Energija dobivena iz snijega
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ AUSTRALIJE
AUSTRALSKE Alpe, koje se ponekad nazivaju krov Australije, prostiru se u državama Novi Južni Wales i Victoria. U tim alpama leži gorje Snowy (Snježno gorje), u kojem izvire rijeka Snowy. Nadahnut tim vrletnim alpskim miljeom i njegovim žilavim, pionirskim konjanicima, A. B. (Banjo) Peterson napisao je pjesmu po kojoj je kasnije snimljen film, “Čovjek sa Snježne rijeke”.
Danas, međutim, varljivi obronci kojima je prolazio legendarni konjanički put udomljuju prava tehnološka čuda od brana — Hidroelektrični sistem Snowy Mountains. Godine 1967. Američko građevinarsko društvo ocijenilo je tu složenu mrežu akvedukata, tunela, brana i elektrana kao “jedno od sedam graditeljskih čuda modernog svijeta”. Da li biste htjeli obići to alpsko ‘čudo’? No razmotrimo najprije zašto je izgrađeno i tko ga je izgradio?
Žedna zemlja
Iznenađujuće je da rani doseljenici, čija je čežnja za vodom bila nagovještaj Sistema, nikad nisu ni pomislili na hidroenergiju. Ispaćeni sušama, ti su farmeri 19. stoljeća koji su živjeli u bazenu Murray-Darling, najvažnijem australskom poljoprivrednom području, naprosto željeli pouzdaniju opskrbu vodom.
Znali su gdje ima vode — u rijeci Snowy. No Snowy se spuštala s druge, bujne strane Alpa u Tasmansko more. To je izgledalo kao ogromno rasipanje. Kada bi se visoko u alpama ta hladna, čista voda mogla preusmjeriti u gornje tokove prilično hirovitih rijeka Murray i Murrumbidgee, farmeri bi dobili osiguranje protiv suše vrijedno nekoliko milijardi dolara. To je bio primamljiv san.
Godine 1908. san je došao korak bliže svom ostvarenju kada je Federalni parlament izabrao obližnji teritorij Canberre za lokaciju glavnog grada australske države. Hoće li hidroenergija pokrivati potrebe tog grada koji je tek trebalo izgraditi? Pažnja je opet bila usmjerena na Snowy Mountains.
Raznorazni prijedlozi — jedni za hidroenergiju, a drugi za irigaciju — bili su izneseni i odbijeni. A onda je 1944. predložen prvi hidroelektrični irigacijski sistem te je brzo zadobio simpatije. Godine 1949. savezna vlada zadužila je Upravu hidroelektričnog sistema Snowy Mountains za projektiranje i izgradnju tog dvostrukog sistema.
No kako će se jedna mlada, u osnovi poljoprivredna nacija bez stručne izobrazbe i bez viška radne snage uhvatiti u koštac s projektom kojemu po opsežnosti i složenosti dotada nije bilo premca?
Od pepela do snijega
Odgovor na to bila je imigracija. Evropa, koja je još uvijek teturala od posljedica drugog svjetskog rata, bila je prava mora od pepela, nezaposlenosti i beskućništva. Stoga je Australija, u suradnji s Ujedinjenim narodima, pozvala iz čitave Evrope ljude iz traženih struka čije bi se znanje moglo iskoristiti za rad na Sistemu.
Odazvavši se na poziv, deseci tisuća radnika iz oko 33 zemlje napustili su pepeo Evrope i otplovili za Australiju. Oni će sačinjavati dvije trećine ukupne radne snage Sistema, a ujedno će zauvijek izmijeniti etnički izgled Australije. Brad Collis kaže u svojoj knjizi Snowy: “Zemlja čiji su temelj bili (...) ljudi britanskog porijekla postala je takoreći preko noći najveća svjetska pankultura.” Collis dodaje: “[Ljude] se poslalo u planine — neprijatelja i saveznika, tlačitelja i žrtvu — da zajedno rade.” Premda se nisu preko noći udružili kao kolektiv, s vremenom su to ipak učinili.
Život u Alpama
U ranim danima izgradnje Sistema putovanjem u alpe dobili biste sumnjivu dobrodošlicu. Zaleđene, blatnjave, strme i krivudave staze pretvarale su putovanje u polagano poigravanje sa živcima. Doista, u nekim područjima teren je bio tako strm i opasan da su čak i klokani bili rijedak prizor! Nije čudno da je, prema Collisovim riječima, Uprava Snowya “bila navodno prva organizacija u svijetu koja je uvela obavezno vezanje sigurnosnih pojaseva”.
Smještaj nije bio puno bolji od cesta — preostali vojnički šatori bez podova! Nakon nekog vremena, visoko u planinama poput gljiva je izniknulo preko 100 kampova i šatorskih gradova. Jedan od njih, Cabramurra — koji više nije šatorski grad — diči se zanimljivim statusom najviše gradske općine u Australiji.
Kao što možete i zamisliti, rad i spavanje u tim teškim, surovim uvjetima iskušavali su čovjekovu izdržljivost do krajnjih granica. Zimske snježne oluje prodirale su do kostiju, ljetne iscrpljujuće žege pretvarale su svaki pokret u pravi napor, a oblaci nesnosnih muha zamračivali su znojna lica i leđa. Kako li su Evropljani mrzili muhe!
No većina je sve to izdržala. Očvrsnuli u ratu i prekaljeni, čvrsto su odlučili postići uspjeh u svom novom životu. Mnogi su čak zavoljeli neukrotivu australsku divljinu s njenim neobičnim životinjama i zmijama te njenim pticama koje prije krikću i krešte nego da zvižduću i cvrkuću. S vremenom su šatore zamijenile skromne drvene nastambe, a stigle su i žene i djeca.
No što učiniti u pogledu mnogih jezika? Zamislite ljude koji upravljaju teškim strojevima i bušaćom opremom ili rade s eksplozivima, a ne mogu jasno komunicirati! To je bio siguran put u katastrofu, pa je stoga Uprava izvan radnog vremena organizirala besplatnu nastavu engleskog jezika. Budući da je nastavak radnog odnosa ovisio o tome je li radnik zadovoljio osnovni nivo poznavanja jezika, nije čudno da je nastava bila dobro posjećena!
Unatoč tolikim preprekama, projekt je nakon 25 godina — od 1949. do 1974. — bio priveden kraju na vrijeme i u okviru predviđenog budžeta. Trošak od 820 milijuna dolara, premda skroman po današnjim mjerilima, u ono je vrijeme bio sve prije nego skroman, pogotovo za državu od samo osam milijuna stanovnika koja se nakon rata još uvijek borila da stane na vlastite noge.
Da bi proslavila taj uspjeh, Uprava sada planira proslavu 50. godišnjice za 1999. U okviru toga doći će do ponovnog okupljanja svih onih koji su radili na projektu — ukoliko ih se uspije pronaći. “Ti su ljudi sudjelovali u izgradnji jednog od svjetskih graditeljskih čuda i promijenili tok australske povijesti”, kaže sadašnji povjerenik. “Mi im se želimo zahvaliti.”
Veličina i kapacitet Sistema
Prema brošuri The Power of Water, “Sistem funkcionira na području od 3 200 kvadratnih kilometara i obuhvaća 80 kilometara akvedukata, 140 kilometara tunela i 16 velikih brana”. Te brane stvaraju akumulacije od 7 000 milijardi litara vode — 13 puta više od kapaciteta sidnejske luke, koja zaprema oko 530 milijardi litara vode — a kao glavni rezervoar služi im jezero Eucumbene. Sedam elektrana, koje godišnje proizvode do 6 400 gigavatsati električne energije, mogu pokrivati do 17 posto energetskih potreba kontinentalnog dijela jugoistočne Australije, uključujući i Sydney, Melbourne i Canberru.
Turbine obično ne rade non-stop, osim tijekom dnevnih perioda velike potrošnje kada termoelektrane trebaju pripomoć. Hidroelektrana je naročito pogodna kao pomoć u satima najveće potrošnje zato što se brzo uključuje u slučaju naglog porasta potrošnje — za dvije do tri minute, za razliku od postrojenja na ugljen kojem treba nekoliko sati da počne proizvoditi električnu energiju.
Kako funkcionira Sistem Snowy
Uprava Snowya kaže da se Sistem “ističe po tome što čini najsloženiji višenamjenski multirezervoarski hidrosustav na svijetu”. On obuhvaća dvije međusobno povezane komponente — postrojenje Snowy-Murray i postrojenje Snowy-Tumut.
Postrojenje Snowy-Murray skreće vodu rijeke Snowy s brane Island Bend kroz brdski tunel u branu Geehi, koja ujedno prima vodu iz rijeke Geehi. Odatle voda pada 820 metara u dvije elektrane na Murrayu. Istovremeno, elektrana Guthega iskorištava gornje tokove Snowya u blizini najviše australske planine, Mount Kosciuska. Iz Guthege voda otječe u glavni tunelski sistem na Island Bendu. Nekoliko tunela, među kojima je i tunel Island Bend-jezero Eucumbene, znatno povećavaju fleksibilnost Sistema, omogućavajući protok u oba smjera.
Kod postrojenja Snowy-Tumut vode iz jezera Eucumbene, brane Tooma, brane Happy Jack i brane na jezeru Tumut jure kroz brane i niz od četiri elektrane, nakon čega se ispuštaju u rijeku Tumut, pritok Murrumbidgeea. Taj dio ponosi se najvećom elektranom, Tumut 3, kojoj bi u svaku od šest brana stao po jedan autobus na kat!
U satima manje potrošnje Sistem također podiže vodu iz jezera Jindabyne u jezero Eucumbene te vodu podno elektrane Tumut 3, koja ujedno služi kao pumpna stanica, u rezervoar Talbingo. No zašto trošiti električnu energiju za podizanje vode uvis? Nećete vjerovati, radi zarade! Pumpe, naime, rade na jeftinu struju kupljenu od termoelektrana u satima manje potrošnje. Zatim se voda ponovo ispušta u vrijeme najveće potrošnje, a proizvedena se hidroelektrična energija uz zaradu prodaje natrag dalekovodnoj električnoj mreži. Dakako, većina vode — preko 2 000 milijardi litara godišnje — ispušta se besplatno u splet rijeka na zapadu.
Je li to čista energija?
Jest, budući da je voda nezagađujuć, obnovljiv resurs koji nema otpadnih produkata. Nikakvi ružni dimnjaci niti rashladni tornjevi ne nagrđuju alpe. Zato tisuće ljudi koji zimi skijaju na ovom alpskom terenu ili ljeti pješače njegovim stazama nisu ni svjesni da se ispod njih nalaze kanali i elektrane.
Osim toga, kada bi električna energija koju proizvodi Sistem dolazila iz termoelektrana, tada bi se svake godine u atmosferu ispuštalo daljnjih pet milijuna tona ugljik-dioksida.
Međutim, okoliš nije ostao posve nedirnut, pogotovo ne rijeka Snowy. Budući da je velik dio njene vode preusmjeren, postala je tek mali potočić u odnosu na ono što je nekad bila. Pored toga, velike brane Sistema preplavile su neke travnjake, a njihovi novi vodostaji značili su da se gradovi Adaminaby i Jindabyne moraju preseliti na novu lokaciju.
Međutim, Sistem Snowy pokazao se izuzetno pouzdanim — što svjedoči u prilog mudrom savjetu prvog povjerenika Uprave: “Dobar glas i poštovanje rezultat su uspjeha, a ne propagande.”
[Zahvala na stranici 16]
Sve fotografije na stranicama 16-19: Uprava hidroelektričnog sistema Snowy Mountains
[Slika na stranici 16]
Pogled iz zraka na elektranu Tumut 3, najveće postrojenje u sklopu Sistema Snowy
[Slika na stranici 18]
Radnici su morali podnositi surove životne uvjete
[Slika na stranici 18]
Da bi se udružili kao kolektiv, radnici su morali naučiti engleski
[Slika na stranici 19]
Izgradnja Sistema obuhvaćala je gradnju tunela kroz planine