Trebamo li pamtiti prošlost?

“MOGU li Židovi zaboraviti holokaust?” Ovo pitanje postavio je Virgil Elizondo, predsjednik Meksičkog američkog kulturnog centra u San Antoniu (Texas). Ovo pitanje podsjeća nas da zvjerstva koja su počinjena u ovom stoljeću mogu ostaviti neizbrisiv trag u sjećanju mnogih ljudi. Genocid nad Armencima (1915-23) i masovni pokolji Kambodžanaca (1975-79) moraju se obavezno spomenuti među zvjerstvima koja su počinjena u 20. stoljeću. No time lista ni izbliza nije popunjena.

Radeći na tome da dođe do pomirenja između žrtava i njihovih mučitelja, vjerski i politički vođe u nekoliko su navrata pozvali ljude da zaborave počinjena zvjerstva. To se, naprimjer, zbilo 403. pr. n. e. u Ateni (Grčka). Grad je netom bio oslobođen tlačiteljske diktature tridesetorice tirana, oligarhije koja je, dok je vladala, čak i fizički, uklonila gotovo sve svoje protivnike. Novi su vladari željeli ponovno uspostaviti mirne odnose među građanima, pa su izdali dekret o amnestiji (naziv koji dolazi od grčke riječi koja znači “zaborav” ili “zaboravljivost”) podupiratelja prethodnog tiranskog režima.

Zaboraviti putem dekreta?

Dekret može predstavljati relativno lak pokušaj da se izbriše sjećanje na zvjerstva koja su počinjena nad nedužnim ljudima. Vladari se mogu čisto iz političkih razloga odlučiti na taj čin, kao što je to bio slučaj u drevnoj Grčkoj, a i u raznim evropskim zemljama po završetku drugog svjetskog rata. Naprimjer, u Italiji je 1946. dekretom amnestirano više od 200 000 građana koji su bili “krivi za sudjelovanje, u većoj ili manjoj mjeri, u zlodjelima fašističkog režima”, navele su novine La Repubblica.

Međutim, odluke vlada ili društvenih institucija su jedno. Osjećaji svakog pojedinog člana zajednice nešto su sasvim drugo. Dekret ne može prisiliti građane kao pojedince — možda bespomoćne žrtve divljačkih sukoba, pokolja i drugih barbarstava — da zaborave patnje koje su doživjeli.

Samo u ovom stoljeću više od stotinu milijuna ljudi stradalo je u ratovima, a mnogi od njih umrli su u neizrecivim mukama. Ako bismo tom broju pribrojili sve one koji su bili ubijeni u pokoljima u vrijeme mira, zvjerstvima ne bi bilo kraja. Mnogi ljudi poduzimaju mnogo toga da bi osigurali da se nijedno takvo zvjerstvo ne zaboravi.

Oni koji bi željeli izbrisati sjećanja

Oni koji žrtve zvjerstava ili njihove potomke potiču da oproste i zaborave često tvrde da pamtiti prošlost znači samo neprestano raditi na podjelama, naročito ako su već desetljeća minula od tih događaja. Oni kažu da zaborav ujedinjava, jer se pamćenjem tih događaja povijest ionako ne može vratiti unatrag, koliko god tragične bile patnje.

Ali u pokušaju da se navede ljude na zaborav, neki su otišli tako daleko da su počeli poricati istinitost najgroznijih zločina koji su počinjeni protiv čovjeka. Uz podršku revizionističkih povjesničara koji po svom ukusu prepravljaju povijest, neki, naprimjer, tvrde da se holokaust nikad nije zbio.a Oni čak organiziraju posjete bivšim logorima smrti, kao što su Auschwitz ili Treblinka, te govore posjetiocima da plinskih komora tamo nikad nije bilo — i to pored tolikih svjedoka tih događaja te gomile dokaza i ogromne dokumentacije.

Kako je moguće da su takve lažne revizionističke ideje prihvaćene u određenim krugovima? Moguće je zbog toga što neki namjerno zanemaruju vlastitu odgovornost kao i odgovornost svog naroda. Zašto? Zbog nacionalizma, vlastite ideologije, antisemitizma ili drugih sličnih svjetonazora. Čim se zvjerstva zaborave, zaključuju revizionisti, nestaje odgovornosti. No mnogi ljudi žestoko se suprotstavljaju ovim neodgovornim revizionistima, koje je jedan francuski povjesničar nazvao “ubojicama uspomena”.

Oni ne zaboravljaju

Preživjelima je, jasno, vrlo teško zaboraviti svoje voljene koje su izgubili u ratu ili zbog zvjerstava. Međutim, većina onih koji žele pamtiti pokolje i genocide čine to zato što se nadaju da će ono što se može naučiti iz njihove patnje i patnje njihovih voljenih poslužiti tome da se više nikad ne ponove takva brutalna djela.

Tako je njemačka vlada odlučila obilježavati godišnjicu otkrića strahota koje su počinili nacisti u koncentracionom logoru u Auschwitzu. Namjera toga je, prema riječima predsjednika Njemačke, da “sjećanje posluži kao upozorenje budućim generacijama”.

Slično je tome na 50. godišnjicu završetka drugog svjetskog rata papa Ivan Pavao II izjavio sljedeće: “Kako godine prolaze, uspomene na rat ne smiju blijedjeti, već naprotiv, trebale bi postati ozbiljna pouka našoj generaciji i budućim generacijama.” Ipak, mora se reći da Katolička crkva nije uvijek dosljedna svom stavu da se trebaju pamtiti zvjerstva i oni koji su stradali tijekom tih godina.

Kako bi i iduće generacije mogle izvući pouku iz genocida koji su se provodili u ovom stoljeću i prijašnjim stoljećima i shvatiti upozorenje, osnovano je nekoliko muzeja — kao naprimjer, Memorijalni muzej holokausta u Washingtonu, D.C. i Muzej tolerancije Beit Hashoah u Los Angelesu. Iz istog su razloga snimljeni i razni potresni dokumentarni i drugi filmovi. Svime time pokušava se spriječiti čovječanstvo da zaboravi ljude kojima su drugi ljudi prouzročili patnju.

Zašto pamtiti?

“Oni koji ne pamte prošlost predodređeni su da je ponove”, napisao je američki filozof španjolskog porijekla George Santayana. Kako se tisućljeća nižu, čini se da čovječanstvo, nažalost, brzo zaboravlja svoju prošlost i time samo sebe osuđuje da stalno iznova ponavlja iste ozbiljne greške.

Dug i stravičan niz masovnih pokolja za koje je odgovoran čovjek naglašava činjenicu da je vladanje jednih ljudi nad drugima potpuni promašaj. Zbog čega je to slučaj? Zbog toga što ljudi neprestano ponavljaju istu osnovnu grešku — odbacuju Boga i njegove zakone (1. Mojsijeva 3:1-6; Propovjednik 8:9). A i danas, baš kao što je prorečeno u Bibliji, ‘izopačeni naraštaj’ čini to isto i žanje plodove takvog postupanja (Filipljanima 2:15, NW; Psalam 92:7; 2. Timoteju 3:1-5, 13).

Budući da smo u našu raspravu uključili Stvoritelja Jehovu, kakvo je njegovo gledište o svemu ovome? Što on zaboravlja, a što pamti? Može li se bol koja ostaje nakon zvjerstava koje je počinio čovjek ikad prevladati? Hoće li se ‘prekinuti zloća bezbožnikâ’? (Psalam 7:9).

[Bilješka]

[Istaknuta misao/slike na stranici 7]

“Oni koji ne pamte prošlost predodređeni su da je ponove” (George Santayana)

Krematorij i peć u koncentracionom logoru u Auschwitzu

[Zahvala]

Oświęcim Museum