Rasplesani đavoli iz Yarea
BILO je tek prijepodne, no već je bilo jako vruće. Dok smo promatrali grupu muškaraca koji su od glave do pete bili odjeveni u tradicionalne kostime, pitali smo se kako samo podnose tu paklenu vrućinu! Bili smo u posjeti malom poljoprivrednom mjestu San Francisco de Yare u Venezueli. Ti kostimirani muškarci bili su čuveni Diablos Danzantes de Yare, Rasplesani đavoli iz Yarea.
U Venezueli su ljudi većinom katolici i izjavljuju da vjeruju u Bibliju. Međutim, ritualni plesovi u kojima se na upadljiv način prikazuju demoni već su generacijama važan dio njihove domaće kulture. Katolička crkva ne samo da tolerira te plesove već ih zapravo i propagira. To je slučaj i s Rasplesanim đavolima iz Yarea.
Kad smo stigli u Yare, iznenadili smo se vidjevši da je lokalno sjedište katoličke organizacije Bratstvo najsvetijeg sakramenta ujedno i sjedište rasplesanih đavola. Ta je zgrada poznata pod imenom Casa de Los Diablos (kuća đavola). Bila je srijeda, dan uoči katoličkog blagdana Tijelovo, i pred zgradom su stajali brojni profesionalni fotografi. Iznenada se začulo glasno bubnjanje i nekoliko muškaraca kostimiranih u demone počelo je plesati.
Kostimi đavolskih plesača
Svaki je plesač nosio crvenu košulju, crvene hlače, crvene čarape i sandale. Svaki je oko vrata nosio krunicu, križ i neki katolički medaljon. Još jedan križ bio mu je pričvršćen za kostim. Svaki je plesač u jednoj ruci držao “đavolske” udaraljke maracas, a u drugoj kratak bič. Najupečatljivije su ipak bile ogromne, groteskne šarene maske s rogovima i izbuljenim očima, a mnoge i s iskešenim zubima. Svaka je maska bila pričvršćena za dugačku, crvenu suknenu pelerinu.
Doznali smo da postoje različite vrste plesača. Glavni capataz, ili nadglednik, ujedno je poznat pod imenom diablo mayor, ili glavni đavo. Njegova maska ima četiri roga. Njega se općenito izabire zato što je najstariji. Nadglednikov pomoćnik, ili segundo capataz, ima tri roga, dok obični plesači koji nemaju nikakav čin imaju samo dva roga. Neki su plesači promeseros, ljudi koji se drže obećanja da će plesati jedanput godišnje kroz određeni broj godina, ili možda doživotno. To obećanje, odnosno zavjet, obično daju pojedinci koji vjeruju da im je Bog uslišio neku posebnu molbu.
Na putu do crkve
U podne plesači napuštaju svoje sjedište i upućuju se u mjesnu crkvu kako bi od svećenika dobili dopuštenje za nastavak svoje procesije. Rasplesani đavoli sastaju se sa svećenikom ispred crkve. Tamo kleče kako bi primili njegov blagoslov. Potom plešu gradskim ulicama, ponekad od vrata do vrata. Domaćini vrlo često dočekuju rasplesane đavole sa slatkišima, pićem i drugom hranom. Ta procesija traje bez prestanka čitavo poslijepodne.
Idućeg jutra, kada u crkvi započne misa, plesači se opet sastaju u Casi de Los Diablos. Tresući složno svojim maracas udaraljkama, kreću odatle prema groblju i putem plešu uz ritam bubnjeva. Na groblju je postavljen oltar i oni na njemu odaju počast svojim pokojnim prijateljima. Za vrijeme te ceremonije ritam bubnjeva je polagan. Potom, zbog praznovjernog straha, odlaze s groblja hodajući unatrag, pazeći da pritom ne okrenu leđa oltaru. Odatle kreću dalje prema crkvi i čekaju kraj mise.
Svećenikov blagoslov
Na kraju mise svećenik izlazi van i blagoslivlja plesače koji kleče pognutih glava, dok im iz pelerina vise maske, simbolizirajući pobjedu dobra nad zlim. Svećenik sjeda pokraj glavnog đavola. Njih dvojica slušaju zavjete novih promeserosa, koji objašnjavaju zašto se zavjetuju da će plesati i koliko će godina to činiti.
Bubnjari počinju brže bubnjati, a rasplesani đavoli pridružuju im se žestoko tresući tijelom i svojim maracas udaraljkama, prateći taj ubrzani ritam. Žene također plešu, ali ne u đavolskim kostimima. One su odjevene u crvene suknje, bijele bluze, a na glavi imaju bijele ili crvene marame. U ovom dijelu procesije neki rasplesani đavoli nose na ramenima lik svog sveca zaštitnika. Plesači zaključuju svoju procesiju paradom ispred crkve, nakon što su odali počast jednom od glavnih mjesnih raspela.
To nije za Jehovine svjedoke
Nama turistima ovo je ispalo kao zanimljiva dogodovština. Dok smo bili u posjeti malom gradiću Yareu, nismo mogli a da ne vidimo javne priredbe održane povodom svečanosti rasplesanih đavola. No mi kršćani, kao i preko 70 000 drugih Jehovinih svjedoka iz Venezuele, ne sudjelujemo u svečanosti Rasplesanih đavola iz Yarea, niti u sličnim procesijama.
A zašto ne? Zato što imamo na umu riječi apostola Pavla: “Ja ne ću da ste vi zajedničari s djavolima. Ne možete piti čaše Gospodinove i čaše djavolske; ne možete imati zajednice u trpezi Gospodinovoj i u trpezi djavolskoj” (1. Korinćanima 10:20, 21). (Prilog suradnika.)