Trubaduri — ne samo pjevači ljubavnih pjesama

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ FRANCUSKE

TRUBADURI i menestreli — na što pomislite kad čujete ove riječi? Možda na pjesme o viteškoj ljubavi i kavalirima. U pravu ste, no postoji puno više toga vezanog za trubadure od ovakvih pjesama. Iako su možda najpoznatiji po svojoj canso d’amor, ili ljubavnoj pjesmi — i zbog toga ih se najčešće prikazuje kako s lutnjom u ruci pjevaju serenadu nekoj dami — ljubav nije bila jedina stvar kojom su bili zaokupirani. Trubaduri su bili uključeni u mnoge društvene, političke i religiozne sporove svog vremena.

Trubaduri su bili izrazito aktivni u 12. i 13. stoljeću u području današnje južne Francuske. Oni su bili pjesnici-glazbenici koji su pisali na najprofinjenijem od svih narodnih romanskih jezika. Nazivao se langue d’oca — pučki jezik kojim je govorila otprilike cijela Francuska južno od rijeke Loire, kao i područja koja graniče s Italijom i Španjolskom.

Oko porijekla riječi “trubadur” vode se mnoge rasprave, no čini se da ona vuče porijeklo od okcitanskog glagola trobar, sa značenjem “sastaviti, izumiti ili pronaći”. Tako su trubaduri mogli naći odgovarajuću riječ ili rimu da ubace u svoj otmjeni stih. Njihova se poezija uglazbljivala i pjevala. Putujući od grada do grada, često praćeni profesionalnim menestrelima zvanim žongleri, trubaduri su svoje pjesme izvodili na harfi, violini, flauti, lutnji ili gitari. U dvorcima bogataša kao i na tržnicama ili na viteškim turnirima i sajmovima, na proslavama ili svečanostima, muzički su nastupi obično bili dio svakog zabavnog programa.

Različito porijeklo

Trubaduri su bili različitog porijekla. Neki su bili rođeni u uglednim obiteljima; nekoliko njih bili su kraljevi; dok su drugi bili skromnijeg porijekla, ali su se uspeli do ranga trubadura. Neki su stekli visok društveni položaj. Mnogi su bili visokoobrazovani i posvuda su putovali. Svi su bili prilično poučeni pravilima galantnog ponašanja, pristojnog vladanja te su dobro poznavali poeziju i glazbu. Jedan izvor kaže da se od pravog trubadura očekivalo da je “savršeno upućen u sve tekuće događaje, da zna ponoviti sve vrijedne teze sa sveučilištâ, da bude dobro obaviješten o skandalima na dvoru, (...) da je u tren oka u stanju smisliti stihove nekom plemiću ili plemkinji te da zna svirati barem dva instrumenta koja su trenutno popularna na dvoru”.

Razvoj trgovine u 12. stoljeću jako je obogatio južne dijelove Francuske. Zahvaljujući bogatstvu, ljudi su si mogli priuštiti zabavu, obrazovanje i razviti profinjeniji ukus u umjetnosti i otmjenom životu. Bogati plemići i plemkinje Languedoca i Provanse bili su najodaniji pokrovitelji trubadura. Pjesnike se visoko cijenilo i oni su vršili jak utjecaj na aristokraciju u pogledu ukusa, mode i vladanja. Postali su utemeljitelji evropskih balova. Međutim, The New Encyclopædia Britannica kaže da “ono važno što su postigli jest to da su oko dvorskih dama stvorili kulturnu i prijaznu atmosferu koja dotada nije postojala”.

Novostvoreno poštovanje prema ženama

Kad muškarac ženi otvori vrata, pomogne joj obući kaput ili napravi bilo kakvu od mnogih uljudnih gesti sa značenjem “dame imaju prednost”, koje se već stoljećima prakticiraju u zapadnoj Evropi, on nastavlja običaj koji su vjerojatno uveli trubaduri.

Na srednjovjekovne stavove prema ženama izrazito su utjecala učenja Crkve, koja je žene smatrala odgovornima za to što je muškarac pao u grijeh i bio istjeran iz Raja. Ženu se smatralo zavodnicom, Đavlovim oruđem, nužnim zlom. Na brak se često gledalo kao na ponižavajući način života. Crkveni zakon dozvoljavao je premlaćivanje i odbacivanje vlastite supruge, što je još više pridonosilo poniženom stanju i podjarmljenosti žena. Ženu se gotovo u svakom pogledu smatralo manje vrijednom od muškarca. Ali s dolaskom trubadura muškarci su počeli mijenjati svoje nazore.

Prvi poznati trubadur bio je Vilim IX, vojvoda od Akvitanije. Njegova poezija bila je prva koja je sadržavala elemente koji su karakterizirali trubadursko jedinstveno poimanje ljubavi, koje je kasnije nazvano viteška ljubav. Provansalski pjesnici nazivali su je verai’amors (prava ljubav) ili fin’amors (profinjena ljubav). Bilo je to revolucionarno da se žene više nije smatralo prezrenima i poniženima u odnosu na muškarce.

Trubadurska poezija uzvisivala je ženu, iskazivala joj veliku čast i poštovanje. Žena je postala utjelovljenje plemenitih i kreposnih osobina. U nekim pjesmama izražavala se tuga zbog hladne ravnodušnosti dame prema pjesniku koji je bio zadivljen njome. Trubadureva je ljubav, barem teoretski, trebala ostati čedna. Njegov prvenstveni cilj nije bio da posjeduje damu već radije da doživi moralno pročišćenje na koje bi ga potaknula ljubav prema njoj. Da bi se pokazao dostojnim, nadobudni se pjesnik osjećao ponukanim da razvija poniznost, samosvladavanje, strpljivost, lojalnost i sve druge plemenite osobine koje je ona posjedovala. Tako je ljubav mijenjala čak i najneotesanije muškarce.

Trubaduri su vjerovali da je viteška ljubav izvor društvenog i moralnog pročišćenja, da uljudno postupanje i plemenita djela imaju ishodište u ljubavi. Kako se ova ideja produbila, tako je postala osnovom za čitav niz pravila ponašanja, koji su s vremenom usvojili široki slojevi društva. Započeo je egzistirati jedan novi stil života različit od onog u feudalnom društvu, koje se odlikovalo grubošću i brutalnošću. Žene su sada očekivale da njihovi muškarci budu samopožrtvovni, obzirni i ljubazni — da budu džentlmeni.

Uskoro se po velikom dijelu Evrope proširila trubadurska umjetnost. Španjolska i Portugal rado su preuzeli njihove teme. Sjeverna Francuska imala je svoje truvere, Njemačka svoje minezingere, a Italija trovatore. Trubadurska tema viteške ljubavi, spojena s idealima kavalirskog ponašanja, stvorila je literarni stil poznat kao romanca.b Naprimjer, miješajući ideal viteške ljubavi s legendama iz keltske Bretanje, truver Chrétien de Troyes je vrline kao što su velikodušnost i zaštita siromašnih pretočio u priče o kralju Arturu i vitezovima Okruglog stola.

Njihov utjecaj na društvo

Iako je većina trubadurskih pjesama veličala vrline viteške ljubavi, neke su se također bavile društvenim i političkim pitanjima tog vremena. Martin Aurell, francuski književnik i autor knjige La vielle et l‘épée (Viola i mač), objasnio je da su trubaduri ‘aktivno sudjelovali u borbama zbog kojih su njihovi suvremenici bili podijeljeni te da su kroz svoje pjesme trubaduri čak doprinosili uspjehu jedne ili druge frakcije’.

Komentirajući o jedinstvenom položaju trubadura u srednjovjekovnom društvu, Robert Sabatier navodi sljedeće: “Nikad prije pjesnici nisu uživali takav ugled; nitko nikad prije nije uživao toliku slobodu govora. Oni su hvalili i osuđivali, postali su glas naroda, utjecali su na političke stavove te postali posrednici novih ideja” (La Poésie du Moyen Age).

Vjesnici svog vremena

S pravom se može reći da su davno prije izuma tiskarskog stroja trubaduri i drugi putujući menestreli služili kao vjesnici svog vremena. Srednjovjekovni menestreli bili su međunarodni putnici. Na dvorovima širom Evrope — od Cipra do Škotske te od Portugala do istočne Evrope, gdje god bi išli — skupljali su vijesti i razmjenjivali priče, melodije i pjesme. Šireći se brzo od usta do usta, od žonglera do žonglera, ljudi su brzo pamtili lakopamtljive pjesme trubadura, koje su jako utjecale na javno mnjenje i poticale stanovništvo da zastupa jednu ili drugu stvar.

Jedna od mnogih pjesničkih formi koje su koristili trubaduri naziva se sirventeza, što doslovce znači “pjesma sluge”. Neke su sirventeze razotkrivale nepravdu vladarâ. Druge su slavile hrabra, samopožrtvovna, velikodušna i milostiva djela dok su istovremeno kritizirale barbarsku okrutnost, kukavičluk, licemjerstvo i koristoljubivost. Sirventeze s početka 13. stoljeća pružaju povjesničarima uvid u političku i religioznu klimu Languedoca u vrijeme velikih promjena.

Kritika Crkve

Kad su križarski ratovi doživjeli neuspjeh, mnogi su ljudi počeli sumnjati u duhovni i svjetovni autoritet Katoličke crkve. Svećenstvo je tvrdilo da zastupa Krista, no postupci svećenstva bili su daleko od postupaka koji bi nalikovali Kristovim. Njegovo licemjerstvo, pohlepa i pokvarenost postali su javno poznati. Stalno težeći za većim bogatstvom i političkom moći, crkveni su biskupi i svećenici ugađali bogatima. Zanemarivanjem duhovnih potreba siromašnih i srednjih slojeva neminovno su kod ljudi izazvali otpor.

U Languedocu su mnogi pripadnici srednjeg staleža i plemstva bili obrazovani ljudi. Povjesničar H. R. Trevor-Roper zapazio je da su obrazovaniji laici uviđali da je Crkva 12. stoljeća “vrlo različita od drevnog modela koji je navodno oponašala”. Dodaje da su mnogi ljudi počeli razmišljati: “Koliko li se još više razlikovala (...) neinstitucionalizirana Crkva prije Konstantina, Apostolska crkva (...) koja je podnosila progonstva: Crkva bez pape ili feudalnih biskupa ili bogatih darova ili poganskih doktrina ili novih propisa koje je Crkva formulirala tako da dođe do još većeg bogatstva i moći!”

Languedoc je bio zemlja gdje je vladala tolerancija. Grofovi Toulousea i drugi južni vladari omogućavali su ljudima slobodu vjeroispovijedi. Valdenzic su preveli Bibliju na langue d’oc i revno je propovijedali, dva po dva, širom tog područja. Katari (zvani i albigenzi) također su širili svoju doktrinu i pridobivali mnoge obraćenike iz plemstva.

Mnoge trubadurske sirventeze odražavale su razočaranje, kao i nepoštovanje i gnušanje koje su ljudi osjećali prema katoličkom svećenstvu. Jedna sirventeza čiji je autor bio Gui de Cavaillon osuđuje svećenstvo zato što je zbog svjetovnijih interesa “napustilo svoj glavni poziv”. Trubadurski su stihovi ismijavali paklenu vatru, križ, ispovijed i “svetu vodicu”. Izrugivali su se s indulgencijama i relikvijama te ismijavali nemoralne svećenike i korumpirane biskupe kao “izdajice, lažljivce i licemjere”.

Borba Crkve protiv slobode

Međutim, Rimska je crkva smatrala da ima suverenu vlast nad svakim carstvom i kraljevstvom. Rat je postao njeno sredstvo za stjecanje vlasti. Papa Inocent III obećao je sve bogatstvo Languedoca bilo kojoj vojsci koja pokori prinčeve i slomi sav otpor u južnim pokrajinama Francuske. Ono što je uslijedilo bio je jedan od najkrvavijih perioda u francuskoj povijesti kad se mučenje i ubijanje odvijalo na svakom koraku. Taj je period postao poznat kao albigenški križarski rat (1209-29).d

Trubaduri su ga nazivali lažnim križarskim ratom. Njihove pjesme izražavale su šokiranost okrutnim postupanjem Crkve prema otpadnicima i papinim nuđenjem indulgencija za ubijanje francuskih otpadnika, i to onih istih indulgencija koje je nudio za ubijanje muslimana, koje se smatralo nevjernicima. Crkva se znatno obogatila tijekom albigenškog križarskog rata i inkvizicije koja je potom stupila na scenu. Obiteljima su se oduzimala nasljedstva i konfisciralo se njihove posjede i kuće.

Budući da su bili optuženi kao katarski heretici, većina trubadura pobjegla je u zemlje u kojima nije vladalo toliko neprijateljsko raspoloženje. Ovaj križarski rat označio je kraj okcitanske civilizacije, njenog načina života i njene poezije. Inkvizicijski zakon zabranio je pjevanje, ili čak pjevušenje, bilo koje trubadurske pjesme. Ali njihova je ostavština preživjela. Doista, njihove antiklerikalne pjesme stvorile su klimu iz koje će nastati reformacija. Trubadure se zaista može pamtiti po daleko više stvari nego samo po njihovim ljubavnim pjesmama.

[Bilješke]

[Zahvala na stranici 18]

Printer’s Ornaments/Carol Belanger Grafton/Dover Publications, Inc.

Bibliothèque Nationale, Pariz

[Slika na stranici 19]

Minijatura iz manuskripta iz 12. stoljeća

[Zahvala]

Bibliothèque Nationale, Pariz