Dramatičan porast
JEHOVINI SVJEDOCI nisu nikada predstavljali prijetnju političkim vlastima u zemljama u kojima žive, i to se danas priznaje. Dajući komentar o jednom od kongresa prošlog ljeta u Sovjetskom Savezu, novine Krasnojarskij Komsomolec su primijetile: “Ideolozi naše zemlje napokon su uvidjeli da Jehovin narod ni na koji način ne ugrožava javni red i mir.”
Slično su izvijestile i sovjetske novine Vostočno-Sibirskaja Pravda: “Budući da je organizacija Jehovinih svjedoka strogo religiozna, oni ne sudjeluju u političkim sukobima i ne ohrabruju svoje članove da podržavaju bilo koji politički blok, već podržavaju autoritet Biblije i njezinog Autora, Jehovu Boga.”
Porast u ranim godinama
Jehovini svjedoci su već mnogo desetljeća aktivni u Istočnoj Evropi. Potkraj 1930-ih, u Rumunjskoj ih je već bilo preko dvije tisuće, u Poljskoj tisuću a u Češko-Slovačkoj i Mađarskoj na stotine, dok ih je u Jugoslaviji bilo nekoliko desetaka. Iako ih je u ogromnom Sovjetskom Savezu bio mali broj, to se preko noći promijenilo.
Jedan poznavalac sovjetskih prilika, Walter Kolarz, rekao je u svojoj knjizi Religion in the Soviet Union da su drugi Svjedoci ušli u Rusiju “preko područja koja je Sovjetski Savez pripojio 1939-1940, gdje su postojale male ali vrlo aktivne grupe Jehovinih svjedoka”. Tako su se Svjedoci koji su živjeli u istočnim dijelovima Poljske, Češko-Slovačke i Rumunjske iznenada, takoreći preko noći, našli preseljenima u Sovjetski Savez!
Još jedan izvanredan način na koji su Jehovini svjedoci dospjeli u Sovjetski Savez bio je pomoću njemačkih koncentracionih logora. Kako to? Zaista, tijekom drugog svjetskog rata u tim su se logorima ruski zatvorenici zatekli zajedno s tisućama njemačkih Svjedoka. Ti su Nijemci bili bačeni u logore jer su sačuvali odlučan stav kršćanske neutralnosti (Ivan 17:16; 18:36). Oni su radije podnosili patnje i umrli nego da prekrše Božje zakone, time što bi se pridružili Hitlerovoj vojsci i tako postali krivi za smrt sukršćana u drugim zemljama ili da netko drugi bude zbog toga ubijen (1. Ivanova 3:10-12).
Dakle, kao što je Kolarz pisao, “njemački koncentracioni logori su, koliko god to moglo zvučati nevjerojatnim, jedan od kanala kojim je poruka Jehovinih svjedoka došla u Rusiju. Donijeli su je ruski zatvorenici u Njemačkoj, koji su se divili hrabrosti i postojanosti ‘Svjedoka’ i vjerojatno su zbog toga smatrali njihovu teologiju privlačnom”. Izvještava se kako je, samo u ženskom logoru u Ravensbrücku, mnoštvo mladih Ruskinja prihvatilo biblijsku vijest koju su objavljivali Jehovini svjedoci.
Nakon rata, zatvorenici iz istočnoevropskih zemalja koji su postali Jehovini svjedoci vratili su se u svoju domovinu. Tamo su revno poučavali kako je vladavina Božjeg Kraljevstva jedina nada za trajni mir. Na taj način je broj Svjedoka u Istočnoj Evropi dramatično porastao. Do travnja 1946. je u Sovjetskom Savezu bilo preko četiri tisuće propovjednika, i taj se broj brzo udvostručio. U rujnu 1946. su Svjedoci u Rumunjskoj održali kongres u Bukureštu, na kojem je bilo oko 15 000 prisutnih.
Nedugo nakon toga započeo je hladni rat, što je dovelo do obustave prometa i komunikacije između Istočne Evrope i Zapada. Uz to, novi vladari Istočne Evrope počeli su se protiviti Jehovinim svjedocima. Žalosno je da su Svjedoke smatrali prijetnjom, te su mnogi od njih bili zatvoreni. Usprkos tome, do 1951. je u Češko-Slovačkoj bilo 3 705 aktivnih Svjedoka; u Mađarskoj 2 583; u Jugoslaviji 617; a u Poljskoj preko 15 000.
Porast se nastavlja unatoč protivljenju
Maurice Hindus je 1967. pisao o Jehovinim svjedocima u svojoj knjizi The Kremlin’s Human Dilemma. Ono što je rekao odnosi se na Svjedoke u Sovjetskom Savezu, kao i na Svjedoke u drugim dijelovima Istočne Evrope. “Iako djeluju podzemno, proganja ih se i osuđuje na teške kazne zatvora. Ali ništa ih ne može zaustaviti. Ako ih se na jednom mjestu potisne, oni se iznenada pojave na drugom (...) Izgleda da su jednako neuništivi kao i sovjetska policija.”
U proljeće 1951. su Jehovini svjedoci u Sovjetskom Savezu doživjeli težak udarac. Preko sedam tisuća njih u sovjetskim evropskim republikama uhapšeno je i odvedeno u kažnjeničke logore u zabačene dijelove zemlje, uključujući Sibir i Vorkutu, na dalekom sjeveru. Kakva je bila posljedica toga?
“To nije bio kraj ‘Svjedokâ’ u Rusiji”, napomenuo je Kolarz, “nego tek početak novog poglavlja u njihovim aktivnostima obraćivanja. Oni su čak pokušali širiti svoju vjeru dok su čekali na željezničkim stanicama na svom putu prema izgnanstvu. Deportirajući ih, sovjetska vlada nije mogla učiniti ništa bolje za širenje njihove vjere. Iz svoje seoske izolacije, ‘Svjedoci’ su dovedeni u širi svijet, pa makar to bio i strašni svijet koncentracionih i radnih logora.”
Unutar i izvan zatvorâ
Kao što su kršćani prvog stoljeća nastavili propovijedati bez prestanka kad su ih progonili, to su učinili i Jehovini svjedoci u Sovjetskom Savezu (Djela apostolska 5:42). Helene Celmina, Litvanka koja je bila zatvorena zbog navodnih zločina, priča kako je u kaznenom logoru u Potmi, u odjelu gdje su je držali od 1962. do 1966, bilo oko 350 logorašica. “Oko polovina njih”, rekla je, “bile su Jehovine svjedokinje.” Celmina je u svojoj knjizi Women in Soviet Prisons pisala o tome što je vidjela u logoru:
“Literatura iz Brooklyna stiže redovito, u dobrom stanju i u velikim količinama kroz neslužbene i dobro organizirane kanale (...) Nitko ne može razumjeti kako u tu zemlju bodljikave žice i ograničenih ljudskih kontakata može dospjeti zabranjena literatura — i to iz Sjedinjenih Država! Mnogi su Jehovini svjedoci dobili deset godina robije samo zato što je u njihovom stanu nađeno nekoliko primjeraka časopisa Kula stražara. Budući da se ljude zatvara zbog posjedovanja ovih spisa, razumljiva je zabrinutost i ogorčenje uprave zbog prisutnosti ove literature u logoru.”
Uz Jehovinu pomoć, ništa nije moglo zaustaviti dijeljenje ove duhovne hrane! Celmina je primijetila: “Nitko nije otkrio kako [Kula stražara] dospjeva u logor. Konačno, svaki zatvorenik nakon osude skida svu odjeću i potpuno je pregledan. Pri dolasku u logor, ponovo ga temeljito pretražuju. Kontroliraju se i kovčezi zbog dvostrukih dna. Ni jednom strancu nije dozvoljeno ući u logor ako nema dobar razlog. Kad se logoraše pušta izvan logora radi posla na poljima, okruženi su naoružanom stražom i nikome nije dozvoljeno da im se približi. Navečer kad se vrate u logor, svakog se zatvorenika temeljito pregleda. No usprkos toj kontroli, brooklynska literatura pronalazi svoje čitatelje.”
Istovremeno, nepokolebljivi kršćani izvan sovjetskih kažnjeničkih logora i dalje su se naprezali u svojim djelatnostima javnog propovijedanja i poučavanja. Dokaz toga bile su publikacije i filmovi proizvedeni u nastojanju da se spriječi njihova služba. Godine 1978. je, primjerice, objavljena knjiga Istine o Jehovinim svjedocima koja je, prema objašnjenju u predgovoru, trebala služiti “provođenju ateističkog obrazovanja među sljedbenicima tog religioznog pokreta”.
Njezin autor, V. V. Konik, je među ostalim naglasio kako Jehovini svjedoci najčešće drže javna predavanja na svojim sprovodima i vjenčanjima. “Naprimjer”, pisao, je “u kolovozu 1973, u selu Krasnaja Poljana, regija Krasnodarskij, održano je vjenčanje dvoje pripadnika te organizacije, uz prisustvo oko 500 ljudi. Šest propovjednika im je održalo predavanja, a njihovi govori bili su prenošeni putem dva zvučnika. Zatim je održana drama u kojoj je prikazano kako Jehovini svjedoci vode razgovore s ljudima drugih religija i s ateistima.”
Da, usprkos zabrane njihovog djela, Jehovini svjedoci su diljem Istočne Evrope revno nastavili propovijedati dobru vijest o Božjem Kraljevstvu, u poslušnosti Kristovoj proročanskoj zapovijedi (Matej 24:14). Konačno, u svibnju i lipnju 1989. su Jehovini svjedoci legalizirani u Poljskoj i Mađarskoj, u travnju 1990. u Rumunjskoj, u ožujku 1991. u Sovjetskom Savezu a u srpnju 1991. u Bugarskoj. A njihovo se djelo nesmetano provodi i u Češko-Slovačkoj.
Sretni posjetitelji kongresa
Nakon ovog osvrta, možda ćete bolje razumjeti zašto su se deseci tisuća delegata na kongresima u Istočnoj Evropi radovali — plakali, grlili, pljeskali i mahali jedni drugima preko stadiona.
U Budimpešti, Pragu i Zagrebu su se održavali “međunarodni kongresi”, pa su bile učinjene posebne pripreme kako bi se smjestili deseci tisuća delegata iz drugih zemalja. U Sovjetskom Savezu, kongresi su održani u sedam gradova sa 74 252 prisutna; u Poljskoj ih je na 12 kongresa bilo 131 554; a na 8 kongresa u Rumunjskoj bilo je 34 808 prisutnih. Iako Svjedoci u Bugarskoj nisu mogli održati kongres, oko tri stotine njih prešlo je granicu i došlo u Solun u Grčkoj, gdje su se radovali programu na svojem jeziku.
Svjedocima u Istočnoj Evropi nije bilo jednostavno da se pripreme i ugoste mnoge tisuće delegata. Razmislimo o sljedećem: U Sovjetskom Savezu se nikada ranije nisu održavali takvi kongresi! A prihvatiti desetke tisuća gostiju, kao što su to učinili Svjedoci u Budimpešti i Pragu, bio je nevjerojatno velik pothvat. Osim toga, zamislimo si održavanje kongresa u Zagrebu kad je na pomolu bila prijetnja građanskog rata i gdje su se u daljini čule eksplozije!
Jamačno ćete se oduševiti čitajući sljedeći izvještaj o tim kongresima.
[Karte na stranici 7]
(Vidi publikaciju)
MJESTA ODRŽAVANJA TRIJU MEĐUNARODNIH KONGRESA I SEDAM KONGRESA U SOVJETSKOM SAVEZU
SOVJETSKI SAVEZ
TALLINN
KIEV
LVOV
ČERNOVCI
ODESSA
POLJSKA
NJEMAČKA
ČEŠKO-SLOVAČKA
PRAG
AUSTRIJA
MAĐARSKA
BUDIMPEŠTA
RUMUNJSKA
JUGOSLAVIJA
ZAGREB
BUGARSKA
ALBANIJA
ITALIJA
GRČKA
TURSKA
[Karta]
SOVJETSKI SAVEZ
ALMA-ATA
USOLE SIBIRSKOJE