Upoznajte pticu koja se krije iza trepavica
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ JUŽNOAFRIČKE REPUBLIKE
“NAJVJEROJATNIJE se nikad nismo sreli. Mi smo ptice i većina ljudi pozna nas kao afričke pozemne kljunorošce.
Osim našeg upadljivog izgleda, postoje i druge zanimljive činjenice o nama s kojima bismo vas željeli upoznati. U prvom redu, kao što i naše ime govori, puno vremena provodimo na zemlji. Po veličini smo donekle slični puranu i, kao i puran, baš puno ne letimo.
Gegajući se nespretno i na svoj osobit način, lutamo središnjim i jugoistočnim područjima Afrike. Ako bismo se ikad sreli, od prve biste nas prepoznali zbog naše grimiznocrvene vratne vrećice i mrlja oko očiju i, naravno, naših dugih divnih trepavica!
Mi pozemni kljunorošci sramežljivi smo roditelji — svakih šest godina, u prosjeku, podignemo jednog ptića u žutokljunca. Tijekom sezone parenja naši mužjaci pribave veliku količinu suhog lišća da bismo ispunili naša gnijezda, koja se obično nalaze u šupljim deblima ili u udubinama u stijeni. Zatim ženke pažljivo vode brigu o jajima u razdoblju od 40 dana. Zajedno s drugim članovima naše obiteljske zajednice trčkaramo amo-tamo, neprestano opskrbljujući crvima, ličinkama i drugim slasticama ‘majku koja čeka potomke’. Svi smo izvan sebe od sreće kad nakon tri mjeseca pošto su se izlegle novopridošlice napuštaju gnijezdo da bi se pridružile ostatku naše obiteljske zajednice.
Naš put k zrelosti polagan je put — potrebno je barem šest godina da bismo potpuno odrasli. A da bi jedan od nas uspio osnovati vlastitu obitelj, može biti potrebno čak i više vremena. Naravno, činjenica da dugo živimo (mnogi od nas žive 30 godina) daje nam dovoljno vremena da prenesemo svoje gene na sljedeće generacije.
Kao što možete vidjeti, mi smo obiteljske ptice i živimo u grupama od najviše osam ptica koje žive i rade zajedno. Svaka obitelj živi na području od otprilike 100 kvadratnih kilometara afričkih savana, šuma ili travnjaka. U nekim dijelovima južne Afrike izgubili smo čak 70 posto našeg staništa zbog poljoprivrede i naseljavanja ljudi.
Jako štitimo svoje područje i redovito patroliramo na svojim granicama. Našu hranu — zmije, ličinke, kornjače i kukce — ne želimo ni s kim dijeliti, čak ni s kljunorošcima iz drugih obitelji. Zbog svoje ratobornosti, u želji da odvratimo uljeze, ponekad ispadnemo lude. Kako? Kad ugledamo vlastiti odraz u prozorskom staklu, često navalimo na prozor, misleći zabunom da je naš odraz neki uljez. Udarcem dugim teškim kljunom neminovno razbijemo prozor. Zbog mnogih razbijenih prozora, neki su ljudi stavili žičanu mrežu preko svojih prozora, i mi smo im vrlo zahvalne za to!
Na vrlo veliku žalost, moramo se brinuti zbog smrtnih opasnosti koje nam prijete. Neki nas ljudi tjeraju iz našeg staništa. Neki pucaju na nas iz pušaka. Farmeri često ostavljaju otrovane mamce za šakale i druge životinje koje smatraju nepoželjnima. A kako da mi znamo da je mamac otrovan? Farmeri ponekad, očito zbog naše zaštite, zakopaju otrov. Ali budući da obično svojim dugačkim kljunom kopamo u potrazi za hranom, kopamo si vlastiti grob, da tako kažemo, kad iskopavamo otrovanu hranu.
Neki ljudi naporno rade da bi nas zaštitili od ovih opasnosti. Nadamo se da nećemo završiti kao naš sunarodnjak, ptica dodo — tako da izumremo. Stoga ako se ikad nađete u našem području i čujete naš prodoran zov, du-du-dududu du-du-dududu, svakako nas potražite. Zatreptat ćemo svojim dugim trepavicama i izraziti vam dobrodošlicu u kraljevstvo pozemnih kljunorožaca.”