Bježali smo od bombi — nakon 50 godina!
“Ovdje će uskoro eksplodirati bombe. Svi u zaklon!”
TIM je riječima jedan policajac mene i mog supruga upozorio da napustimo kuću i sklonimo se u najbliži betonski bunker. Ta nas je obavijest poprilično šokirala. Uostalom, nismo se nalazili u nekom ratom poharanom dijelu svijeta; bili smo u posjeti prijateljima na jednom od prekrasnih vanjskih atola Otočja Marshall u Mikroneziji.
Došli smo provesti tjedan dana na malom otoku Tõrwã kod jedne naše prijateljice i njenog muža. Žena je bila jedini Svjedok Jehove na tom otoku i mi smo joj htjeli pomoći u propovijedanju ljudima koji tamo žive.
Maršaljani su po prirodi ljubazni i veoma vole razgovarati o Bibliji. Budući da je na njihovom jeziku nedavno objavljena knjiga I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji, pružila nam se lijepa prilika da uručimo dosta primjeraka te knjige. Svi koji su uzeli knjigu obećali su nam da će je pročitati i da je neće upotrijebiti kao ken karawan, ili amajliju, za zaštitu od demona. Tamo je popularan običaj staviti smotanu stranicu Biblije u bocu i objesiti je o stropnu gredu ili o neko obližnje drvo, budući da se smatra da se tako rastjeruju zli duhovi.
Tamo smo proveli nekoliko ugodnih dana, no kad je osvanula subota, ubrzo smo shvatili da će taj dan biti drugačiji. Započeli smo dan ugodnim ranojutarnjim kupanjem u bistroj, toploj vodi lagune. Dok smo se pješice vraćali s plaže, vidjeli smo kako se približava neki sivi brod zlokobnog izgleda. Ubrzo smo saznali što je donio sa sobom. Jedan je policajac objasnio da je sedmeročlani tim američkih vojnika došao detonirati stare bombe na tom otoku. Da bi se zaštitilo stanovništvo, trebalo ga je evakuirati iz kuća, a otočani su trebali provesti dan u bunkerima koje su Japanci izgradili u drugom svjetskom ratu.
Ti bunkeri, koje posjetitelji Tõrwe uočavaju skoro na prvi pogled, svjedoče o sablasnoj prošlosti. Iz daljine otok izgleda kao pravi tropski raj, no izbliza vam postaje jasno da ljepotu Tõrwe kvare ožiljci iz rata koji je završen prije 50-ak godina. Taj otok, koji je nekad bio važna japanska zračna baza, prepun je stvari koje podsjećaju na drugi svjetski rat. Posvuda ima rđavih ratnih suvenira — aviona lovaca, montiranih topova i torpeda — obraslih tropskim raslinjem.
Međutim, najviše zabrinjavaju ostaci bombi. Za vrijeme rata američke su vojne snage bacile na Tõrwu preko 3 600 tona bombi, napalma i raketa, dok su japanske jedinice svoj arsenal bombi i oružja imale na tlu. Iako bombe stare 50 godina vjerojatno neće eksplodirati, one su uvijek potencijalno opasne, što objašnjava zašto su timovi za otklanjanje bombi najmanje pet puta posjetili otok od 1945, godine kad je završio rat.
Pitali smo se je li to bilo ozbiljno upozorenje, pa smo odšetali do mjesta na kojem se iskrcao tim za uklanjanje bombi i razgovarali s njegovim članovima. Ne samo da je upozorenje bilo ozbiljno, rekli su nam, nego će za nepuni sat vremena početi eksplozije bombi! Ako se ne sklonimo u bunker, rekli su nam, morat ćemo odmah napustiti otok.
Naša je prijateljica odlučila ostati na Tõrwi, pa se s još nekoliko obitelji sklonila u jedno veliko mitraljesko gnijezdo. Kasnije nam je ispričala da su jedini prozori na tom starom betonskom bunkeru bili njegovi mitraljeski otvori i da je unutra bilo neugodno vruće i sve puno ljudi. Provevši tamo čitav dan, prisjetila se ratnih godina i priznala nam je da se kao mala oduševljavala eksplozijama bombi, no sada su joj djelovale prilično zastrašujuće.
Njen je muž pristao da nas u malom motornom čamcu preveze na otok Wollet, udaljen pet milja. Jedva da je prošlo nekoliko minuta otkako smo krenuli, kad smo čuli glasni prasak. Osvrnuvši se prema Tõrwi, vidjeli smo stup dima koji se uzdizao nedaleko od naseljenog područja tog otoka. Ubrzo se začula još jedna eksplozija, a potom i treća, puno jača.
Na Wolletu nam je dan prošao u propovijedanju, dan isprekidan eksplozijama bombi u daljini. Stare bombe bile su pronađene i obilježene nekoliko mjeseci unaprijed. Eksplozive se pronalazilo na svakom koraku — uz obalu, na kopnu u blizini provizornog aerodroma, pa čak i u dvorištima ljudi! Da bi smanjio broj eksplozija, tim za uklanjanje bombi sakupio bi po nekoliko manjih bombi i potom ih sve zajedno aktivirao.
Već se bližio sumrak kad smo se vratili na Tõrwu. Približivši se otoku, zapazili smo da nema onog poznatog dima s ognjištâ. Znali smo da nešto nije u redu. Iznenada je prema nama požurio neki mali čamac, upozoravajući nas da se ne približavamo. U vodi nedaleko od grebena ostala je još jedna velika bomba koja je trebala eksplodirati. Tako smo, u sumraku plutajući nedaleko od obale, vlastitim očima vidjeli nešto što većina današnjih ljudi nikad nije vidjela — podvodnu eksploziju bombe iz drugog svjetskog rata, koja je podigla uvis stup vode i dima nekoliko desetaka metara!
Nasreću, tog dana nitko na Tõrwi nije bio ozlijeđen. Da li je tim za uklanjanje bombi najzad očistio otok od svih preostalih bombi? Vjerojatno nije. Voditelj tima izjavio je kako misli da će otočani ubuduće opet naići na nešto od te stare municije. Naravno, nama je to poslužilo kao tema za razgovor s ljudima dok smo privodili kraju svoju službu propovijedanja na Tõrwi. Za nas je bila velika prednost govoriti tim otočanima o vremenu kada će Jehovino Kraljevstvo ‘prekinuti ratove do kraja zemlje’ (Psalam 46:9).
Ispričala Nancy Vander Velde
[Slika na stranici 27]
Neeksplodirana bomba