Od ratnog heroja do Kristovog vojnika
ISPRIČAO LOUIS LOLLIOT
Dana 16. kolovoza 1944. bio sam u savezničkim snagama koje su se za vrijeme drugog svjetskog rata iskrcale na plaže južne Francuske. Nakon tjedan dana borbi na mediteranskoj obali, moja je tenkovska divizija ušla u luku Marseilles i probijala se uzbrdo prema bazilici Notre-Dame-de-la-Garde. Naš je zadatak bio zauzeti njemačke utvrde koje su se tamo nalazile.
VODILA se žestoka borba. Jedan je tenk iz moje jedinice bio pogođen i poginula su tri moja druga koja su se nalazila u njemu. Potom je jedna mina raznijela jednu od gusjenica moga tenka i onesposobila ga. Odlučivši da zadržimo osvojeni položaj, nastavili smo se boriti sljedećih nekoliko sati.
S mitraljezom u jednoj ruci, a francuskom zastavom u drugoj, iskoristio sam priliku u zatišju borbe i pješke krenuo naprijed zajedno s jednim borcem koji je pripadao Slobodnim Francuzima. Iscrpljen i crn od baruta, zataknuo sam francusku zastavu na ulaz u baziliku.
Oslobođenje
U tjednima koji su uslijedili napredovali smo prema sjeveru, tjerajući njemačke trupe koje su se povlačile. Snajperi i žice koje su u visini glave bile nategnute preko ceste prisilili su nas da idemo naprijed sa zatvorenim kupolama na našim tenkovima.
U listopadu je naš odred stigao u Ramonchamp, gradić na planinskom lancu Vogezima na sjeveroistoku Francuske. Grad se doimao napuštenim. I dok sam stajao na topovskoj kupoli tenka ispitujući okolinu, iznenada je raketa ispaljena s jednog prozora probila naš tenk te je, eksplodiravši, na licu mjesta usmrtila trojicu mojih ljudi. Jedan drugi vojnik i ja bili smo teško ranjeni, a tenk onesposobljen. Unatoč tome što sam u nozi imao 17 šrapnela, sjeo sam za upravljač tenka, a drugi tenk nas je vukao.
Zbog tog sam događaja bio pohvaljen i predložen za odlikovanje. Nekoliko dana kasnije, kad me general De Lattre de Tassigny, zapovjednik 1. francuske armije, odlikovao za pothvat u Marseillesu, napomenuo je: “Uskoro ćemo se ponovo vidjeti.”
Ubrzo nakon toga imenovan sam za generalovog ađutanta. Nakon nekog vremena pratio sam ga u Berlin, gdje je predstavljao Francusku na dan potpisivanja njemačke kapitulacije, 8. svibnja 1945. Tokom sljedeće četiri godine uvijek sam mu bio na raspolaganju.
Ipak, kako to da sam se toliko uključio u glavne događaje drugog svjetskog rata?
Poučavan religiji i ratovanju
Odrastao sam kao pobožni rimokatolik sa željom da služim svom Bogu i svojoj zemlji. Dana 29. kolovoza 1939, samo nekoliko dana prije ulaska Francuske u drugi svjetski rat, prijavio sam se u motoriziranu konjicu. Imao sam samo 18 godina. Nakon petomjesečne obuke na École Militaire u Parizu, poslan sam kao mladi podoficir na istočni francuski front.
Ovaj je period bio poznat kao šaljivi rat, a nazvan je tako zato što smo jednostavno čekali na njemačke trupe koje su se borile na drugim frontovima. A onda, kad su nas Nijemci u lipnju 1940. konačno napali, bio sam zarobljen. Dva mjeseca kasnije pobjegao sam i na koncu sam se uspio pridružiti francuskim snagama u sjevernoj Africi.
U Tunisu sam ratujući protiv njemačkih trupa koje su bile pod zapovjedništvom generala Erwina Rommela, Pustinjske Lisice, zadobio opekline na preko 70 posto površine tijela i devet sam dana bio u komi. Tri sam mjeseca proveo u bolnici u Sidi-bel-Abbèsu u sjeverozapadnom Alžiru, gdje se nalazio glavni štab francuske legije stranaca. Dok sam bio u Africi, primio sam Croix de Guerre, vojno odlikovanje u obliku križa.
Katolički kapelani poticali su nas da vršimo svoju “kršćansku” dužnost. U skladu s njihovim poticanjem bio sam spreman žrtvovati svoj život za Francusku. Kad god sam mogao, pričestio bih se prije borbe. I u jeku bitke molio sam se Bogu i Djevici Mariji.
Poštivao sam neprijateljske vojnike, od kojih su mnogi također bili pobožni rimokatolici. Neki su nosili opasač s kopčom na kojoj je pisalo Gott mit uns (Bog je s nama). Nije li čudno vjerovati da bi Bog odgovarao na molitve vojnika koji su se borili na suprotnim stranama, a koji su pripadali istoj religiji?
Poslijeratne promjene
Nakon rata, 10. travnja 1947. godine, vjenčao sam se s Reine, djevojkom iz Mouilleron-en-Paredsa, rodnog grada generala De Lattrea de Tassignya u regiji Vendée. General mi je bio kum na vjenčanju. Kad je u siječnju 1952. umro, ja sam nosio njegovu zastavu na njegovom državnom pogrebu.
A onda su, jednog nedjeljnog jutra krajem 1952. kad smo se moja žena i ja spremali da odemo na misu s našom kćerkicom, dvojica Jehovinih svjedoka pozvonila na naša vrata. Ono što su rekli o Bibliji izazvalo je našu znatiželju. Iako smo moja žena i ja bili jako religiozni, nismo imali gotovo nikakvu biblijsku spoznaju, budući da nas je crkva odvraćala od toga da čitamo Bibliju. Svjedok koji se ponudio da s nama proučava Bibliju bio je Léopold Jontès, tadašnji nadglednik podružnice Jehovinih svjedoka u Francuskoj. Tokom našeg biblijskog studija konačno sam pronašao odgovore na pitanja na koja sam tražio odgovore još od djetinjstva.
Naprimjer, uvijek me zanimala molitva Očenaš, ili Gospodinova molitva. Kao katolik, vjerovao sam da svi dobri ljudi kad umru idu na nebo, pa nisam mogao razumjeti zašto se Bogu molimo: “Da bude volja tvoja i na zemlji” (Matej 6:9, 10, naglašeno od nas). Svećenici s kojima sam razgovarao ili su izbjegavali moje pitanje o tome ili su rekli da će se ova molitva ispuniti kad svi postanu rimokatolici. Ali ja nisam bio zadovoljan tim odgovorom.
Isto tako, svećenici mi nisu mogli dati zadovoljavajuće odgovore na moja pitanja o Trojstvu. To katoličko učenje kaže, prema riječima jednog crkvenog vjerovanja, da je ‘Otac Bog, Sin je Bog i Sveti Duh je Bog, a ipak to nisu tri Boga, nego samo jedan Bog’. Zbog toga je otkriće jasnog biblijskog učenja da je Isus Sin Božji, a ne sam Svemogući Bog bilo veliki izvor radosti za moju ženu i mene (Marko 12:30, 32; Luka 22:42; Ivan 14:28; Djela apostolska 2:32; 1. Korinćanima 11:3).
Oboje smo imali osjećaj da su nam se prvi put otvorile oči i da smo pronašli biser neprocjenjive vrijednosti, koji je vrijedan svake žrtve (Matej 13:46). Shvatili smo da ćemo se morati odreći nečega kako bismo dobili to blago. Uskoro smo stekli isti stav kakav je imao apostol Pavao koji je rekao da ‘sve drži (...) za štetu prema prevažnome poznanju Krista Isusa’. Stoga smo napravili promjene u našem životu da bismo mogli služiti Bogu (Filipljanima 3:8).
Zauzimam svoj stav
U travnju 1953, samo nekoliko mjeseci nakon što smo sa Svjedocima počeli proučavati Bibliju, dobio sam naređenje da se pridružim francuskom ekspedicionom korpusu, koji je bio poslan da se bori u Indokini. U to sam vrijeme služio u Parizu, kao ađutant zapovjednika u Senatu. Budući da sam dotad već razumio biblijsko načelo neutralnosti, uvidio sam da moram donijeti odluku (Ivan 17:16). Obavijestio sam svoje pretpostavljene da odbijam naređenje da se borim u Indokini, i pritom sam naveo svoju želju da više ne sudjelujem u ratu (Izaija 2:4).
“Shvaćaš li da će se to negativno odraziti na tvoju karijeru i da će ti sva vrata biti zatvorena?” upitali su me moji pretpostavljeni. Od tog momenta pa nadalje ostavljali su me po strani. No, to mi je bila zaštita budući da me više nisu pozivali na vojne vježbe. Mnogi iz naše obitelji, kao i prijatelji, nisu mogli razumjeti kako sam mogao samo tako odbaciti ono što su oni smatrali povlaštenim položajem u društvu.
Zbog svog vojničkog renomea, dobivao sam povlastice od ljudi na vlasti, koji su me cijenili unatoč mojim vjerovanjima. Tijekom sljedeće dvije godine produženo mi je bolovanje i nisam trebao ponovo preuzeti niti jednu od svojih dužnosti. U međuvremenu smo moja žena i ja posjećivali sastanke u mjesnoj skupštini Jehovinih svjedoka, a čak smo i drugima govorili o našim novostečenim vjerovanjima.
Napokon — Kristov vojnik!
Napokon sam početkom 1955. bio oslobođen svih vojnih obaveza. Petnaest dana kasnije, 12. ožujka, moja žena i ja simbolizirali smo svoje predanje Jehovi Bogu krštenjem u vodi na jednom sastanku pokrajine u Versaillesu. Budući da su se promijenile okolnosti vezane za moj posao, morao sam pronaći drugačiji posao da bih se brinuo za potrebe svoje obitelji. Tokom sljedeće četiri godine radio sam kao nosač na Hallesu (glavnoj tržnici) u Parizu. Premda nije bilo lako poduzeti takvu promjenu, Jehova je blagoslovio moj trud.
Moja žena i ja proteklih smo godina mogli pomagati mnogim ljudima da prihvate biblijsku poruku. Imao sam prilike objašnjavati kršćansko gledište o neutralnosti raznim vojnim i civilnim vlastima. Moja bivša karijera vojnika često se pokazala korisnom u prevladavanju predrasuda koje mnogi imaju prema Jehovinim svjedocima. Tako sam imao mogućnost da objasnim naš kršćanski stav neutralnosti u povezanosti s ratovima nacija, pokazujući da su isti takav stav imali i rani Kristovi sljedbenici. Naprimjer, profesor C. J. Cadoux napisao je u svojoj knjizi The Early Church and the World: “Barem do vladavine Marka Aurelija [161-180. n. e.] nijedan kršćanin nakon svog krštenja nije postao vojnik.”
Jedna od najtežih kušnji s kojima sam se suočio bila je smrt moje žene 1977. Umrla je nakon bolesti koja je trajala godinu dana, hrabro pokazujući svoju vjeru sve do smrti. Divna nada u uskrsnuće davala mi je snagu (Ivan 5:28, 29). Još nešto što mi je pomoglo da nadvladam svoju tugu bilo je to što sam postao opći pionir, kako se nazivaju punovremeni propovjednici Jehovinih svjedoka. To sam učinio 1982. kad sam otišao u mirovinu. Kasnije, 1988, bio sam tako sretan što sam služio kao instruktor u školi za osposobljavanje pionira!
Nakon smrti moje žene morao sam se boriti s periodičnim napadima depresije. Ali bliski, duhovno jaki prijatelji pomogli su mi da opet stanem na noge. Kroz sve te kušnje uvijek sam osjećao snagu i ljubaznu dobrohotnost od Jehove, koji se brine za sve koji se uzdaju u njega (Psalam 18:2). Također smatram da nas kušnje koje prolazimo školuju da vodimo naš duhovni rat (1. Petrova 1:6, 7). Kao skupštinski starješina, u mogućnosti sam da i sam pomažem drugima koji su depresivni (1. Solunjanima 5:14).
Kad sam bio dječak, sanjao sam o tome da budem vojnik, a u stanovitom smislu, i ostao sam vojnik sve dosad. Napustio sam jednu vojsku da bih se pridružio drugoj, postajući tako ‘vojnik Isusa Krista’ (2. Timoteju 2:3). Sada se, unatoč slabom zdravlju, trudim najviše što mogu da se nastavim boriti kao Kristov vojnik u ‘dobrom ratu’, koji će konačno dovesti do pobjede, na čast i slavu našeg Boga Jehove (1. Timoteju 1:18).
Louis Lolliot umro je 1. ožujka 1998. dok je ovaj članak bio u pripremi za izdavanje.
[Slika na stranici 13]
Naše vjenčanje na kojem je bio prisutan general De Lattre de Tassigny
[Slika na stranici 15]
Louis Lolliot i njegova žena Reine, 1976.