Ljudska prava i nepravde u današnje vrijeme

BORCI za ljudska prava nedavno su izvršili pravi podvig. Kao prvo, ujedinili su više od 1 000 organizacija u 60 zemalja u pokret koji se naziva Međunarodna kampanja za zabranu kopnenih mina (ICBL). Zatim su se izborili za međunarodni sporazum kojim se zabranjuje ovo oružje. Nakon toga je ICBL-u i njegovoj neumornoj predsjednici, američkoj aktivistici Jody Williams, 1997. dodijeljena Nobelova nagrada za mir.

Međutim, takva postignuća treba gledati u svjetlu otrežnjavajućih činjenica. Kao što Human Rights Watch World Report 1998 zapaža, opća provedivost ljudskih prava još je uvijek “neprestano na udaru”. I nisu samo diktatori nekih malih zemalja ti koji ih ugrožavaju. “Velesile su”, kaže se u izvještaju, “pokazale da su uvelike sklone ignorirati ljudska prava kad se ona kose s njihovim ekonomskim ili strateškim interesima — a to je problem koji je uobičajen i za Evropu i za Sjedinjene Države.”

Milijuni ljudi širom svijeta jednostavno ne mogu zažmiriti na takvo kršenje ljudskih prava. Iz dana u dan diskriminacija, siromaštvo, glad, progonstvo, silovanje, zloupotreba djece, ropstvo i nasilna smrt još uvijek su dio njihove životne stvarnosti. Odlične životne prilike koje obećava gomila sporazuma o ljudskim pravima za ove su žrtve puka fantazija. Štoviše, za većinu čovječanstva, čak i osnovna prava navedena u 30 članaka Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima ostaju neispunjeno obećanje. Naprimjer, razmislite samo nakratko kako se neka uzvišena prava spomenuta u Deklaraciji poštuju u svakodnevnom životu.

Jednakost za sve?

Sva se ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima (članak 1).

U jednom ranijem nacrtu Univerzalne deklaracije u članku 1. stajalo je sljedeće: “Svaki je čovjek (...) jednak.” Međutim, da bi bile sigurne da se ova izjava neće shvatiti tako kao da su žene isključene, članice komisije koje su radile na nacrtu deklaracije inzistirale su na tome da se ova izjava preformulira. Njihov je zahtjev bio prihvaćen, pa je izjava “svaki je čovjek (...) jednak” preinačena u “sva s[u] ljudska bića (...) jednaka” (naglašeno od nas). Ali je li ovako formuliran članak promijenio položaj žena?

Dana 10. prosinca 1997, na Dan ljudskih prava, prva dama Sjedinjenih Država, Hillary Clinton, rekla je u UN-u da svijet i dalje “tretira žene kao građane drugog reda”. Navela je nekoliko primjera: Od ukupnog broja siromašnih ljudi u svijetu 70 posto su žene. Dvije trećine od 130 milijuna djece u svijetu kojima je nedostupno školovanje ženska su djeca. Dvije trećine od 96 milijuna nepismenih osoba u svijetu su žene. Žene su također izrazito ugrožene zbog kućnog i seksualnog nasilja, koje je i dalje, dodala je gđa Clinton, “jedno od najraširenijih oblika kršenja ljudskih prava u svijetu koje se skoro najrjeđe prijavljuje”.

Neka ženska stvorenja postaju žrtvom nasilja čak i prije vlastitog rođenja. Neke majke, naročito u nekim azijskim zemljama, pobace svoje nerođene kćeri zato što radije žele imati sinove umjesto kćeri. U nekim je područjima preferiranje muške djece omogućilo da genetički testovi za utvrđivanje spola postanu unosan posao. Jedna klinika za utvrđivanje spola reklamirala je svoje usluge navodeći da je bolje sada potrošiti 38 dolara da se riješite ženskog fetusa nego kasnije potrošiti 3 800 dolara za njen miraz. Takve reklame imaju dobar odjek. Istraživanjem provedenim u jednoj velikoj azijskoj bolnici utvrdilo se da je 95,5 posto fetusa za koje se utvrdilo da su ženskog spola bilo pobačeno. Preferiranje muške djece prisutno je i u drugim dijelovima svijeta. Kad se bivšeg američkog prvaka u boksu upitalo koliko je dobio djece, on je odgovorio: “Jednog dječaka i sedam pogrešaka.” U UN-ovoj se publikaciji Women and Violence (Žene i nasilje) zapaža da će “za promjenu stava i mentaliteta ljudi u korist žena biti potrebno puno vremena — barem jedna generacija, vjeruju mnogi, a možda i duže”.

Djeca bez djetinjstva

Nitko ne smije biti držan u ropstvu ili podčinjenosti; ropstvo i trgovina robljem zabranjuju se u svim njihovim oblicima (članak 4).

Na papiru, ropstvo više ne postoji. Vlade su potpisale brojne sporazume kojima su ropstvo stavile izvan zakona. Međutim, prema podacima britanskog Društva za borbu protiv ropstva, koje je poznato kao najstarija organizacija na svijetu za ljudska prava, “danas ima više robova nego ikad prije”. Suvremeno ropstvo uključuje raznorazne oblike kršenja ljudskih prava. Kaže se da djeca koja su prisiljena na rad predstavljaju vrstu suvremenih robova.

Derivan, dječak iz Južne Amerike, jedan je takav žalosni primjer. ‘Njegove malene ruke ogrubjele su od rada s oštrim lišćem biljke sisal, čije se vlakno koristi za izradu madraca. Njegov je posao da uzme lišće iz skladišta i odnese ga u stroj za njegovu preradu, koji se nalazi nekih 90 metara dalje. Nakon 12-satnog radnog dana prenese tonu tog lišća. Derivan je počeo raditi kad mu je bilo pet godina. Danas mu je 11 godina’ (World Press Review).

Međunarodna organizacija rada procjenjuje da je četvrtina milijarde djece između 5 i 14 godina danas zaposlena — prava vojska malih radnika velika gotovo kao stanovnici Brazila i Meksika zajedno! Velik broj ove djece lišen je djetinjstva mukotrpno radeći u rudnicima dok vuku posude napunjene ugljenom; gazeći po blatu dok skupljaju urod ili grbeći se nad tkalačkim strojem dok proizvode tepihe. Čak i mališani — od tri, četiri i pet godina — upregnuti u grupi oru, siju i pabirče od jutra do mraka. “Djeca su”, kaže neki zemljoposjednik u jednoj azijskoj zemlji, “jeftinija od traktora, a pametnija od volova.”

Odabrati i promijeniti svoju religiju

Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti; to pravo uključuje slobodu da promijeni svoju vjeroispovijest (članak 18).

Dana 16. listopada 1997. Generalna skupština UN-a primila je jedan “privremeni izvještaj o eliminiranju svih oblika vjerske netrpeljivosti”. U izvještaju koji je pripremio posebni izvjestitelj Komisije za ljudska prava, Abdelfattah Amor, govori se o neprestanom kršenju članka 18. Spominjući ogroman broj zemalja, u izvještaju se navode brojni slučajevi ‘uznemiravanja, prijetnji, maltretiranja, hapšenja, zatvaranja, nestanaka i ubojstava’.

Slično tome, u publikaciji 1997 Human Rights Reports, koju je sastavio Američki ured za demokraciju, ljudska prava i rad, ističe se da se čak i u zemljama s dugom tradicijom demokracije “pokušavalo ograničiti slobode posebne grupe manjinskih religija, koje se zajednički etiketiralo kao ‘kultove’”. Takav se razvoj događaja ne bi trebalo olako shvaćati. Willy Fautré, predsjednik organizacije Human Rights Without Frontiers, sa sjedištem u Bruxellesu, zapaža sljedeće: “Vjerska sloboda jedan je od najboljih pokazatelja općih prilika koje vladaju u bilo kojem društvu u pogledu ljudskih sloboda.”

Prebijenih leđa, a bez prebijene pare

Svatko tko radi ima pravo na pravičnu i povoljnu naknadu koja njemu i njegovoj obitelji osigurava egzistenciju dostojnu čovjeka (članak 23).

Radnici koji sijeku šećernu trsku na Karibima zarađuju možda tri dolara dnevno, no troškovi smještaja i alata koji im je potreban neminovno ih bacaju u dug vlasnicima plantaža. Osim toga, plaću ne dobivaju u gotovini već u vaučerima. A budući da je trgovina kompanije koja posjeduje plantažu jedina trgovina koja se nalazi u blizini, radnici su prisiljeni u njoj kupovati ulje, rižu i grah. Međutim, za uslugu prihvaćanja radničkih vaučera trgovina odbije 10 do 20 posto vrijednosti vaučera. Bill O’Neill, zamjenik direktora Odbora pravnika za ljudska prava, rekao je u jednoj radioemisiji UN-a sljedeće: “Na kraju sezone, nakon tjedana i mjeseci napornog rada, od zarade im ne preostane ništa. Ne uspiju uštedjeti ni novčića, a jedva su i za vrijeme sezone sastavljali kraj s krajem.”

Liječnička njega za sve?

Svatko ima pravo na životni standard koji pruža uvjete za zdravlje i dobrobit njega i njegove obitelji, uključujući hranu, odjeću, stan i liječničku njegu (članak 25).

‘Ricardo i Justina siromašni su farmeri iz Latinske Amerike koji žive nekih 80 kilometara daleko od najbližeg grada. Kad je njihovoj malenoj Gemmi pozlilo, odnijeli su je do najbliže privatne bolnice, no liječnici nisu htjeli pregledati bebu jer je bilo očito da Ricardo neće moći platiti troškove. Sljedećeg dana Justina je posudila novac od susjeda da bi mogla platiti dugo putovanje javnim prijevozom do grada. Kad su Justina i njena beba napokon stigle u jednu malu državnu bolnicu, Justini su rekli da dođe sljedećeg jutra jer nemaju slobodnih kreveta. Bez rođaka u tom gradu i novca da unajmi sobu, noć je prespavala na štandu na gradskoj tržnici. Justina je čvrsto privila bebu uza se da bi bebi bilo lakše i da bi se osjećala sigurnije, ali sve je bilo uzalud. Mala je Gemma te noći umrla’ (Human Rights and Social Work).

Širom svijeta svaka četvrta osoba preživljava s jednim (US) dolarom dnevno. Sve se te osobe suočavaju s teškom dilemom s kojom su se suočili Ricardo i Justina: Privatna liječnička njega je dostupna, ali si je ne mogu priuštiti, dok si usluge javnog zdravstva mogu priuštiti, ali im je ono nedostupno. Tragično je da iako je više od milijardu siromašnih ljudi u svijetu steklo ‘pravo na liječničku njegu’, još uvijek nije u mogućnosti da je i koristi.

Stravičnom popisu povreda ljudskih prava nema kraja. Takvih slučajeva kakvi su prethodno spomenuti ima na stotine milijuna. Unatoč ogromnim naporima organizacija za ljudska prava te unatoč predanom radu tisuća aktivista koji doslovce riskiraju svoj život da bi poboljšali životne prilike muškaraca, žena i djece širom svijeta, ideja da svi uživaju svoja prava kao ljudi i dalje je samo san. Hoće li se ikad pretvoriti u stvarnost? Bez svake sumnje hoće, no potrebno je da prvo dođe do nekih promjena. Sljedeći članak razmotrit će dvije takve promjene.

[Zahvala na stranici 8]

Ljubaznošću MgM Stiftung Menschen gegen Minen (www.mgm.org)

[Zahvale na stranici 9]

FOTOGRAFIJA UN-a 148051/J. P. Laffont—SYGMA

Fotografija WHO-a/PAHO J. Vizcarre