Prekrasne dine na obali Poljske

NA SLIKAMA pejzaža iz Poljske obično se prikazuju zeleni krajolici s plodnim poljima te bujnim livadama i šumama. No jeste li znali da u Poljskoj postoji i čudesan brežuljkasti krajolik bijelih pješčanih dina koje se vide čak i iz svemira? To područje koje nalikuje pustinji i proteže se 18 kilometara duž obale Baltičkog mora jedna je od glavnih atrakcija Nacionalnog parka Słowiński.

Na tom području, kaže se u jednom službenom izvoru, “dodiruju se granice mora, jezera, rijeka, dina, šuma, tresetišta i livada, tvoreći vrlo zanimljivu kombinaciju krajolika. (...) Nigdje drugdje dine ne graniče s jezerima i šumama.” I zaista, nigdje drugdje u Europi ne može se na jednom mjestu vidjeti plitka jezera i pomične pješčane dine, koje se naziva i bijele dine ili bijela brda.

Ti veliki humovi bijelog i žutog pijeska čine najveće područje pješčanih dina u Europi — površine oko 500 hektara — na kojem nema vegetacije koja bi vezala sipki pijesak i spriječila pomicanje dina. Sasvim je prikladno da je službeni simbol Nacionalnog parka Słowiński bijeli galeb koji leti iznad žute dine i plavog mora.

U parku ima više takozvanih sivih dina, no one nisu tako impresivne kao bijele. Nastale su prije bijelih dina i obrasle su travom i drvećem koje, pored toga što doprinosi stvaranju organskog tla, čini pijesak stabilnim tako što ga veže i štiti da ne bude izravno izložen na milost i nemilost vremenskih prilika. Jednoj sivoj dini čak pripada naslov najviše dine u parku. Naziva se Czołpino i visoka je otprilike 55 metara.

Sasvim je razumljivo da mnogi posjetioci, nakon što vide dine, a posebice ogromne predjele pomičnih bijelih dina, postavljaju pitanja: “Odakle sav taj pijesak? Zašto se tako mnogo pijeska nakupilo na tom relativno malom dijelu baltičke obale?”

Nastanak dina

Premda istraživači ne mogu sa sigurnošću odgovoriti na ta pitanja, postoje dokazi da je čovjek svojom aktivnošću doprinio nastanku dina. Znanstvenici su to zaključili na temelju analize peluda sačuvanog u raznim slojevima tla na području parka. Njihova istraživanja pokazala su da je na mjestu na kojem se danas nalaze dine nekada raslo mnogo drveća, u prvom redu hrastova. Što je onda uzrokovalo tako drastičnu promjenu u izgledu krajolika?

Smatra se da su velike šume u priobalnom pojasu uništene u katastrofalnim požarima koje su prouzročila plemena koja su prije naše ere živjela na tom području. “Pijesak koji je zbog šuma prije bio nepomičan prvi se put počeo pomicati”, kaže se u knjizi Słowiński National Park. No, sudeći po rezultatima analize peluda, šuma se s vremenom obnovila. Najprije su počela rasti stabla bukve, a zatim i borovi.

No potom su se u srednjem vijeku iz nekog nepoznatog razloga dine ponovno počele pomicati. U 16. stoljeću čak je izgledalo da će zatrpati stari grad Łebu. Stoga su ljudi počeli graditi drugi grad, koji se nalazio dalje od opasnog područja, no time su samo pogoršali situaciju. U knjizi Słowiński National Park piše: “Zbog izgradnje tog grada i njegove luke posječeno je mnogo stabala, no izgleda da nitko nije bio svjestan kakve će to imati posljedice.” Sječa stabala “dovela je do toga da su se dine počele pomicati kao nikad prije”, kaže se u knjizi. Pomičući se tri do deset metara na godinu, dine su zatrpavale sela, polja, livade, pa čak i šume.

Odakle sav taj pijesak?

Ljudi su možda doprinijeli tome da se na nekim mjestima promijenio izgled krajolika, no oni nisu donijeli pijesak. Odakle onda sav taj pijesak? Da li se čitav taj proces i dalje odvija? Odgovori na ta pitanja mogli bi pokazati što će biti s ovim parkom u budućnosti.

Istraživači smatraju kako je moguće da dio pijeska potječe od sedimentnog materijala koji su rijeke odnijele s kopna u more. Također je moguće da pijesak nastaje na samoj obali, gdje valovi konstantno uzrokuju eroziju stijena — taj se proces naziva abrazija. Tako, naprimjer, na jednom dijelu baltičke obale valovi udaraju o stijenu pod kutem od 45 stupnjeva, razarajući polako površinu stijene i odnoseći pijesak. Tako se pijesak nakuplja na dnu mora.

Još uvijek nije u potpunosti razjašnjeno na koji način morske struje i valovi donose dio tog pijeska s morskog dna u neposrednu blizinu obale nacionalnog parka, gdje nastaju veliki pješčani sprudovi i pličine koje se pružaju paralelno s obalom. Zatim valovi i priobalne struje postupno premještaju pijesak na obalu, gdje ga sunce isušuje, a vjetar nosi dalje na kopno. Tako na kopnu nastaje nekoliko paralelnih pješčanih nasipa koji postaju sve veći kako vjetar nosi pijesak s jednog nasipa na drugi, sve dok na kraju ne nastanu bijele dine.

Jezera u “pustinji”

Premda u Nacionalnom parku Słowiński ima toliko pijeska, on nipošto nije beživotna pustinja. Naprotiv, to područje obiluje vodom i pravi je raj za biljke i životinje. Ustvari, na dine i plaže otpada tek oko 5 posto površine parka, dok otprilike 55 posto površine čine potoci, rijeke i jezera.

Najveće jezero u parku je Łebsko jezero, čija površina iznosi 71 kvadratni kilometar, a najveća dubina otprilike 6 metara. U njega utječe Łeba, najveća rijeka u parku. Drugo po veličini je jezero Gardno, u koje utječe rijeka Łupawa. Zbog okolnog pijeska koji se stalno pomiče izgled obala tih dvaju jezera neprestano se mijenja.

Raj za biljke i životinje

Potoci, rijeke i jezera obogaćuju tri glavna staništa u parku — dine, vrištine i borove šume. U tim raznovrsnim staništima raste gotovo 900 vrsta vaskularnih biljaka, među kojima su i orhideje. Jedna od najotpornijih i ekološki najdragocjenijih biljaka je primorska trava ili ševar. To je biljna vrsta koja obično prva počne rasti na dinama. Njene ljuskave podzemne stabljike znaju narasti u širinu i do 13 metara, a iz njih izbijaju na površinu brojne mladice iz kojih izrastu buseni trave. Na taj način primorska trava postupno veže pijesak i sprečava pomicanje dina, omogućavajući i drugim biljkama da puste korijenje i razviju se.

Nacionalni park Słowiński nalazi se na području koje ptice prelijeću prilikom seobe i stoga je prepun ptica. Otprilike 260 vrsta ptica — otprilike 70 posto svih vrsta ptica koje se mogu naći u Poljskoj — živi na području parka ili se privremeno u njemu zaustavlja tijekom seobe. Među močvarnim pticama su riječni galeb, čigra, ćubasti gnjurac, divlja patka, labud i ronac — patka koju je lako prepoznati po nakostriješenoj “frizuri”. U parku ima i drugih vrsta ptica, kao što su sova ušara, suri orao, orao kliktaš, štekavac i gavran. Ako imate oštar vid i lagan hod, mogli biste vidjeti i neke od sisavaca koji žive u parku, primjerice jelene, srne, divlje svinje, zečeve i kunopse, koji su srodni lisicama.

Idealan za pješačenje

Turistima nisu dopuštene nikakve druge aktivnosti osim pješačenja. Stoga park ima 140 kilometara pješačkih staza. Šetajući tim stazama možete polako obići sva staništa u parku: crnogorične šume, predio sivih dina, livada, vriština i močvara, jezera s vidikovcima i stražarskim tornjevima, bijele dine, priobalne dine i na koncu kilometrima duge pješčane plaže.

Posjetitelji koji dođu ujesen ili zimi ponekad mogu vidjeti i posebno zanimljiv prizor koji nastaje kad jaki vjetrovi zakovitlaju pijesak s vrhova dina, što podsjeća na sitne kapi vode raspršene iznad morskog vala. Kad se to dogodi, ljudi znaju reći da dine “puše”. Taj spektakl ima i zvučnu kulisu. Dok se u zraku sudaraju milijuni zrnaca pijeska, čuje se kao da dine bruje ili “pjevaju”.

U park godišnje dođe čak 800 000 posjetilaca, koji su privučeni njegovim zadivljujućim i raznolikim prirodnim ljepotama. Nema sumnje da mnogi od tih posjetilaca žele pobjeći od vreve gradskog života te potražiti prirodni lijek protiv napetosti u miru i tišini šume, u umirujućem šumu valova i kliktaju osamljenog galeba.