Navigacija prema zvijezdama

STOTINAMA godina prije nego što je Kristofor Kolumbo preplovio Atlantski ocean moreplovci s Polinezije u svojim su drvenim kanuima krstarili Tihim oceanom, prelazeći tisuće nautičkih milja između otoka unutar polinezijskog trokuta. Kako su ti stari stanovnici Polinezije otkrili mnoštvo otočnih skupina rasutih po tom prostranom području? Može li se to pripisati tek pukom slučaju?

Ako su Polinežani točno znali kamo plove, kako su određivali smjer plovidbe kada nisu znali za pomorske karte, kompas ili bilo koji drugi navigacijski instrument koji su koristili istraživači sa Zapada?

Iz odgovora na ovo pitanje saznat ćemo koliko su Polinežani bili napredni kada je riječ o navigaciji na moru, ali će ujedno porasti i naše divljenje prema redu koji vlada u prirodi i svemiru oko nas.

Prve dvije teorije

Nisu svi znanstvenici i izučavatelji voljni prihvatiti pretpostavku da su Polinežani plovili od otoka do otoka znajući točno kamo idu. Norveški istraživač Thor Heyerdahl iznio je teoriju da Polinežani potječu iz Južne Amerike, odakle su na pacifičke otoke stigli nošeni jakim oceanskim strujama i vjetrovima.

Da bi ispitao točnost ove teorije, Heyerdahl je izradio splav od balzovine i s još pet Skandinavaca otisnuo se na more sa zapadne obale Perua. Nošen zapadnim morskim strujama, splav je plovio prema pučini Tihog oceana. Nakon 101 dana plovidbe i prijeđenih 4 300 milja Heyerdahl i njegova posada pristali su na atolu Raroia u arhipelagu Tuamotu. Tako je Heyerdahl na veoma dojmljiv način dokazao kako je moguće da su Polinežani stigli iz Južne Amerike nošeni jakim oceanskim strujama. No nekim izučavateljima to nije bio dovoljno uvjerljiv dokaz.

Među takvim skepticima bio je i Andrew Sharp, povjesničar s Novog Zelanda. Pozivajući se na brojna arheološka i lingvistička otkrića, u svojoj knjizi Ancient Voyagers in Polynesia, koju je napisao 1963, naveo je dokaze u korist prihvaćenije teorije među povjesničarima i stručnjacima — da su Polinežani stigli sa zapada. Međutim, on je također odbacio kao neosnovanu svaku pretpostavku da su Polinežani bili vješti moreplovci.

Iako Sharp nije u potpunosti odbacio mogućnost da su Polinežani znali kamo plove na kraćim relacijama, tvrdio je da nipošto nisu mogli točno znati kamo plove na putovanjima koja su bila duža od 300 milja. Smatrao je da su svaki otok na koji su naišli tijekom nekog dužeg putovanja otkrili sasvim slučajno.

Eksperimentalna putovanja

Vjerujući kako su Heyerdahl i Sharp podcijenili stare Polinežane kao moreplovce i navigatore, dr. David Lewis s Novog Zelanda odlučio je pokazati koliko su drevne metode navigacije bile pouzdane. Isplovivši na suvremenom katamaranu bez kompasa i orijentirajući se isključivo prema zvijezdama, Suncu i valovima, uspješno je 1965. doplovio s Tahitija na Novi Zeland, prešavši preko 1 700 milja! Lewisovo putovanje navelo je i druge da pokažu više zanimanja za stare navigacijske tehnike i seobene rute drevnih naroda. Među onima koje je zaintrigirao ovaj Lewisov pothvat bio je i Ben Finney.

Ovaj profesor antropologije na Havajskom sveučilištu dugi je niz godina proveo proučavajući oblike i načine izrade starih polinezijskih kanua. S nekoliko kolega iz Polinezijskog pomorskog društva izradio je dvotrupni kanu dugačak 20 metara, koji su nazvali Hokule‛a, što na havajskom znači “zvijezda radosti”. Premda je Hokule‛a bila napravljena od umjetnih materijala, a ne od materijala koje se inače koristilo za izradu kanua, kao što je primjerice jedna posebna vrsta akacije, ona je po konstrukciji, izgledu i mogućnostima plovidbe bila vjerna replika starih kanua.

Na svoje prvo putovanje Hokule‛a je krenula 1. svibnja 1976, isplovivši s havajskog otoka Mauija prema Tahitiju. No kako je drevna polinezijska vještina orijentiranja i navigacije prema zvijezdama već bila pala u zaborav, stručnjaka za navigaciju trebalo je pronaći negdje izvan Havajskog otočja. Tako je za navigatora izabran Mau Piailug, učitelj navigacije s područja Mikronezije, te mu je povjeren zadatak da vodi Hokule‛u na njenom prvom putovanju. Prešavši put od nekoliko tisuća milja, Hokule‛a je nakon 31 dana plovidbe sretno stigla na Tahiti.

Nakon ovog putovanja na Polineziji je uslijedio pravi kulturni preporod u kojem je ponovno oživio interes za navigacijske metode kojima su se služili drevni moreplovci i njihov način izrade kanua. Narednih je godina poduzeto niz sličnih putovanja između otočja i otoka polinezijskog trokuta, kao što su Havaji, Novi Zeland (također poznat kao Aotearoa), Rarotonga (Cookovo otočje) i Uskršnji otok (ujedno poznat kao Rapa Nui). Mnoga od tih putovanja predvodio je Nainoa Thompson, navigator porijeklom s Havaja, kojeg je poučavao sam Piailug.

Drevne metode navigacije

Kako su se Polinežani orijentirali na svojim tisućama milja dugačkim putovanjima morem kada nisu znali ni za kakve navigacijske instrumente? Prema riječima Dennisa Kawaharade iz Polinezijskog pomorskog društva, Polinežani su se prije svega orijentirali prema Suncu. Tijekom dana smjer putovanja određivali su prema mjestu njegovog izlaska i zalaska. Noću su za orijentaciju koristili zvijezde, i to tako što su smjer kretanja određivali prema mjestu njihovog izlaska i zalaska.

Čak i kada nije bilo zvijezda čija bi se putanja poklapala sa smjerom njihove plovidbe, kao orijentir su im znale poslužiti neke druge zvijezde. No da bi zadržali ispravni kurs, navigatori su se osim prema zvijezdama orijentirali i prema Mjesecu te pet vidljivih planeta.

Sredinom dana i za oblačnih noći, kada se zvijezde nisu vidjele, navigator je mogao usmjeravati kanu na temelju vjetrova i mrtvih valova (ne zanemarujući pritom točke izlaska i zalaska sunca). Prema riječima Kawaharade, “mrtvi valovi su valovi koji se javljaju izvan zone utjecaja vjetrova ili oluja koji su ih pokrenuli, ili valovi koji ostaju nakon što se oluja koja ih je pokrenula utiša”.

Zbog toga su mrtvi valovi puno pouzdaniji orijentir od običnih valova, koje pokreću promjenjivi vjetrovi. Kako se mrtvi valovi uvijek kreću u istom smjeru, navigator zahvaljujući tome može usmjeriti kanu točno kamo želi. Gibanje kanua dok plovi u smjeru kretanja mrtvih valova ili protivno njima pokazuje navigatoru da li se plovilo kreće u ispravnom smjeru.

Dokazi upućuju na zaključak da su se stari Polinežani znali orijentirati prema nebeskim tijelima i prirodnim silama te tako preploviti i više tisuća milja znajući kamo plove. No koliko god da su tadašnji navigatori bili vješti, nijedna njihova metoda ne bi bila djelotvorna da nema pouzdanih zakona koji upravljaju prirodnim pojavama na koje su se oni oslanjali, primjerice izlaskom i zalaskom zvijezda.

Pred više od 2 700 godina prorok Izaija je zasluge za red koji se zapaža na nebu pripisao Veličanstvenom Stvoritelju, Jehovi Bogu, kada je napisao: “Podignite gore oči svoje i vidite; tko je to stvorio? tko izvodi vojsku svega toga na broj i zove svako po imenu, i velike radi sile njegove i jake moći ne izostaje ni jedno?” (Izaija 40:26; Psalam 19:1).

Psalmist je također bio nadahnut da napiše kako Bog “izbraja mnoštvo zvijezda, i sve ih zove imenom” (Psalam 147:4). Polinežani su uočili red među zvijezdama na nebu te su ih iskoristili za svoja opsežna istraživačka putovanja po Tihom oceanu. Ne govori li nam to da je naš svemir djelo izuzetno inteligentnog Stvoritelja u čijim djelima vlada savršen red?