Zatvori grcaju u problemima
“Graditi nove zatvore kako bi se izašlo na kraj s kriminalom isto je što i graditi nova groblja kako bi se izašlo na kraj s nekom smrtonosnom bolešću” (ROBERT GANGI, STRUČNJAK S PODRUČJA REHABILITACIJE ZATVORENIKA)
U SVIJETU u kojem se diplomatskim načinom izražavanja često prikriva mračnu stranu života postoje blaže verzije za turobnu riječ “zatvor”. Ljudi radije govore o “kaznenom zavodu” ili “kazneno-popravnoj ustanovi”, gdje se “štićenike” “obrazuje” i “rehabilitira”. No pogledamo li malo dublje ispod površine, otkrit ćemo da današnje zatvore izjedaju veoma teški problemi, među kojima su enormni troškovi povezani s boravkom prijestupnika u zatvoru i sve veći jaz između onoga što se želi postići zatvaranjem prijestupnika i onoga što se stvarno postiže.
Neki ljudi izražavaju sumnju u učinkovitost zatvora. Napominju kako se unatoč tome što je broj zatvorenika u čitavom svijetu premašio vrtoglavih osam milijuna, stopa kriminala u mnogim zemljama i dalje nije značajno smanjila. Štoviše, iako znatan broj zatvorenika otpada na one koji su počinili zločine vezane uz drogu, dostupnost droge na ulici i dalje predstavlja strahovit problem.
No mnogo je i onih koji zatvorsku kaznu smatraju najboljom mogućom kaznom. Kad se prijestupnik nađe iza rešetaka, misle oni, pravda je zadovoljena. Ljudi toliko žarko žele strpati kriminalce iza rešetaka da je to prevladavajuće raspoloženje jedan novinar nazvao “groznicom”.
Četiri su glavna razloga zbog kojih se prekršitelje zakona zatvara: (1) da bi ih se kaznilo, (2) da bi se zaštitilo društvo, (3) da bi se spriječilo daljnja zlodjela i (4) da bi se popravilo kriminalce, učeći ih da po izlasku iz zatvora budu zakonu poslušni građani i korisni članovi društva. Pogledajmo da li zatvori ispunjavaju svrhu svog postojanja.