“Zadaća je napokon obavljena”

PRIJE pedeset godina jedna je postarija žena progovorila pred svjetskim auditorijem. Zbilo se to u Parizu 10. prosinca 1948. Generalna skupština Ujedinjenih naroda sastala se u nedavno izgrađenoj palači Chaillot i tom je prilikom predsjednica UN-ove Komisije za ljudska prava ustala da održi govor. Eleanor Roosevelt, povisoka žena, udovica bivšeg predsjednika Sjedinjenih Država Franklina D. Roosevelta, snažnim se glasom obratila skupu: “Danas stojimo na pragu jednog važnog događaja kako za Ujedinjene narode tako i za čovječanstvo, to jest trenutka kada Generalna skupština treba odobriti Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima.”

Nakon što je pročitala vrlo dojmljiv tekst preambule i 30 članaka Deklaracije, Generalna je skupština usvojila ovaj dokument.a Zatim, da bi gđi Roosevelt, “prvoj dami svijeta”, kako su je od milja zvali, odali priznanje za to što je tako izvrsno predvodila u obavljanju ovog zadatka, članovi UN-a ustali su i pozdravili je gromoglasnim pljeskom. Na kraju tog dana pribilježila je sljedeće: “Zadaća je napokon obavljena.”

Od mnogih mišljenja do jedne Deklaracije

Dvije godine ranije, u siječnju 1947, ubrzo nakon što je UN-ova komisija započela s radom, postalo je očito da sastaviti dokument o ljudskim pravima koji bi odgovarao svim članicama UN-a predstavlja ogroman zadatak. Od samog početka, zbog dubokog neslaganja koje je među njima vladalo, 18 je članova komisije utonulo u beskrajne rasprave. Kineski predstavnik smatrao je da bi dokument trebao odražavati i filozofiju Konfucija, član katoličke komisije zagovarao je učenja Tome Akvinskog, Sjedinjene Države zauzimale su se za američku Povelju o pravima; a Sovjeti su željeli uključiti ideje Karla Marxa — a to su samo neka od snažnih uvjerenja koja su se iznosila!

Zbog neprestanih prepirki među članovima komisije, gđa Roosevelt već je bila na rubu strpljenja. Godine 1948. na predavanju koje je održala u Parizu na Sorboni spomenula je kako je nekad mislila da je kroz podizanje svoje velike obitelji njeno strpljenje bilo iskušano do krajnjih granica. Međutim, “predsjedanje Komisijom za ljudska prava zahtijevalo je još više strpljenja”, navodno je izjavila ona, čime je izazvala oduševljenje u publici.

Pa ipak, njeno se majčinsko iskustvo očito pokazalo korisnim. Jedan je reporter u to vrijeme napisao da ga je način na koji je gđa Roosevelt postupala s članovima komisije podsjetio na majku “koja vodi veliku obitelj sastavljenu od često bučnih, ponekad neposlušnih, ali u osnovi dobrih dječaka, koje s vremena na vrijeme treba ukoriti” (Eleanor Roosevelt—A Personal and Public Life). Međutim, prijaznost u kombinaciji s odlučnošću pomogla joj je da ih pridobije, a da pritom ne stekne neprijatelje među onima koji nisu dijelili njeno mišljenje.

Na kraju, nakon što se dvije godine sastajala, sastavila stotine amandmana i tisuće izjava te 1 400 puta izglasavala praktički svaku riječ i svaku klauzulu, komisija je ipak uspjela sastaviti dokument u kojem se navode ljudska prava koja, po njenom uvjerenju, svaki muškarac i svaka žena, bilo gdje u svijetu, ima pravo uživati. Nazvan je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima. Time se ova misija privela kraju, iako je s vremena na vrijeme djelovala kao neostvariv cilj.

Velika očekivanja

Naravno, nije se očekivalo da će na prvi ovakav potez ugnjetavačka politika u svijetu prestati. Ipak, usvajanjem Univerzalne deklaracije stvorila su se velika očekivanja. Tadašnji predsjednik Generalne skupštine UN-a, dr. Herbert V. Evatt iz Australije, predviđao je da će “milijuni muškaraca, žena i djece širom svijeta, kilometrima daleko od Pariza i New Yorka, potražiti u ovom dokumentu pomoć, vodstvo i nadahnuće”.

Prošlo je pedeset godina otkad je dr. Evatt izgovorio ove riječi. Mnogi su u tom periodu zaista uzeli Deklaraciju kao vodič i upotrijebili je kao mjerilo za stupanj poštivanja ljudskih prava širom svijeta. Što su čineći tako ustanovili? Da li države članice UN-a odgovaraju tom mjerilu? Kakva je danas situacija u svijetu u pogledu ljudskih prava?

[Bilješka]

[Okvir na stranici 4]

ŠTO SU LJUDSKA PRAVA?

Ujedinjeni narodi definiraju ljudska prava kao “ona prava koja su nerazdvojiv dio naše prirode i bez kojih ne možemo živjeti kao ljudska bića”. Ljudska se prava također opisuje kao “jedinstveni jezik čovječanstva” — i to s pravom. Baš kao što je sposobnost govora urođeno svojstvo koje nas čini ljudima, tako postoje i druge urođene potrebe i svojstva po kojima se razlikujemo od drugih stvorenja na Zemlji. Naprimjer, ljudi imaju potrebu za spoznajom, umjetničkim izražavanjem i duhovnošću. Ljudsko biće kojemu je onemogućeno da zadovolji takve osnovne potrebe prisiljeno je da živi životom koji je ispod razine čovjeka. Da bi se ljude zaštitilo od takvog obespravljivanja, objašnjava jedna odvjetnica specijalizirana za ljudska prava, “koristimo termin ‘ljudska prava’ umjesto ‘ljudske potrebe’ zato što, pravno govoreći, riječ ‘potreba’ nije tako snažna kao riječ ‘pravo’. Nazivajući to ‘pravom’, zadovoljavanje ljudskih potreba podižemo na razinu nečega što moralno, a isto tako i zakonski, pripada svakom ljudskom biću.”

[Okvir/slika na stranici 5]

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima

Pisac i dobitnik Nobelove nagrade Aleksandr Solženjicin nazvao je Univerzalnu deklaraciju “najboljim dokumentom” koji je UN ikad sastavio. I mali uvid u njegov sadržaj otkriva zašto se mnogi slažu s ovom izjavom.

Temeljno načelo Deklaracije izneseno je u članku 1: “Sva se ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i trebaju jedna prema drugima postupati u duhu bratstva.”

Ovom izjavom sastavljači Deklaracije udarili su temelje dvjema grupama ljudskih prava. Prva grupa navedena je u članku 3: “Svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost.” Ovaj članak predstavlja osnovu za građanska i politička prava nabrojena u člancima 4. do 21. Druga grupa zasniva se na članku 22. koji, djelomice, kaže da je svatko ovlašten na realizaciju prava “potrebnih za njegovo dostojanstvo i slobodan razvoj svoje osobnosti”. Na njemu se zasnivaju članci 23. do 27, koji jasno navode čovjekova ekonomska, društvena i kulturna prava. Univerzalna deklaracija bio je prvi međunarodni dokument kojim se potvrdilo da ova druga grupa prava spada u osnovna ljudska prava. Bio je to također prvi međunarodni dokument koji je uopće koristio termin “ljudska prava”.

Brazilski sociolog Ruth Rocha jednostavnim jezikom objašnjava što nam Univerzalna deklaracija saopćava: “Nije bitno kojoj rasi pripadate. Nije bitno jeste li muškarac ili žena. Nije bitno kojim jezikom govorite, koje ste religije, kojih političkih stavova, iz koje ste zemlje ili iz kakve ste obitelji. Nije bitno jeste li bogati ili siromašni. Nije bitno iz kojeg dijela svijeta dolazite; je li vaša zemlja kraljevina ili republika. Ova prava i slobode trebaju svi uživati.”

Otkad je Univerzalna deklaracija usvojena, prevedena je na preko 200 jezika i ušla je u ustave mnogih zemalja. Danas, međutim, neki vođe smatraju da se Deklaraciju treba preraditi. No generalni tajnik UN-a Kofi Annan ne dijeli to mišljenje. Jedna dužnosnica UN-a citira njegove riječi: “Baš kao što nema potrebe da se preradi Biblija ili Kur’an, tako nema potrebe ni da se Deklaracija popravi. Ono što se treba popraviti nije tekst Univerzalne deklaracije, već ponašanje njenih zastupatelja.”

Generalni tajnik UN-a Kofi Annan

[Zahvala]

UN-ova/DPI-ova fotografija Evana Schneidera (velj. 97)

[Slika na stranici 3]

Gđa Roosevelt drži Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima

[Zahvala]

Gđa Roosevelt i simbol na stranicama 3, 5. i 7: Fotografija UN-a