Je li rješenje postalo dio problema?

U MNOGO slučajeva zatvori služe samo kao sredstvo za lišavanje slobode — i to samo na neko vrijeme. No, je li zatvorenik koji je pušten iz zatvora uistinu platio za svoje zlodjelo?a Što je sa žrtvama i njihovim voljenima? “Majka sam ubijenog djeteta”, žalila se Rita kad je ubojica njenog 16-godišnjeg sina pušten na slobodu nakon što je odslužio kaznu od samo tri godine zatvora. “Stanite malo. Razmislite o tome. Možete li uopće zamisliti što to znači?” Ritin slučaj pokazuje da je bol koju uzrokuje tragedija često prisutna još dugo vremena nakon što se sudski slučaj okonča, a novinski naslovi izblijede u sjećanju.

Ova tema tiče se ne samo onih koji su na svojoj koži iskusili što znači kriminal već i svih ostalih. Na kraju krajeva, to jesu li se oslobođeni zatvorenici promijenili nabolje ili ih je iskustvo stečeno iza rešetaka učinilo još tvrdokornijim kriminalcima neposredno utječe na vaš duševni mir, ako ne i na samu vašu sigurnost.

Škole za kriminalce

Zatvorski sustavi ne uspijevaju uvijek suzbiti kriminalno ponašanje. “Kad se više novca ulaže u izgradnju novih zatvorskih ćelija nego u pomaganje zatvorenicima da steknu bolju sliku o sebi, to često samo vodi do većeg — i težeg — kriminala”, piše Jill Smolowe u časopisu Time. Peter,b koji je 14 godina proveo iza rešetaka, složio bi se s tom izjavom. “Većina zatvorenika s kojima sam bio u zatvoru prvo se bavila sitnim kriminalom, zatim je prešla na zločine počinjene nad imovinom, da bi konačno diplomirala na težim zločinima počinjenim nad ljudima”, kaže on. “Za njih su zatvori poput kakve škole u kojoj ispeku zanat. Iz njih će izaći još gori.”

Mada zatvori mogu na neko vrijeme maknuti kriminalce s ulice, čini se da čine malo — ako ne i ništa — u pogledu dugoročnog rješenja problema kriminala. Dječaci i mladići iz siromašnih gradskih četvrti često zatvorsku kaznu doživljavaju kao svojevrstan obred kojim potvrđuju da su postali pravi muškarci. U velikom broju slučajeva ti mladi na kraju postanu okorjeli kriminalci. “Zatvori vas uopće ne promijene”, kaže Larry, koji je puno puta pušten iz zatvora i nanovo zatvaran. “Ti dečki izađu iz zatvora i rade isto što i prije.”

Možda baš ovaj princip okretnih vrata, kod kojeg se bivši kažnjenici ponovo okreću kriminalu, razjašnjava zašto, kako proizlazi iz jedne studije provedene u Sjedinjenim Državama, oko 5 posto kriminalaca počini polovinu svih težih zločina. “Kad zatvorenici ne mogu provesti vrijeme na neki konstruktivan način”, stoji u časopisu Time, “sati im često prolaze u gomilanju nezadovoljstva, a da i ne spominjemo cijelu zbirku trikova koju za to vrijeme sakupe i koju (...) će ponijeti sa sobom natrag na ulicu.”

Takva situacija ne sreće se samo u Sjedinjenim Državama. John Vatis, liječnik u jednom vojnom zatvoru u Grčkoj, kaže: “Naši zatvori postali su veoma efikasni što se tiče stvaranja opasnih, nasilnih i zlih ljudi. Većina zatvorenika koji izađu iz zatvora želi se ‘obračunati’ s društvom.”

Društveni troškovi

Problemi koji pogađaju zatvore pogađaju direktno i vaš džep. Primjerice, procijenjeno je da porezne obveznike u Sjedinjenim Državama svaki zatvorenik stoji oko 21 000 dolara godišnje. Zatvorenici u dobi od preko 60 godina mogu koštati i triput toliko. U mnogim zemljama povjerenje javnosti u kazneno-popravni sustav gubi se iz još nekih razloga. Ljudi strahuju od kriminalaca koje se prerano pušta iz zatvora i od prijestupnika koji zahvaljujući rupama u zakonu koje otkrije kakav pronicljivi odvjetnik uspiju izbjeći zatvorsku kaznu. Žrtve se uglavnom ne osjećaju odgovarajuće zaštićene od daljnjih napada, a njihov glas ponekad jedva da se i čuje tijekom sudskog procesa.

Zabrinutost javnosti raste

Jačanju povjerenja javnosti u zatvorski sustav nimalo ne doprinose ni nehumani uvjeti u kojima žive zatvorenici, a koji su opisani u popratnom okviru. Zatvorenici prema kojima se nepravedno postupa tijekom odsluženja kazne teško da će pozitivno reagirati na program rehabilitacije. Pored toga, određeni broj udruženja za ljudska prava zabrinjava i neproporcionalan broj pripadnika manjinskih skupina koje zatječu u zatvorima. Pitaju se je li to puka slučajnost ili je posrijedi diskriminacija.

Godine 1998. jedan izvještaj Associated Pressa skrenuo je pažnju šire javnosti na težak položaj bivših zatvorenika iz zatvora Holmesburg (Pennsylvania, SAD) koji su tražili odštetu zbog toga što su navodno u vrijeme dok su bili u zatvoru korišteni kao pokusni kunići za kemijske eksperimente. A što je s običajem vezivanja kažnjenika lancem kad idu na rad izvan kaznionice, koji se ponovno uvodi u Sjedinjenim Državama? Amnesty International izvještava: “Kažnjenici u jednoj takvoj grupi rade 10 do 12 sati na dan, često na suncu koje prži, s veoma kratkim predasima za osvježenje vodom te jednosatnom pauzom za ručak. (...) Što se tiče mogućnosti obavljanja nužde, jedino što im stoji na raspolaganju je jedna posuda iza nekakvog improviziranog zaklona. Kažnjenici ostaju vezani i dok vrše nuždu. U slučaju da im je nemoguće doći do posude, kažnjenici su prisiljeni čučnuti i obaviti nuždu naočigled sviju.” Naravno, takvo što ne događa se u svim zatvorima. U svakom slučaju, nečovječni postupci lišavaju čovječnosti i zatvorenike i one koji ih sprovode.

Jesu li interesi društva zadovoljeni?

Naravno, većina stanovništva osjeća se sigurnije kad se opasni kriminalci nađu iza rešetaka. No ima i onih koji zatvore vole iz nekih drugih razloga. Kad se u australskom gradiću Coomi trebao zatvoriti zatvor, ljudi su se pobunili. Zbog čega? Zbog toga što je zatvor osiguravao radna mjesta stanovnicima tog gradića koji je u nezavidnom ekonomskom položaju.

U posljednje su vrijeme neke vlade prodale zatvore privatnicima, želeći na taj način smanjiti državne troškove. Nažalost, veći broj zatvorenika i duže kazne predstavljaju dobar izvor zarade. Tako bi se moglo dogoditi da se komercijalizam umiješa u pravdu.

No kad se sve zbroji i oduzme, ostaje ono isto temeljno pitanje: Mijenjaju li zatvori kriminalce nabolje? Mada je odgovor na ovo pitanje često negativan, možda ćete se iznenaditi kad saznate da su se neki zatvorenici ipak promijenili. Pogledajmo kako.