Glavna meta sovjetskog napada

USPRKOS ustupcima koje je Sovjetski Savez učinio Ruskoj pravoslavnoj crkvi kako bi pobijedio u drugom svjetskom ratu, država je i dalje strogo nadzirala sve crkvene aktivnosti. Zbog toga su, kako stoji u knjizi o povijesti KGB-a (sovjetskog Komiteta državne sigurnosti) koja je objavljena 1999. pod naslovom The Sword and the Shield, “KGB daleko više mučile ‘subverzivne’ aktivnosti onih kršćana nad kojima nije imao direktnu kontrolu”. Koje su to bile vjerske zajednice?

Najveća je bila Grkokatolička crkva u Ukrajini, koja se danas zove Ukrajinska katolička crkva. Ona je imala oko 4 000 000 sljedbenika. Prema knjizi The Sword and the Shield, “od njenih deset biskupa osam ih je, zajedno s mnogim tisućama vjernika i svećenika, umrlo zbog svoje vjere u sibirskom gulagu [radnim logorima]”. Druge mete KGB-a bile su neregistrirane protestantske crkve, čije je djelovanje isto tako bilo van direktne kontrole države. Prema KGB-ovoj procjeni, krajem ‘50-ih ukupan broj članova ovih protestantskih grupa iznosio je oko 100 000.

Jehovine svjedoke KGB je smatrao protestantskom grupom, a 1968. njihov je broj u Sovjetskom Savezu procijenjen na 20 000. Sve do početka drugog svjetskog rata 1939. Svjedoka je bilo malo. Zbog toga se država gotovo i nije obazirala na njih. No ova situacija drastično se promijenila kad se u Sovjetskom Savezu najednom pojavilo na tisuće Svjedoka. Kako se to dogodilo?

Dolazi do naglog porasta

U svojoj knjizi Religion in the Soviet Union, koja je objavljena 1961, Walter Kolarz ukazao je na dva činioca koja su odgovorna za ovaj nagli porast. Jedan je, primjećuje on, bilo “pripojenje teritorija koje je Sovjetski Savez izvršio godine 1939-40” — Latvije, Litve, Estonije i Moldavije — a na kojem je bilo mnogo “aktivnih grupa Jehovinih svjedoka”. Pored toga, Sovjetski Savez pripojio je i neke dijelove istočne Poljske i Čehoslovačke koji su potom ušli u sastav Ukrajine, a u kojima je živjelo preko tisuću Svjedoka. Tako su svi ti Svjedoci, slikovito rečeno, preko noći preseljeni u Sovjetski Savez.

Još jedan činilac koji je doprinio tom porastu, “ma koliko to zvučalo nevjerojatno”, napisao je Kolarz, bili su “njemački koncentracioni logori”. Nacisti su zatvorili na tisuće Svjedoka, koji su odbili podržati Hitlera i njegov agresivni rat. Kolarz je objasnio da su se ruski zatvorenici u tim logorima “divili hrabrosti i nepokolebljivosti koju su ispoljavali ‘Svjedoci’, te su im vjerojatno zbog toga njihova vjerska učenja djelovala privlačno”. Tako su se mnogi mladi Rusi po izlasku iz tih logora vratili u Sovjetski Savez s novopronađenom vjerom u Jehovu Boga i njegove predivne naume sa Zemljom (Psalam 37:29; Otkrivenje 21:3, 4).

Zbog svega ovoga broj Svjedoka u Sovjetskom Savezu naglo je porastao na više tisuća. Početkom 1946. bilo ih je barem 1 600, a krajem tog desetljeća preko 8 000. Ovaj porast izazvao je uzbunu u redovima KGB-a, kojeg su, kako smo već prije spomenuli, naročito zabrinjavale “aktivnosti onih kršćana nad kojima nije imao direktnu kontrolu”.

Pokrenut je napad

Usprkos tome što je u Sovjetskom Savezu bilo relativno malo Svjedoka, zbog svog su se revnog propovijedanja uskoro našli na udaru sovjetskih vlasti. U Estoniji je napad na njih započeo u kolovozu 1948, kada su petorica onih koji su predvodili djelo uhapšena i bačena u zatvor. “Ubrzo je postalo očito da KGB želi pohapsiti sve Svjedoke”, rekao je Lembit Toom, Svjedok iz Estonije. Jednako je bilo i u drugim dijelovima Sovjetskog Saveza u kojima je bilo Svjedoka.

Vođe Sovjetskog Saveza prikazivali su Svjedoke kao najgore kriminalce i kao jednu od glavnih prijetnji ateističkoj sovjetskoj državi. Zbog toga ih se posvuda progonilo, hapsilo i slalo u zatvore. Knjiga The Sword and the Shield navodi: “Opsjednutost viših dužnosnika KGB-a Jehovistima možda na najbolji način pokazuje da nisu znali razlikovati važno od nevažnoga, čak i u slučajevima krajnje zanemarivih neslaganja s njihovim načinom razmišljanja.”

Ova opsjednutost na dramatičan je način došla do izražaja u pažljivo isplaniranom napadu na Svjedoke, koji je izveden u travnju 1951. Prije svega dvije godine, to jest 1999, profesor Sergej Ivanenko, poznati ruski izučavatelj religije, napisao je u svojoj knjizi Narod koji nikada nije bez Biblije kako je početkom travnja 1951. “preko 5 000 obitelji Jehovinih svjedoka iz Ukrajine, Bjelorusije, Moldavije i baltičkih sovjetskih republika poslano da se ‘trajno nastane’ u Sibir, na Daleki istok i u Kazahstan”.

Nešto što vrijedi pamtiti

Možete li zamisliti koliki je trud uložen u taj napad — kako bi se u toku samo jednog dana pohvatalo tisuće obitelji Svjedoka koje su živjele na tako velikom prostoru? Zamislite i tu armiju od više stotina, ako ne i tisuća ljudi, koju je trebalo organizirati da bi se najprije saznalo tko su Svjedoci te potom, pod okriljem noći, istodobno izvršilo prepad na njihove domove. Sve te ljude zatim je trebalo potrpati u kola, kamione i druga vozila, dopremiti ih na željezničku stanicu i prebaciti u teretne vagone.

Razmislite i o patnjama tih žrtava. Možete li si predočiti što znači biti prisiljen putovati tisuće kilometara — tri tjedna i više — u prenatrpanim teretnim vagonima bez ikakvih sanitarnih uvjeta, u kojima vam umjesto toaleta na raspolaganju stoji samo jedna kanta? Pokušajte zamisliti kako biste se osjećali da vas se izbaci negdje u sibirskoj pustoši, a znate da vam ukoliko želite preživjeti predstoji teška borba za opstanak u toj surovoj okolini.

Ovog mjeseca obilježava se 50-godišnjica tog izgnanstva Jehovinih svjedoka koje je započelo u travnju 1951. Da bi se javnost upoznala s onim što su doživjeli ti vjerni ljudi koji su ustrajali usprkos desetljećima dugom progonstvu, snimljena je videokaseta s iskustvima preživjelih. Ona otkrivaju da su — baš kao i u slučaju kršćana iz prvog stoljeća — nastojanja da se ljude odvrati od obožavanja Boga na kraju osuđena na neuspjeh.

Što se postiglo izgnanstvom

Sovjetske vlasti ubrzo su shvatile da će odvraćanje Svjedoka od obožavanja Jehove biti puno teži pothvat nego što su mislile. Usprkos energičnim prigovorima čuvara, Svjedoci su tijekom putovanja u izgnanstvo pjevali pjesme na slavu Jehovi, a na vagone su izvjesili natpise: “Vlak za Jehovine svjedoke”. Jedan je Svjedok objasnio: “Na željezničkim stanicama duž puta nailazili smo na druge vlakove koji su vozili izgnanike, a na vagonima smo vidjeli izvješene iste takve natpise.” Sve njih to je uistinu snažno ohrabrilo!

Izgnanici nisu bili obeshrabreni, već su pokazivali isti onakav duh kakav su imali Isusovi apostoli. Biblija kaže da su apostoli, nakon što su ih protivnici istukli i naredili im da prestanu propovijedati, nastavili ‘bez prestanka poučavati i objavljivati dobru vijest o Kristu’ (Djela apostolska 5:40-42). Baš kao što je Kolarz rekao o ovom izgnanstvu, “to nije bio kraj ‘Svjedoka’ u Rusiji, nego tek početak novog poglavlja u njihovim aktivnostima obraćanja ljudi. Oni su čak nastojali širiti svoju vjeru dok su čekali na željezničkim stanicama na svom putu u izgnanstvo.”

Po dolasku na svoja odredišta Svjedoci su došli na dobar glas zbog toga što su bili poslušni i marljivi radnici. No istovremeno su oponašali Kristove apostole te su svojim ugnjetavačima praktički govorili: ‘Mi ne možemo prestati govoriti o svom Bogu’ (Djela apostolska 4:20). Mnogi su obratili pažnju onome što su naučavali Svjedoci, te su zajedno s njima počeli služiti Bogu.

Kolarz je objasnio kakve su bile posljedice toga: “Deportirajući ih, sovjetska vlast nije mogla učiniti ništa bolje za širenje njihove vjere. Iz svoje seoske izolacije [u zapadnim sovjetskim republikama] ‘Svjedoci’ su odvedeni u svijet, pa makar to bio i strašni svijet koncentracionih i radnih logora.”

Nastojanja da se spriječi porast

S vremenom su sovjetske vlasti isprobale različite metode kojima su željele zaustaviti Jehovine svjedoke. Kako okrutno progonstvo nije dovelo do željenih rezultata, krenulo se s pažljivo insceniranom lažnom propagandom. Knjige, filmovi, radioemisije — kao i ubacivanje posebno školovanih agenata KGB-a u skupštine — sve su to bila sredstva kojima se država poslužila.

Zbog raširenosti ovakvog krivog prikazivanja Svjedoka kod mnogih se ljudi pojavio strah i osjećaj nepovjerenja prema Svjedocima, što je i vidljivo iz jednog članka u kanadskom izdanju časopisa Reader’s Digest od kolovoza 1982. Napisao ga je Vladimir Bukovski, Rus kojem je 1976. dozvoljeno da imigrira u Englesku. On je napisao: “Jedne večeri u Londonu slučajno sam zapazio zgradu s natpisom: JEHOVINI SVJEDOCI... Dalje nisam mogao čitati, bio sam zaprepašten, gotovo izbezumljen.”

Vladimir je objasnio zbog čega ga je uhvatio taj bezrazložan strah: “To su članovi kulta kojim vlasti u našoj zemlji plaše djecu (...). U SSSR-u prave ‘Svjedoke’ možete sresti samo u zatvorima i u koncentracionim logorima. A ja sam tu stajao ispred zgrade, ispred natpisa. Zar je doista moguće da netko uđe unutra i popije s njima čaj?” pitao se. Da bi naglasio zbog čega je bio toliko prestrašen, Vladimir je na kraju rekao: “U našoj se zemlji ‘Svjedoke’ progoni jednakom žestinom kao mafiju u njihovoj, a obavija ih isti veo tajne.”

Pa ipak, usprkos okrutnom proganjanju i lažnoj propagandi Svjedoci su opstali, a njihov se broj povećao. Neke sovjetske knjige, kao što je ona s naslovom Istine o Jehovinim svjedocima, koja je 1978. objavljena na ruskom u 100 000 primjeraka, ukazivale su na potrebu jačanja propagande protiv Svjedoka. Njen autor, V. V. Konik, koji je pisao o tome kako Svjedoci uspijevaju propovijedati usprkos strogim zabranama, savjetovao je: “Izučavatelji religije u Sovjetskom Savezu trebaju pronaći neke djelotvornije metode za suzbijanje učenja Jehovinih svjedoka.”

Zbog čega glavna meta napada?

Jednostavno rečeno, Jehovini svjedoci bili su glavna meta napada sovjetske države zbog toga što su slijedili primjer Isusovih ranih sljedbenika. U prvom stoljeću apostolima je strogo rečeno da ‘ne uče na temelju Isusovog imena’. No unatoč tome, njihovi su se progonitelji kasnije žalili: “Evo, napunili ste Jeruzalem svojim učenjem.” Apostoli nisu poricali da su propovijedali usprkos tome što im je to bilo zabranjeno, već su s poštovanjem odgovorili: “Moramo slušati Boga kao vladara, a ne ljude” (Djela apostolska 5:27-29).

I Jehovini svjedoci danas ozbiljno shvaćaju zapovijed koju je Isus dao svojim sljedbenicima, a to je ‘da propovijedaju narodu i da daju temeljito svjedočanstvo’ (Djela apostolska 10:42). U svojoj knjizi The Kremlin’s Human Dilemma, Maurice Hindus objasnio je da je upravo “nepokolebljiva revnost [Svjedoka] u evangeliziranju (...) naročito smetala Moskvi i stalno ih [dovodila] u sukob sa sovjetskom policijom”. Nastavio je: “Njih se ne da zaustaviti. Kad ih se potisne na jednom mjestu, oni se pojave na drugom.”

“Koliko je meni poznato”, napisao je ruski povjesničar Sergej Ivanenko, “organizacija Jehovinih svjedoka jedina je vjerska organizacija u SSSR-u čiji se broj članova povećao usprkos zabrani i proganjanju.” Istina, i druge su religije nastavile sa svojim djelovanjem, pa tako i ona najistaknutija, Ruska pravoslavna crkva. Bit će zanimljivo saznati kako su i Crkva i Svjedoci uspjeli preživjeti napad Sovjetskog Saveza.