ne liče na one koje su se nekad upotrebljavale u religiozne svrhe. Njegove služe samo za ukras.
Johnson koristi ebanovinu, tvrdo, ali lako lomljivo drvo, idealno za rezbarenje. Koristi uglavnom srčiku ili unutrašnji sloj drveta. Srčika nigerijske ebanovine često je izrazito crne boje, iako neko drveće ima srčiku prošaranu prugama ili boja srčike varira od sive do crne. Prilikom rezbarenja ostavlja nešto bjelike, ili vanjskog sloja drveta; ona daje ugodnu crvenu boju, koja se dobro uklapa s crnom. I crvena i crna ebanovina poliraju se dok ne dobiju lijep sjaj.
Ebanovine u Nigeriji ima u izobilju. Kad se drvo ebanovine sruši, često ga se nekoliko mjeseci ostavi u šumi da se osuši. Čak i nakon što trupac ebanovine stigne u Johnsonovu radionicu, on pusti da se drvo još nekoliko mjeseci suši prije nego što ga upotrijebi. To je najvažnije, budući da drvo koje nije suho može mijenjati oblik i pucati.
Kad je spreman da započne rezbariti, Johnson uzme ručnu pilu te odreže oko 40 centimetara dug komad. Nakon što pričeka još jedan tjedan da bi bio siguran da drvo neće pucati, Johnson kredom skicira glavu koju želi izrezbariti i potom kreće na posao.
Prvo koristi plosnato dlijeto, zatim zaobljeno dlijeto, a potom oštrije dlijeto. Nakon toga rašpom izgladi površinu. Zatim koristi nož za rezbarenje da bi urezao detalje. Dok Johnson obavlja svoj posao, on se intenzivno koncentrira na drvo. Nepažljivošću, skulptura može poprimiti čudan smiješak ili dobiti oko koje gleda u krivom pravcu.
Nakon što je rezbarenje završeno, Johnsonovi naučnici bruse ovu skulpturu sve finijim brusnim papirom. Na kraju nanesu sredstvo za poliranje namještaja ili za poliranje cipela i usjaje ju četkom za cipele. Potrebna su dva dana da se izradi drvena glava poput ove koju vidite na slici. Zatim su potrebna još tri da se glavu izbrusi i ispolira.
Kad je skulptura završena, Johnson je stavi u stranu na nekoliko mjeseci da bi se uvjerio kako se neće pojaviti nikakve napukline. Ako se drvo dobro osušilo prije nego što se počelo rezbariti, onda neće pucati. Tako najčešće i biva. Ako drvo napukne, skulptura se vraća u radionicu da bi se napuklina zatvorila, zatim izbrusila i skulptura ponovno usjajila.
Učenje drvorezbarskog umijeća
Johnson ima šest naučnika, koji imaju od 10 do 18 godina. Oni drvorezbarsko umijeće uče natraške, od posljednjeg posla do prvog. Prva stvar koju naučnik ovim redom nauči jest poliranje. Zatim uči brušenje. Kasnije mu se pokaže kako da koristi rašpu. Na kraju dođe i dan kad uzme plosnato dlijeto da bi napravio prve rezove na novom komadu drva.
“Ne može svatko biti drvorezbar”, kaže Johnson. “Prije svega, potreban je prirodan dar i sposobnost koncentriranja. Također morate naučiti kako da budete strpljivi dok polagano napredujete te kako da se nosite sa svojim promašajima. Neophodna je i upornost, budući da su potrebne najmanje tri godine rada da bi netko postao dobar drvorezbar. Ali tu nije kraj — učenje nikad ne završava. S praksom se neprestano usavršavate.”
[Okvir/slika na stranici 20]
Mrav i drvorezbar
Neki kažu da afrička umjetnost mnogo toga duguje bijelom mravu odnosno termitu. Drvorezbar napravi skulpturu, a bijeli je mrav (potpomognut tropskom klimom) uništi, ponekad za samo nekoliko dana! Tijekom stoljeća drvorezbari su zbog bijelog mrava bili neprestano zaposleni. To je beskrajan, ali konstruktivan ciklus: Mrav uništava, pa drvorezbar uvijek kreće iznova, s mogućnošću da usavrši svoje vještine i razvije maštovite nove stilove.
Knjiga African Kingdoms navodi: “Plijesan i marljivi bijeli mrav u velikoj su mjeri otklonili svaku mogućnost da sljedeće generacije kopiraju detalje sa starijih radova. Osim stalne potrebe za novim radovima, posljedica toga bila je i veća mogućnost variranja u formi; bilo je daleko manje kopiranja i puno više oslanjanja na vlastite vještine i maštu.”
Neki kažu da ovaj odnos između mrava i drvorezbara pomaže objasniti vrhunski umjetnički rad koji je toliko proslavio afričku umjetnost. U svojoj knjizi Nigerian Images, učenjak William Fagg zapaža sljedeće: “Odajmo (...) počast bijelom mravu, koji je, koliko god je možda većina njegovih aktivnosti nepoželjna za čovjeka, već stoljećima i milenijima uključen u neprestan i neizmjerno plodan dijalog s tropskim drvorezbarom.”
[Zahvala]
Ljubaznošću dr. Richarda Baginea
[Slike na stranici 19]
Izrada skulpture:
1. odabere se najbolji komad drva
2. skicira se glava koja će se izrezbariti
3. koristi se dlijeto 4. brusi se 5. polira