Antarktika — posljednji neistraženi kontinent

NEKI dijelovi Antarktike mogu biti toliko hladni, kaže jedan pisac, da bi se “čelična šipka koju biste bacili na pod vjerojatno smrskala kao da je od stakla, (...) a riba koju biste izvlačili kroz rupu u ledu zaledila u roku od pet sekundi”. Zbog ekstremnih vremenskih prilika koje na njoj vladaju i nestvarne ljepote njenog golog krajolika — koju povremeno upotpunjuju prizori južne polarne svjetlosti od kojih vam zastaje dah — Antarktika kao da pripada nekom drugom svijetu.

Međutim, Antarktika itekako pripada ovom svijetu. Ustvari, nju se smatra ogromnim prirodnim laboratorijem za istraživanje Zemlje i Zemljine atmosfere te globalnih promjena koje se javljaju u okolišu, pa tako i onih koje su uzrokovane ljudskom djelatnošću. Upravo ta istraživanja uzrok su sve većoj zabrinutosti znanstvenika. Oni su na južnim polarnim područjima uočili neke nove zloslutne pojave koje ukazuju na to da nešto nije u redu. No, pogledajmo prvo zbog čega je Antarktika tako jedinstven kontinent.

Prije svega, recimo da je Antarktika — najizoliraniji kontinent na svijetu — kontinent suprotnosti. Nadasve je lijep i nedirnut, ali i negostoljubiv do surovosti. To je najvjetrovitije i najhladnije mjesto na kugli zemaljskoj, a ipak osobito ranjivo i osjetljivo. Iako na njemu padne manje oborina nego na bilo kojem drugom kontinentu, njegova ledena masa čini 70 posto svih zaliha svježe vode na planeti. Prosječna debljina leda na Antarktici je negdje oko 2 200 metara, što je čini najvišim kontinentom na Zemlji, s prosječnom nadmorskom visinom od 2 300 metara. Iako je peti kontinent po veličini, na Antarktici nema stalnih stanovnika većih od jedne centimetar dugačke beskrilne mušice.

Poput posjeta Marsu!

Dok hrabro zalazite sve dublje u unutrašnjost Antarktike, zapažate sve manje znakova života, naročito kad stignete do područja zvanih suhe doline. Ove polarne pustinje obuhvaćaju površinu od nekih 3 000 četvornih kilometara i uglavnom se nalaze visoko u Transantarktičkim planinama — nizu planinskih lanaca koji se proteže duž cijelog kontinenta i mjestimice doseže visinu od preko 4 300 metara. Ledeni vjetrovi koji fijuču preko suhih dolina brzo raznesu i najmanju količinu snijega koja tamo padne. Znanstvenici vjeruju da su te doline dio Zemlje koji najviše nalikuje površini Marsa. Stoga su ih smatrali prikladnim mjestom za ispitivanje svemirske opreme prije nego je misija Viking upućena na Mars.

Pa ipak, čak i suhe doline kriju u sebi život! Unutar poroznih stijena, u majušnim zračnim džepovima, žive izuzetno otporni oblici bakterija, algi i gljivica. Oni preživljavaju zahvaljujući veoma oskudnoj količini vlage. Gledano izvana, njihov nestvarni svijet zapravo je jedna od najpustijih šljunčanih formacija, čiji su neobičan izgled i visoki sjaj rezultat neumornog djelovanja antarktičkih vjetrova kroz nebrojena stoljeća.

Imenovan prije otkrića

Nagađanja o ogromnoj kopnenoj masi na južnom kraju Zemlje sežu do vremena drevnih grčkih filozofa. Naprimjer, Aristotel je tvrdio da bi na jugu trebao postojati neki kontinent koji bi bio protuteža kopnu za koje se znalo da postoji na sjevernoj hemisferi. U knjizi Antarctica—Great Stories From the Frozen Continent stoji da je “Aristotel (384-322. pr. n. e.), s obzirom na to da sjeverna hemisfera leži ispod zviježđa Arktos, odnosno Velikog medvjeda, došao do zaključka da nepoznato kopno na jugu mora biti Antarktikos — drugim riječima, potpuno suprotno” — odnosno njen antipod. Tako je Antarktika, za razliku od ostalih kontinenata, zapravo dobila ime oko 2 000 godina prije nego je otkrivena!

Britanski istraživač kapetan James Cook isplovio je 1772. prema jugu u potrazi za tim, navodno postojećim, južnim kontinentom. Uplovio je u svijet vjetrovitih otoka i golemih ledenih bregova, odnosno “ledenih otoka”, kako ih je on nazvao. “Iako je opseg nekih od njih”, napisao je, iznosio “oko tri kilometra, a visina 20 metara, ipak se more razbijalo i prelijevalo visoko iznad njih, tolika je bila žestina i težina tih valova”. No Cook je odlučno nastavio ploviti u pravcu juga, tako da su 17. siječnja 1773. njegov brod Resolution i Adventure, brod koji ga je pratio, postali prvi brodovi za koje se zna da su prešli antarktički krug. Cook je uporno plovio dalje između gromada leda dok se konačno nije zaustavio našavši se zarobljen u ledu. “Jedino što sam vidio kad bih pogledao u pravcu juga bio je led”, napisao je u brodskom dnevniku. Zapravo je bio svega 120 kilometara od antarktičkog kopna kad je krenuo natrag.

Tko je onda prvi ugledao Antarktiku? Doista, tko je prvi kročio na nju? To se ni dan-danas ne zna sa sigurnošću. Moguće je da su to čak bili kitolovci ili lovci na tuljane budući da su izvještaji o mnoštvu tuljana, pingvina i kitova koje je Cook podnio po svom povratku izazvali opću navalu lovaca na taj dio svijeta.

Krv na ledu

Cook je “slučajno naišao na vjerojatno najveću životinjsku zajednicu koja je postojala na svijetu i prvi je čovjek koji je svijetu ukazao na njeno postojanje”, napisao je Alan Moorehead u svojoj knjizi The Fatal Impact. “Za životinje na Antarktici”, kaže Moorehead, “[to je značilo] holokaust.” U knjizi Antarctica—Great Stories From the Frozen Continent stoji: “Krajem osamnaestog stoljeća lov na tuljane na južnoj hemisferi poprimio je sva obilježja zlatne groznice. Zbog neutažive potražnje Kine i Evrope za kožama, ubrzo su opustošena sva [dotad] poznata lovišta na tuljane, pa su očajni lovci morali krenuti u potragu za novim područjem s još nepoharanim kolonijama [tuljana].”

Nakon što su lovci na tuljane gotovo uništili svoj izvor egzistencije, morem su počeli harati kitolovci. “Nitko nikada neće saznati koliko je kitova i tuljana ubijeno u južnom oceanu”, piše Moorehead. “Deset ili pedeset milijuna? Brojke ništa ne znače; ubijanje se nastavilo sve dok praktički nije preostalo ništa što se moglo ubiti.”

Međutim, sav biljni i životinjski svijet na Antarktici danas je zaštićen međunarodnim zakonima. Dodatni činioci, kao što su odsutnost kopnenih grabežljivaca i obilje morske hrane, pretvorili su antarktičku obalu u ljetno utočište za životinje. No, na Antarktici se uočavaju znakovi jednog podmuklijeg napada, napada koji se možda neće moći riješiti međunarodnim sporazumima.