Treba li vjerovati u Bibliju?
VJERA ili sumnja? Pouzdanost ili nepouzdanost? Te alternative su postale dio svakodnevnog ljudskog života. Mnoge stvari koje čitamo i čujemo zapravo su nepouzdane. O ljudskoj mudrosti je pisao jednom autor Aldous Huxley (Haksli): “Nalaziti loše razloge zašto netko vjeruje i zamijeniti ih drugim lošim razlozima — to je filozofija.”
Što se tiče znanosti, police za knjige u svim velikim narodnim bibliotekama, prepune su znanstvenih djela, koja su zastarjela tijekom minulih 50 godina. Nije stoga nikakvo čudo, da su ljudi postali nepovjerljivi prema onome što čitaju.
Negativno sumnjanje ili pozitivno istraživanje?
U svijetu gdje je nepovjerenje često potrebno kao štit protiv prijevare i podvale, netko se može lako naviknuti sumnjati u sve i svakoga. Često se čuje izreka: “Tko se jednom opeče, taj i na hladno puše”, i shvatljivo je zašto je tako. Ali, je li zaista zadovoljstvo živjeti u svijetu sumnje? Može li pojedinac biti čvrsto uvjeren, ako nema neki pouzdani izvor informacija?
Negativno sumnjanje te neće nikuda odvesti. Iskreno ispitivanje i pozitivno istraživanje mogu biti, s druge strane, vrlo korisna sredstva za onoga koji traži istinu. To je tako i na polju znanosti. U svom znanstvenom djelu Introduction à l’étude de la médecine expérimentale (Uvod u studije eksperimentalne medicine) izjavio je francuski znanstvenik Claude Bernard: “Prvi zahtjev, koji mora ispuniti znanstvenik, koji ispituje rijetke prirodne pojave jest, da zadrži potpunu nezavisnost mišljenja. ... Onaj tko sumnja je pravi znanstvenik, sumnjajući u sebe samoga i svoja vlastita tumačenja stvari, ali polažući vjeru u znanost.”
Prema riječima tog čuvenog francuskog fiziologa, znanstveno istraživanje zahtijeva i sumnju i vjeru. Znanstvenik istraživač sumnja u to da se već sve zna o nekoj određenoj oblasti, ali kod izvođenja svojih eksperimenata on je obavezan vjerovati u ono što se smatra znanstvenom istinom u drugim oblastima. Drugim riječima, on ne dovodi u pitanje znanost kao cjelinu. Njegove sumnje u okviru određene oblasti su stvaralačke, ukoliko se nada, da će unaprijediti interese znanosti, time što će doći do novog otkrića.
Isto je tako i na polju religije. Netko ne mora sumnjati u postojanje Boga, a ipak može potpuno opravdano sumnjati u neke nauke, koje naučavaju crkve nazovi kršćanstva. Iskreno istraživanje može dovesti do odbacivanja religioznih zabluda; također može dovesti do otkrića pravog obožavanja. Ali na kojoj osnovi se može provesti to istraživanje?
Biblija temelj za vjeru
Sveopće priznat temelj za ispitivanje kršćanske religije je Sveto pismo. Zanimljivo je, da sama Biblija ne zahtijeva slijepu vjeru od svojih čitalaca. Ona nas čak upozorava na lakovjernost i izjavljuje: “Lud vjeruje svašta, a pametan pazi na svoje korake.” (Pr. Sal. 14:15). I opet: “Osigurajte se u svemu; držite se onoga što je dobro” (1. Sol. 5:21, NS) To uključuje brižljivo ispitivanje, provjeravanje, upotrebu “svoga uma”, i zatim pridržavanje onoga, što je utvrđeno kao istina (Rim. 12:1, 2).
Takvo rasuđivanje i dokazivanje samome sebi pomaže steći vlastito uvjerenje. A takova uvjerenja izgrađuju vjeru. Prema definiciji Biblije, “vjera je zajamčeno očekivanje stvari kojima se nadamo, javno dokazivanje stvarnosti, iako ih ne vidimo.” (Jevr. 11:1, NS) Vjera po Bibliji zahtijeva “dokazivanje”, dokaz. Za vjeru, kakovu preporučuje Biblija, potrebna je spoznaja. Pojedinac nije rođen sa takovom vjerom. To je nešto, što raste sa spoznajom i iskustvom. U Bibliji se dalje izvještava: “Prema tome, vjera dolazi od propovijedanja, a propovijedanje biva riječju Kristovom.” (Rim. 10:17, ST) A jedino mjesto, gdje možemo naći vjerodostojnu “riječ Kristovu” je Biblija.
Vjera — danas poželjna osobina
Da bi izgradio svoju vjeru, potrebna ti je spoznaja i sposobnost primijeniti ju. Takova sposobnost je ono, što Biblija naziva “mudrost”. Da i ti možeš nešto učiniti za postizanje takve mudrosti, očigledno je iz slijedećeg biblijskog savjeta: “Ako li kome od vas nedostaje premudrosti, neka ište u Boga koji daje svakome bez razlike i ne kori nikoga, i daće mu se: ali neka ište s vjerom, ne sumnjajući ništa; jer koji se sumnja on je kao morski valovi, koje vjetrovi podižu i razmeću. ... koji dvoumi nepostojan je u svima putovima svojijem” (Jak. 1:5-8).
Zar nije očito da je čovjeku, u svijetu obuzetom sumnjama i neizvjesnošću u vezi budućnosti, u svijetu, koji je odbacio kroz prošlost potvrđivane moralne vrijednosti, potreban duhovni kompas, pomoću kojega bi vodio samoga sebe? Tko u to sumnja, zaista je “kao morski valovi, koje vjetrovi podižu i razmeću”, koji praktično biva bacan amo tamo od promjenjivih filozofija labilnih ljudi. Takova osoba nije u ništa sigurna. Ona nema svog uvjerenja. Nema dokaza, koji bi bio tako logičan, da bi je uvjerio. Ona ne može vjerovati zato što ne želi vjerovati.
Podvrgni Bibliju ispitivanju
Takovi skeptici sumnjaju, da život ima bilo kakovog smisla. Zadovoljni su da prožive svoj životni vijek (koji je kraći od vijeka nekih životinja) i da umru bez ikakove nade na vječni život. Nadamo se da ti, dragi čitaoče, pripadaš onima, kojima je nelogično da čovjek živi tek 70 ili 80 godina sakupljajući znanje i iskustva samo da bi umro i da bi sve to zauvijek nestalo. Nadamo se da pripadaš grupi istraživača života i istine također. O takovim osobama, koje su živjele u prvom stoljeću, izvještava Biblija: “Prigrliše vjeru svi koji bijahu usmjereni vječnom životu” (Dj. ap. 13:48, ST).
Da bismo ti pomogli vjerovati, da je Biblija u stanju pružiti životodajnu spoznaju, pozivamo te, da razmotriš slijedeći arheološki i znanstveni dokaz za pouzdanost Biblije.