Odijevanje i dotjerivanje bilo mi je kamen spoticanja

ODGOJENA sam u Bratskoj zajednici staronjemačkih baptista, koja je slična vjerskim zajednicama amiša i menonita. Zajednica je nastala u Njemačkoj 1708. u sklopu pokreta duhovnog buđenja koji se naziva pijetizam. U djelu The Encyclopedia of Religion piše da je pijetizam postao poznat po “uvjerenju da čovječanstvu treba objaviti evanđelje o Kristu”. Zahvaljujući tom uvjerenju pokret je započeo s uspješnom misionarskom djelatnošću u drugim zemljama.

Godine 1719. mala skupina vjernika predvođena Alexanderom Mackom došla je na područje današnje Pennsylvanije u Sjedinjenim Državama. S vremenom je došlo do podjele i stvaranja nekoliko manjih zajednica. Svaka je zastupala svoje tumačenje učenja Alexandera Macka. Naša mala vjerska zajednica imala je pedesetak članova. U njoj se naglašavalo da treba čitati Bibliju i strogo poštovati službene odluke zajednice.

U mojoj su obitelji najmanje tri generacije živjele po toj vjeri. Ja sam također postala član zajednice i krstila se u dobi od 13 godina. Učili su me da vjerujem kako nije ispravno posjedovati ni koristiti automobil, traktor, telefon, pa čak ni radioaparat ili bilo koji električni uređaj. Mi žene odijevale smo se jednostavno i nismo se šišale ni hodale nepokrivene glave. Muški članovi naše zajednice imali su bradu. Smatrali smo da biti odijeljen od svijeta između ostalog znači ne nositi modernu odjeću, ne šminkati se i ne nositi nakit. Sve smo to smatrali znakovima grešnog ponosa.

Učili su nas da duboko poštujemo Bibliju, koju smo smatrali svojom duhovnom hranom. Svakog jutra prije doručka okupili bismo se u dnevnoj sobi i slušali tatu dok bi nam čitao jedno poglavlje Biblije, a potom komentirao pročitane retke. Zatim bismo svi kleknuli, a tata bi se pomolio. Nakon toga mama bi izmolila Očenaš. Uvijek sam se radovala toj jutarnjoj biblijskoj pouci, jer je tada čitava obitelj bila na okupu i usredotočila se na duhovne stvari.

Živjeli smo na farmi nedaleko od grada Delphija u Indiani, gdje smo uzgajali povrće. To smo povrće dopremali u grad na kolima s konjskom zapregom, a zatim smo ga prodavali na ulici ili od kuće do kuće. Smatrali smo da je naporan rad sastavni dio našeg služenja Bogu. Stoga smo marljivo radili svaki dan, osim nedjeljom, kad nismo smjeli raditi nikakav teški posao. No ponekad bi se naša obitelj toliko zaokupila poslovima na farmi da nam nije bilo lako ostati usredotočenima na duhovne stvari.

Brak i obitelj

Godine 1963, kad mi je bilo 17 godina, udala sam se za Jamesa, koji je također bio član Bratske zajednice staronjemačkih baptista. Njemu su još prabaka i pradjed bili članovi te vjerske zajednice. Oboje smo iskreno željeli služiti Bogu te smo vjerovali da je naša crkva jedina prava crkva.

Do 1975. rodilo nam se šestero djece, a 1983. dobili smo sedmo i posljednje dijete. Rebecca, naše drugo dijete, bila je jedina djevojčica. Naporno smo radili, bili vrlo štedljivi i živjeli jednostavnim životom. Nastojali smo usaditi u svoju djecu biblijska načela koja smo naučili od svojih roditelja i drugih članova zajednice.

U našoj se vjerskoj zajednici jako gledalo na vanjštinu. Budući da nitko ne zna što je u srcu neke osobe, smatrali smo da njen način odijevanja otkriva kakva je ona u nutrini. Zato ako bi neka pripadnica naše zajednice previše natapirala kosu, to se smatralo znakom ponosa. Naša jednostavna odjeća nije smjela biti sašivena od tkanine s prekrupnim uzorkom, jer to se također smatralo znakom ponosa. Ponekad se takvim stvarima posvećivalo više pažnje nego Bibliji.

U zatvoru

Krajem 1960-ih Jamesov brat Jesse, koji je također bio odgajan u Bratskoj zajednici staronjemačkih baptista, završio je u zatvoru zato što nije htio služiti vojsku. U zatvoru je upoznao Jehovine svjedoke, koji također smatraju da sudjelovanje u ratu nije u skladu s biblijskim načelima (Izaija 2:4; Matej 26:52). Jesse je puno puta razgovarao s Jehovinim svjedocima o Bibliji te se osobno uvjerio da su to čestiti ljudi. Nakon temeljitog proučavanja Biblije krstio se kao Jehovin svjedok, što je za nas bio strašan šok.

Jesse je razgovarao s mojim suprugom o onome što je naučio. Osim toga, pretplatio ga je na časopise Kula stražara i Probudite se! Čitajući te časopise, James se počeo više zanimati za Bibliju. Budući da je oduvijek želio služiti Bogu, ali je često imao osjećaj da mu je Bog nekako dalek, živo se zanimao za sve što bi mu pomoglo da mu se približi.

Naši pastori poticali su nas da čitamo vjerske časopise amiša, menonita i drugih vjeroispovijedi srodnih našoj, premda smo smatrali da su one dio svijeta. Međutim, moj je otac gajio snažne predrasude prema Jehovinim svjedocima. Smatrao je da nipošto ne bismo smjeli čitati Kulu stražaru i Probudite se! Zato sam se prenerazila kad sam vidjela Jamesa kako čita te časopise. Bojala sam se da će prihvatiti kriva učenja.

Međutim, James je već dugo vremena sumnjao u ispravnost nekih vjerovanja naše zajednice koja, po njegovom mišljenju, nisu bila u skladu s Biblijom. Naročito ga je kopkalo učenje da je grijeh nedjeljom raditi bilo kakav težak posao. Naprimjer, naša je zajednica naučavala da se nedjeljom smije napojiti stoku, ali ne i čupati korov. Pastori nisu mogli pružiti Jamesu biblijski temelj za to pravilo. S vremenom sam i ja počela sumnjati u ispravnost takvih učenja.

Budući da smo dugo vjerovali kako je upravo naša crkva ona koju Bog odobrava te smo znali što će nam se dogoditi ako je napustimo, bilo nam je teško prekinuti veze s njom. Pa ipak, savjest nam više nije dopuštala da pripadamo religiji za koju smo smatrali da se ne drži u potpunosti Biblije. Stoga smo 1983. napisali pismo u kojem smo objasnili razloge zbog kojih napuštamo zajednicu te smo zatražili da se pismo pročita ostalim članovima. Bili smo isključeni.

U potrazi za pravom religijom

Nakon toga krenuli smo u potragu za pravom religijom. Tražili smo religiju čiji pripadnici uistinu postupaju u skladu s onim što uče druge. Na samom početku odbacili smo sve religije čiji pripadnici sudjeluju u ratovima. Još uvijek su nas privlačile religije u kojima se mnogo drži do jednostavnosti, jer smo smatrali da je jednostavan način života i odijevanja znak da religija nije dio svijeta. U razdoblju od 1983. do 1985. proputovali smo Sjedinjene Države te se upoznali s mnogim religijama — menonitima, kvekerima i drugim vjerskim zajednicama koje zagovaraju jednostavnost.

U to su nas vrijeme Jehovini svjedoci znali posjetiti na našoj farmi u blizini grada Camdena u Indiani. Slušali smo ih, ali smo zahtijevali da koriste samo prijevod Biblije King James. Cijenila sam stav Jehovinih svjedoka prema ratovanju. Međutim, bilo mi je teško slušati ih jer sam smatrala da oni ne mogu biti prava religija ako ne shvaćaju da trebaju biti odijeljeni od svijeta i to pokazati jednostavnim načinom odijevanja. Smatrala sam da ih ponos potiče da se odijevaju drugačije od nas. Vjerovala sam da posjedovanje materijalnih stvari čini čovjeka ponosnim.

James je počeo ići u Dvoranu Kraljevstva Jehovinih svjedoka te je vodio i neke naše sinove. Mene je to jako smetalo. Suprug me pozivao da mu se pridružim, no ja to nisam htjela. A onda mi je jednog dana rekao: “Čak i ako se ne slažeš sa svim njihovim učenjima, dođi da vidiš kako se oni međusobno ophode.” Jamesa se to duboko dojmilo.

Na koncu sam odlučila otići na sastanak, no biti vrlo oprezna. Ušla sam u Dvoranu Kraljevstva u svojoj jednostavnoj haljini i sa šeširom na glavi. Neki od naših sinova bili su bosi. I oni su bili vrlo jednostavno odjeveni. Međutim, Jehovini svjedoci pristupili su nam i srdačno s nama razgovarali. Pomislila sam: ‘Mi smo drugačiji od njih, a oni nas ipak prihvaćaju.’

Dojmila me se njihova srdačnost, no još uvijek sam se držala svoje odluke da sve to samo promatram. Nisam htjela ustati i pjevati njihove pjesme. Nakon sastanka obasula sam ih pitanjima. Razgovarali smo o stvarima u kojima, po mom mišljenju, nisu ispravno postupali te o značenju nekih biblijskih redaka. Premda nisam bila naročito taktična, svaka osoba kojoj sam se obratila s pitanjem pokazala je iskreno zanimanje za mene. Također me zadivilo to što sam vidjela da mogu postaviti isto pitanje različitim osobama i dobiti odgovore u kojima nema proturječnosti. Neki su mi čak napisali odgovor na komad papira, što mi je dobro došlo, jer sam ga kasnije mogla sama razmotriti.

U ljeto 1985. naša je obitelj otputovala na kongres Jehovinih svjedoka u Memphis (Tennessee). Prisustvovali smo samo kao promatrači. James je još uvijek imao bradu, a mi smo bili odjeveni u skromnu odjeću. U pauzama bi nam uvijek netko prišao i razgovarao s nama, tako da gotovo nikad nismo bili sami. Svidjelo nam se to što su nas prihvatili i pokazivali nam ljubav i pažnju. Osim toga, duboko nas se dojmilo jedinstvo Jehovinih svjedoka, jer smo uvidjeli da ćemo, ma gdje pohađali njihove sastanke, uvijek čuti ista učenja.

James je, potaknut iskrenim zanimanjem Jehovinih svjedoka, prihvatio biblijski studij. Sve je temeljito istraživao, želeći se uvjeriti u ispravnost onoga što uči (Djela apostolska 17:11; 1. Solunjanima 5:21). S vremenom je postao siguran da je pronašao istinu. No ja sam se još kolebala. Željela sam činiti ono što je ispravno, no nisam htjela “postati moderna” i ubrajati se među “svjetovne osobe”. Kad sam prvi put prisustvovala biblijskom studiju, imala sam na jednom koljenu prijevod Biblije King James, a na drugom suvremeniji prijevod Novi svijet. Svaki sam redak potražila u oba prijevoda kako bih se uvjerila da me ne obmanjuju.

Kako sam se uvjerila da sam pronašla istinu

Proučavajući Bibliju s Jehovinim svjedocima naučili smo da je naš nebeski Otac jedan Bog, a ne tri u jednom, te da čovjek ne posjeduje besmrtnu dušu, već da on sam jest duša (1. Mojsijeva 2:7; 5. Mojsijeva 6:4; Ezehijel 18:4; 1. Korinćanima 8:5, 6). Također smo naučili da je pakao opći grob čovječanstva, a ne neko mjesto vatrenih muka (Job 14:13; Psalam 16:10; Propovjednik 9:5, 10; Djela apostolska 2:31). Upoznavanje istine o paklu za nas je bilo prekretnica, jer pripadnici Bratske zajednice staronjemačkih baptista nisu imali jedinstveno mišljenje o toj nauci.

Međutim, još uvijek sam se pitala kako Jehovini svjedoci mogu biti prava religija kad su, kako je to meni izgledalo, bili dio svijeta. Nisu živjeli “jednostavnim” životom, što sam ja smatrala veoma važnim. No istovremeno sam bila svjesna da izvršavaju Isusovu zapovijed da svim ljudima propovijedaju dobru vijest o Kraljevstvu. Više ni sama nisam znala što da mislim! (Matej 24:14; 28:19, 20).

U tom mi je prijelomnom razdoblju ljubav koju su mi pokazivali Jehovini svjedoci pomogla da nastavim s istraživanjem. Čitava skupština pokazivala je zanimanje za našu obitelj. Budući da su nas posjećivali različiti članovi skupštine — ponekad pod izlikom da su došli kupiti mlijeko i jaja — s vremenom nam je postalo jasno da su to uistinu dobri ljudi. Premda su znali da netko od Jehovinih svjedoka već proučava s nama, nisu izbjegavali pokucati na naša vrata. Naprotiv, svaki put kad bi se netko iz skupštine našao u blizini, navratio bi do nas. Stvarno nam je puno značilo to što smo imali priliku bolje upoznati Jehovine svjedoke. Počeli smo cijeniti njihovo iskreno zanimanje i ljubav.

Takvo zanimanje nisu pokazivali samo Jehovini svjedoci iz nama najbliže skupštine. Dok me mučilo pitanje što je dolično odijevanje i dotjerivanje, došla mi je u posjet Kay Briggs, sestra iz jedne obližnje skupštine koja se voljela jednostavno odijevati i nije se šminkala. Bilo mi je ugodno u njenom društvu i s njom sam mogla otvoreno razgovarati. Zatim me jednog dana posjetio Lewis Flora, koji je također bio odgajan u religiji koja zagovara jednostavnost u odijevanju i načinu života. On je odmah shvatio što me muči, pa mi je napisao pismo od deset stranica, želeći odagnati moje sumnje. Ta me njegova gesta ganula do suza. Njegovo sam pismo čitala mnogo puta.

Zamolila sam putujućeg nadglednika, brata O’Della, da mi objasni Izaiju 3:18-23 i 1. Petrovu 3:3, 4. “Ne pokazuju li ti reci da se moramo jednostavno odijevati ako se želimo dopasti Bogu?” upitala sam ga. On me potaknuo da razmislim ima li što loše u nošenju šešira, koje se spominje u prijevodu King James. Također me upitao je li neispravno plesti kosu. U Bratskoj zajednici staronjemačkih baptista djevojčicama se plete kosu, a žene nose šešire. Shvatila sam da je to nelogično. Osim toga, dojmilo me se to što je putujući nadglednik bio tako strpljiv i obziran.

Bila sam sve više uvjerena da sam pronašla istinu, no još uvijek me mučilo pitanje je li u redu da se žene šišaju. Kršćanski starješine objasnili su mi da nekim ženama kosa može narasti samo do određene dužine, dok druge mogu imati prilično dugu kosu. Prema tome, je li zbog svoje kose jedna žena vrednija od druge? Osim toga, pomogli su mi da razumijem ulogu savjesti u izboru načina odijevanja i dotjerivanja te su mi dali neke publikacije da ih ponesem kući i pročitam.

Počinjemo postupati u skladu s onim što smo naučili

Tražili smo vjernike koji žive u skladu s onim što govore i pronašli smo ih. Isus je rekao: “Po tome će svi znati da ste moji učenici, ako budete imali ljubav među sobom” (Ivan 13:35). Bili smo uvjereni da su Jehovini svjedoci ljudi koji pokazuju pravu ljubav. No u to su vrijeme Nathan i Rebecca, naša najstarija djeca, bili jako zbunjeni jer su dotad već prihvatili religiju Bratske zajednice staronjemačkih baptista i krstili se. Međutim, s vremenom su ih dirnule u srce biblijske istine o kojima smo im govorili te ljubav koju su im pokazivali Jehovini svjedoci.

Rebecca je uvijek težila za time da razvije prisan odnos s Bogom. Bilo joj je lakše moliti se Bogu kad je saznala da on nije unaprijed odredio kako će neki čovjek postupati ili kako će izgledati njegova budućnost. Osim toga, Bog joj je postao bliži kad je razumjela da on nije dio nekog tajnovitog Trojstva, nego stvarna osoba koju ona može oponašati (Efežanima 5:1). Također joj je bilo drago što više nije trebala koristiti arhaične izraze iz prijevoda King James kad bi se obraćala Bogu u molitvi. Nakon što je saznala kakve su molitve Bogu prihvatljive te upoznala njegov veličanstveni naum da ljudi zauvijek žive u raju na Zemlji, razvila je uistinu blizak odnos sa svojim Stvoriteljem (Psalam 37:29; Otkrivenje 21:3, 4).

Svi mi imamo divnu priliku služiti Bogu

James i ja te naše petero starije djece — Nathan, Rebecca, George, Daniel i John — krstili smo se kao Jehovini svjedoci u ljeto 1987. Harley se krstio 1989, a Simon 1994. Cijela naša obitelj revno čini ono što je Isus Krist zapovjedio svojim sljedbenicima, naime objavljuje dobru vijest o Božjem Kraljevstvu.

Četvorica naših starijih sinova — Nathan, Daniel, John i Harley — kao i naša kći Rebecca, služili su neko vrijeme u podružnici Jehovinih svjedoka u Sjedinjenim Državama. George tamo služi već 14 godina, a Simon je 2001. završio sa školovanjem te odnedavno i on služi u podružnici. Svi naši sinovi služe kao starješine ili sluge pomoćnici u skupštinama Jehovinih svjedoka. Moj suprug služi kao starješina u skupštini u gradu Thayeru (Missouri), a i ja marljivo sudjelujem u službi propovijedanja.

Danas imamo troje unučadi — Jessicu, Latishu i Caleba — i raduje nas to što im roditelji usađuju u srce ljubav prema Jehovi dok su još maleni. Kao obitelj radujemo se tome što nas je Jehova privukao k sebi i pomogao nam da prepoznamo narod koji se zove njegovim imenom po tome što pokazuje bogougodnu ljubav.

Suosjećamo s onima koji se žarko žele dopasti Bogu, ali im je savjest oblikovana u skladu s nazorima ljudi među kojima su odrasli, a ne u skladu s Biblijom. Nadamo se da će i oni iskusiti radost koju mi danas osjećamo dok idemo od kuće do kuće, ali ne s ciljem da prodajemo ljudima povrće, nego da im prenosimo poruku o Božjem Kraljevstvu i svemu divnom što će ono ostvariti. Suze mi dođu na oči kad se sjetim koliko su strpljivosti i ljubavi prema nama pokazali pripadnici naroda koji nosi Jehovino ime!