Potraga za uskim putem

PRIJE gotovo 550 godina male grupe ljudi koji su se izjašnjavali kao kršćani napustile su svoje domove u Pragu, Chelčicama, Vilémovu, Klatovyu i drugim gradovima koji se danas nalaze u Češkoj Republici. Naselili su se blizu sela Kunvalda u jednoj dolini u sjeveroistočnoj Češkoj, gdje su sagradili kolibe, obrađivali zemlju, čitali Bibliju te se prozvali Bratska zajednica, ili Unitas fratrum na latinskom.

Doseljenici su bili ljudi različitog porijekla. Bili su to seljaci, plemići, studenti, bogati i siromašni, muškarci i žene, udovice i siročad — no sve ih je vodila ista želja. “Molili smo se Bogu”, napisali su, “i usrdno tražili da nam otkrije svoju uzvišenu volju u svim stvarima. Željeli smo hoditi njegovim putevima.” Doista, Bratska zajednica, odnosno Češka braća, kako se ova zajednica vjernika kasnije zvala, tragala je za ‘uskim putem koji vodi u život’ (Matej 7:13, 14). Koje su biblijske istine otkrili tijekom svoje potrage? Po čemu su se njihova uvjerenja razlikovala od onih koja su u to vrijeme bila općeprihvaćena, i što možemo naučiti od njih?

Bez nasilja i kompromisa

Sredinom 15. stoljeća formiranju Bratske zajednice doprinijelo je nekoliko vjerskih pokreta. Jedan od tih pokreta bili su valdenzi, koji su nastali već u 12. stoljeću. U početku su valdenzi bili odijeljeni od Rimokatoličke crkve, koja je u srednjoj Europi imala status državne religije. Međutim, kasnije su se vratili nekim katoličkim učenjima. Jedna druga utjecajna grupa bili su husiti, sljedbenici Jana Husa. Tom pokretu pripadala je većina Čeha, ali on nije bio jedinstven. Jedna struja borila se za rješavanje socijalnih pitanja, a drugoj je struji religija služila za unapređivanje političkih ciljeva. Na Bratsku zajednicu utjecale su i grupe hilijasta, odnosno milenarista, kao i domaći i strani bibličari.

Petr Chelčický (oko 1390 – oko 1460), češki bibličar i reformator, bio je dobro upoznat s učenjima valdenza i husita. Husite nije prihvaćao jer su se počeli služiti nasiljem, a od valdenza se udaljio zbog kompromisa koje su činili. Rat je osudio kao nešto nekršćansko. Smatrao je da se kršćani trebaju voditi ‘Kristovim zakonom’, bez obzira na posljedice (Galaćanima 6:2; Matej 22:37-39). Godine 1440. Chelčický je svoja učenja zapisao u knjizi Pređa vjere.

Řehoř iz Praga, mlađi suvremenik učenjaka Chelčickog, bio je toliko oduševljen njegovim učenjima da je napustio husitski pokret. Godine 1458. Řehoř je potaknuo male grupe bivših husita iz raznih dijelova Češke da napuste svoj dom. Oni su bili među onima koji su ga slijedili do sela Kunvalda, gdje su osnovali novu vjersku zajednicu. Tamo su im se kasnije pridružile grupe čeških i njemačkih valdenza.

“Prozor” u prošlost

Od 1464. do 1467. ova je novoformirana, ali sve brojnija grupa održala na području Kunvalda nekoliko sabora i usvojila nekoliko rezolucija kojima su definirali svoj pokret. Sve rezolucije brižljivo su zapisane u seriju knjiga koje se sada zovu Acta Unitatis fratrum (Djela Bratske zajednice), a još i danas postoje. Te su knjige svojevrsni prozor u prošlost kroz koji možemo dobiti jasnu sliku o vjerovanjima Bratske zajednice. Knjige sadrže pisma, prijepise govora, čak i detalje o njihovim raspravama.

U vezi s njihovim vjerovanjima u tom djelu stoji: “Čvrsto smo odlučili sva naša vjerovanja zasnivati na Bibliji i na primjeru našeg Gospodina i svetih apostola, u tišini, pokornosti i dugom trpljenju, ljubeći naše neprijatelje, čineći i želeći im dobro i moleći se za njih.” Iz zapisa također saznajemo da je ova religiozna grupa u početku aktivno širila svoju vjeru. Putovali su u parovima, a žene su s uspjehom propovijedale u krajevima u kojim su živjeli. Njihovi članovi odbacivali su javne službe, prisegu i nisu išli u vojsku niti su nosili oružje.

Od jedinstva do raskola

No nakon nekoliko desetljeća Bratska zajednica više nije živjela u skladu sa svojim imenom. Prepirke oko toga koliko bi doslovno trebali primjenjivati svoja vjerovanja dovele su do podjela. Godine 1494. zajednica se podijelila na dvije struje — Veliko i Malo bratstvo. Dok je Veliko bratstvo razvodnilo prvobitna vjerovanja, članovi Malog bratstva zastupali su uvjerenje da u odnosu na politiku i svijet ne smiju činiti kompromis. (Vidi okvir “Što se dogodilo s Velikim bratstvom?”)

Naprimjer, jedan član Malog bratstva je napisao: “Ljudi koji pokušavaju hodati dvjema stazama nemaju mnogo izgleda da ostanu uz Boga, zato što su rijetko i samo u malim stvarima spremni poslušati ga i podložiti se njegovoj volji, dok će u velikim stvarima činiti svoju volju. (...) Zato čeznemo da budemo među onima koji su nepokolebljivi i čiste savjesti, koji svaki dan slijede Gospodina Krista na uskom putu i nose svoj križ.”

Pripadnici Malog bratstva vjerovali su da je sveti duh Božja djelujuća sila, “prst Božji”. Što se tiče Isusove otkupnine, vjerovali su da je savršeni čovjek Isus platio svojim ljudskim životom ono što je grešni Adam izgubio. Nisu štovali Mariju, Isusovu majku. Naučavali su da je zapravo svaki vjernik svećenik i da svećenik nije vezan celibatom. Sve članove skupštine poticalo se na javno propovijedanje. Isključivali su grešnike koji se nisu kajali. Nisu imali nikakve veze s vojnim i političkim zbivanjima. (Vidi okvir “Neka vjerovanja Malog bratstva”.) Budući da se Malo bratstvo držalo rezolucija zapisanih u djelu Acta Unitatis fratrum, ono je sebe smatralo pravim nasljednikom prvobitne Bratske zajednice.

Progonjeni zbog svoje otvorenosti

Malo bratstvo otvoreno je kritiziralo druge religije, uključujući i Veliko bratstvo. Napisali su: “Učite da treba krstiti malu djecu, koja još vjere nemaju, a zapravo držite običaj biskupa zvanog Dionizije, koji je na nagovor nekih nerazumnih ljudi širio tu zamisao o krštenju male djece. (...) Isto je sa skoro svim učiteljima i teolozima: Lutherom, Melanchthonom, Bucerom, Korvínom, Jilešom, Bullingerom (...) te onima iz Velikog bratstva — svi ste vi u tome složni.”

Nimalo ne čudi što se članove Malog bratstva proganjalo. Godine 1524. izbičevan je i spaljen Jan Kalenec, jedan od vodećih ljudi pokreta. Kasnije su još tri pripadnika Malog bratstva spaljena na lomači. Čini se da je Malo bratstvo prestalo postojati oko 1550, nakon smrti njihovog posljednjeg vođe.

Usprkos svemu tome, članovi Malog bratstva ostavili su svoj trag u vjerskom životu srednjovjekovne Europe. Istina, budući da se u danima Malog bratstva ‘pravo znanje’ još nije bilo umnožilo, nije im pošlo za rukom da rastjeraju dugotrajnu duhovnu tamu (Danijel 12:4). Međutim, njihova snažna želja da nađu uski put i da njime idu usprkos protivljenju predstavlja dobar primjer današnjim kršćanima.