Pisma čitalaca

Pružanje njege—suočavanje s izazovom Veoma me ohrabrila ova izvrsna serija članaka (8. veljače 1997). Sedamnaest mi je godina i njegujem svog djeda koji je imao infarkt i svoju majku koja je doživjela slom živaca. Utješila sam se pročitavši kako je normalno da se čovjek ponekad razljuti na bolesnike i da se pita: ‘Zašto se to meni dogodilo?’ Također sam zahvalna za članak o praktičnoj pomoći koju se može pružiti njegovatelju.

P. T., Italija

Vi ste točno i s puno razumijevanja opisali osjećaje ljudi koji njeguju bolesne članove svoje obitelji. Zahvaljujem Jehovi što vas je potaknuo da napišete te predivne članke. Uvjerena sam da će oni pomoći svima nama koji se nalazimo u toj situaciji da se pomirimo s njom te da radosno i revno nastavimo služiti Jehovi.

B. V., Češka Republika

Nedavno sam se razvela i majka sam dvoje tinejdžera, a sin mi boluje od teškog HPMP-a (hiperaktivnog poremećaja manjka pozornosti). To breme donosi sa sobom i ogroman stres. Zahvaljujući nedavnim člancima o pružanju njege, uspjela sam shvatiti svoje osjećaje srama, ljutnje, deprimiranosti i bespomoćnosti. Da spomenem i vedriju stranu, starija braća u skupštini uzela su mog sina pod svoje okrilje. Kakva je to samo radost gledati ljubav na djelu!

C. C., Sjedinjene Države

Moj suprug boluje od demencije i ovisan je o mojoj njezi. Bojala sam se da se neću moći nositi s tim. Jeanny, koja se spominje u člancima, ohrabrila me kad je napomenula: “Strah od onog što bi se moglo dogoditi često je gori od stvarnosti.”

A. P., Slovačka

Svojevremeno sam njegovala jednu osobu i doživjela sam mnoge od osjećaja koji su opisani u tim člancima. Puno puta nisam mogla pričati drugima o svojoj frustriranosti i osjećaju krivnje. Ti su mi članci pomogli da progovorim o svojim osjećajima.

F. F., Nigerija

Nisam ni pomišljao da će biti objavljeni članci s takvom specifičnom temom. Moja je majka još od 1989. vezana za krevet. Budući da sam joj ja jedini sin te nemam druge braće i sestara niti oca, morao sam preuzeti na sebe odgovornost da je njegujem. Slažem se s posljednjim odlomkom iz te serije članaka — s tim da Jehova i njegov Sin, Isus Krist, pružaju najsamilosniju njegu. Puno puta, kad je situacija postala bezizgledna i kad sam mislio da više ne mogu to nositi, obratio bih se Jehovi u molitvi i usrdno ga molio da mi pomogne. Već zbog samog saznanja da me on sluša, osjećao sam kako mi se vraća snaga.

M. A. M., Peru

Imam bolesnog supruga i iskusila sam gotovo sve ono što je bilo spomenuto u časopisu. Sjećam se mnogih situacija u kojima su braća i sestre pitali za mog supruga. Ponekad bih se razljutila, misleći: ‘Zašto uvijek pitaju za njega? A što je sa mnom?’ Sada razumijem da je potpuno prirodno da se čovjek tako osjeća.

M. A. I. I., Španjolska

Poremećaji u učenju Majka sam desetogodišnjeg sina koji pati od teškog HPMP-a. S velikom radošću mogu vam reći da mi je, otkako je objavljena serija članaka “Pomoć djeci s poremećajima u učenju” (22. veljače 1997), nekoliko prijatelja reklo da dosad nikad u potpunosti nisu shvaćali kako se moj sin i ja osjećamo, premda su nastojali razumjeti taj poremećaj i pomoći mi. Većina je rekla da će mi odsad još spremnije pomagati. Jedna sestra u skupštini uzela si je vremena da bi razmotrila članak s mojim sinom i ohrabrila ga. Sin mi je kasnije došao i htio je ponovo čitati članak.

L. A. D., Sjedinjene Države