Hoće li naše kišne šume preživjeti?

POČETKOM ovog stoljeća izumro je sjevernoamerički golub selac. On je vjerojatno bio najbrojnija ptičja vrsta koja je ikad postojala. Ornitolozi procjenjuju da se prije dva stoljeća broj jedinki ove ptice kretao između pet i deset milijardi!

Međutim, za samo sto godina, jedan naizgled neiscrpan izvor jeftinog ptičjeg mesa nestao je, kako je to opisano, na “najdramatičniji način na koji je ikad [neka vrsta] nestala”. Na spomeniku golubu selcu u Nacionalnom parku Wyalusing, u Wisconsinu (SAD), piše sljedeće: “Ova vrsta izumrla je zbog čovjekove pohlepe i bezobzirnosti.”

Ono što je snašlo goluba selca podsjeća nas na to da su čak i najbrojnija stvorenja na Zemlji ranjiva na čovjekov nasrtaj. Pohlepa i bezobzirnost još su uvijek jako raširene osobine. No danas nije ugrožena samo jedna vrsta već čitav jedan ekosistem. Ako nestanu kišne šume, svi njeni stanovnici — oko polovina vrsta koje žive na ovoj planeti — također će nestati. Znanstvenici kažu da bi takva kataklizma bila “najveća biološka katastrofa koju je čovjek ikada [prouzročio]”.

Istina, danas znamo više o prirodnom okolišu nego što smo znali stoljeće unazad. Ali ovaj uvid nije bio dovoljan da bi se zaustavilo nemilosrdno uništavanje. “Uništavamo nešto što je od neprocjenjive vrijednosti”, žalosno konstatira botaničar Manuel Fidalgo, “a nemamo još mnogo vremena na raspolaganju. Bojim se da će za nekoliko godina jedine šume do kojih čovjek neće doći biti one koje se nalaze na planinskim padinama, nepristupačne za drvosječe.”

Prirodoslovce sve ovo uznemirava budući da se kišne šume vrlo teško obnavljaju. U knjizi The Emerald Realm: Earth’s Precious Rain Forests otvoreno se kaže da je ponovno pošumljivanje “spor i skup proces, (...) te posljednje protuoružje za uništavanje kišnih šuma”. U najboljem slučaju, ponovno zasađivanje biljaka svelo bi se, po svoj prilici, na samo nekoliko vrsta tropskog drveća, a sadnice bi zahtijevale stalnu brigu kako ih korov ne bi zagušio.

Da li bi šuma mogla ponovno zablistati prijašnjim sjajem ovisilo bi o tome koliko je ponovno pošumljeno područje blizu netaknutoj kišnoj šumi. Samo bi neposredna blizina omogućila da se na ponovno pošumljenom području nasele deseci tisuća vrsta koje sačinjavaju pravu kišnu šumu. No, čak bi i onda taj proces trajao stoljećima. Neka područja napuštena prije tisuću godina kada je propala civilizacija Maya još se uvijek nisu sasvim oporavila.

‘Nova međunarodna suradnja’?

Jedan znanstvenik u Smithsonian Institution u Washingtonu D.C., predložio je da se 10 posto postojeće kišne šume odvoji i sačuva za buduće naraštaje, kako bi se očuvalo što je moguće više vrsta. Trenutno je oko 8 posto šume zaštićeno, ali mnogi od ovih rezervata ili nacionalnih parkova samo se nazivaju parkovi, budući da nema ni novca ni kadra potrebnih za njihovu zaštitu. Sasvim je jasno da se nešto više mora učiniti.

Peter Raven, predstavnik zagovornika zaštite kišnih šuma, daje sljedeće objašnjenje: “Napori da bi se sačuvale kišne šume zahtijevaju novu međunarodnu suradnju, to jest, svijest da ljudi posvuda u svijetu odlučuju o sudbini Zemlje. Mora se pronaći način da se ublaži problem siromaštva i gladi koji je prisutan širom svijeta. Bit će potrebni novi sporazumi između zemalja.”

Njegova preporuka mnogim ljudima zvuči razumno. Da bi se spasile kišne šume potrebno je globalno rješenje — kao i za mnoge druge probleme s kojima se suočava čovječanstvo. Problem leži u tome da se “novi sporazumi između zemalja” trebaju sklopiti prije nego što dođe do svjetske katastrofe te prije nego što šteta koja se prouzroči bude nepopravljiva. Kao što se iz izjave Petera Ravena može naslutiti, uništavanje kišnih šuma usko je povezano s drugim ukorijenjenim problemima zemalja u razvoju, kao što su glad i siromaštvo.

Dosadašnjim međunarodnim nastojanjima usmjerenim na rješavanje ovih problema postignut je djelomičan uspjeh. Neki se ljudi pitaju: Hoće li se države jednog dana izdignuti iznad svojih uskogrudnih i neuskladivih nacionalnih interesa radi općeg dobra ili je ova potraga za ‘novom međunarodnom suradnjom’ samo san?

Povijest baš ne pruža razloga za optimizam. Ipak, jedan se faktor u svemu tome često previđa — gledište Stvoritelja kišnih šuma. “Trebali bismo imati na umu da uništavamo dio djelâ stvaranja”, ističe profesor Edward O. Wilson s Harvarda, “i time sve buduće naraštaje lišavamo onoga što smo i sami naslijedili.”

Hoće li Stvoritelj Zemlje dozvoliti čovječanstvu da potpuno uništi njegova djela? To bi bilo nezamislivo.a Umjesto toga Biblija pretkazuje da će Bog “uništiti one koji kvare zemlju” (Otkrivenje 11:18, St). Kako će Bog sprovesti svoje rješenje? On obećava da će uspostaviti Kraljevstvo — nadnacionalnu nebesku vladavinu — koje će riješiti sve probleme ove planete i ono “neće nikada propasti” (Danijel 2:44, St).

Ne samo da će Božje Kraljevstvo okončati zlostavljačko ponašanje čovjeka prema ovoj planeti već će i nadgledavati obnovu Zemljinih prirodnih ljepota. Cijela će Zemlja na koncu postati globalni park, baš kako je naš Stvoritelj od početka i naumio (1. Mojsijeva 1:28; 2:15; Luka 23:42, 43). Ljudi će posvuda biti “poučeni od Jehove” i naučit će voljeti i cijeniti sva njegova djela stvaranja, uključujući i kišnu šumu (Izaija 54:13, NW).

Opisujući to blagoslovljeno vrijeme, psalmist je napisao: “Nek se raduju sva drveta šumska pred licem Gospodinovim; jer ide, jer ide da sudi zemlji. Sudiće vasiljenoj po pravdi, i narodima po istini svojoj” (Psalam 96:12, 13).

Na svu sreću, budućnost kišne šume ne ovisi o čovjekovoj brizi — ili o pohlepi. Biblija nam pruža razlog da se možemo pouzdati u to da će se sam Stvoritelj umiješati i spasiti naše tropske šume. U Božjem obećanom novom svijetu budući naraštaji doživjet će ljepotu kišne šume u punom sjaju (Otkrivenje 21:1-4).

[Bilješka]