Arheologija potvrđuje Bibliju
PONOSNIM ljudima, koji su tvrdoglavo odbijali priznati Isusovo mesijanstvo i prezirali njegove učenike, on je rekao: “Ako oni ućute, kamenje će povikati” (Luka 19:40) Srećom, Isus je imao, i još uvijek ima učenike, koji odbijaju šutjeti. Pa ipak je na neki način učinjeno da kamenje, koje je bilo nijemi svjedok biblijskih događaja, progovori, svjedočeći da je Biblija pouzdana. Znanost, koja je tom kamenju omogućila progovoriti u korist Biblije, naziva se arheologija, a definira se kao “znanstveno proučavanje ostataka materijala prošlosti”.
U svom znanstvenom djelu Light from the Ancient Past (“Svjetlo iz davne prošlosti”) izvještava Jack Finegan (Džek Finegan) da “se može reći, da je početak suvremene arheologije bio 1798, kad je gotovo sto francuskih znanstvenika i umjetnika pratilo Napoleona u njegovom pohodu na Egipat”. 1822. godine je francuskom egiptologu Champollionu (Šampoljon) pošlo za rukom dešifrirati egipatske hijeroglife na Rosetta kamenu. Krajem 19. stoljeća produžena su sistematska iskopavanja u Egiptu, Asiriji, Babilonu i Palestini i nastavljena su do današnjeg dana. Da li su arheološke iskopine potvrdile biblijski izvještaj?
Porijeklo svijeta i čovjeka
Jedno otkriće u egipatskim grobovima omogućuje nam usporediti biblijsko objašnjenje o porijeklu čovjeka sa stvaranjem. To objašnjenje sadrži stara egipatska Book of the Dead (Knjiga mrtvih), koja se može vidjeti u dugačkoj staklenoj vitrini u muzeju u Louvre (Luvru) u Parizu. Pišući u autoritativnom djelu Supplément au Dictionnaire de la Bible, Louis Speleers, direktor Cinquantenaire muzeja u Briselu (Belgija), objašnjava: “U Knjizi mrtvih izvještava se, da je jednog dana (bog sunca) Ra izgubio svoje božansko oko koje je sijalo u nebu. Šu i Tefnut su mu donijeli natrag oko, koje je počelo plakati i iz Ra-ovih suza su se pojavili ljudi”.
Drugo arheološko otkriće, koje omogućava zanimljivu usporedbu sa biblijskim izvještajem, je serija od sedam glinenih pločica na kojima se nalazi Enuma eliš ili sumersko-babilonski “Ep o stvaranju”. Prema tom antičkom izvještaju je Marduk, bog grada Babilona, pobijedio božicu praoceana Tiamat i presjekao je na dvoje. “Od jedne polovine je oblikovao nebeski svod, a od druge čvrstu Zemlju. Tako učinivši, oblikovao je svijet ... Zatim ‘da bi bogovi živjeli u svijetu i obradovali svoja srca’ stvorio je Marduk čovječanstvo” (Larousse Encyclopedia of Mythology).
Vjeruješ li da su ljudi nastali iz Ra-ovih suza? Mnogi visoko civilizirani i obrazovani Egipćani su vjerovali u to. Ili, možeš li prihvatiti tvrdnju da je razdijeljeno tijelo božice prouzrokovalo nebo i Zemlju? To su samo dva primjera mitova o stvaranju, u koje su ljudi minulih vremena vjerovali iz generacije u generaciju.
Mnogi visoko obrazovani ljudi danas traže od nas, da vjerujemo, da su svemir i svi životni oblici nastali sami od sebe, bez posredovanja nekog višeg živog Bića, usprkos činjenici, da je francuski znanstvenik Louis Pasteur (Luj Paster) uvjerljivo dokazao, da život nastaje iz života. Zar nije logičnije prihvatiti biblijski izvještaj, koji jednostavno tvrdi, da je materijalni svemir izraz Božje “dinamične energije”? (Jer su Einstein i drugi dokazali da je materija oblik energije.) I zar nije razumnije vjerovati Svetom pismu, koje pokazuje, da svi životni oblici duguju svoje postojanje Bogu, velikom Izvoru života i da je čovjek stvoren “po obličju Božjemu”? (1. Mojs. 1:27; Ps. 36:9; Iza. 40:26-28; Jer. 10:10-13).
Arheologija i Abraham
Ključna ličnost u Bibliji je Abraham. On nije samo predak svim piscima Biblije, Židovima i mnogim Arapima, već se također naziva “ocem svih koji vjeruju” (Rim. 4:11). Osim toga, ljudi iz svih naroda bi trebali biti zainteresirani saznati, da li je biblijski izvještaj o Abrahamu vjerodostojan. Zašto? Zato što je njemu Bog obećao: “I blagosloviće se u sjemenu tvojemu svi narodi na zemlji” (1. Mojs. 22:16-18). Ako želimo biti među onima “koji vjeruju” i koji će biti blagoslovljeni kroz Abrahamovo sjeme, tada bi nas jako trebali zanimati dokazi o točnosti pojedinosti o Abrahamovom životu i vremenu, dani u Bibliji.
Biblija nas izvještava da je Abraham (tada se još zvao Abram) odrastao u “Uru Kaldejskom” (1. Mojs. 11:27, 28). Je li to neko legendarno mjesto? Što su otkrili krampovi i lopate arheologa? Već 1854. je J. E. Taylor kroz pokuse poistovjetio Ur sa Tell el-Muqayyarom (“Brežuljak bitumena”), samo nekoliko kilometara zapadno od Eufrata. 1869. je francuski orijentalist Jules Oppert podnio izvještaj u Collegeu de France u Parizu, konačno utvrđujući to mjesto kao Ur, na osnovu, klinastim pismom ispisanih glinenih cilindara, koje je tamo pronašao Taylor. Zatim, mnogo kasnije, od 1922. do 1934. britanski arheolog gosp. Leonard Wolley, nije samo potvrdio tu istovjetnost, nego je otkrio da je Ur, odakle je Abraham otišao, bio napredan i visoko civilizirani grad sa udobnim i ogromnim tornjem hrama ili ziguratom, posvećenom obožavanju boga mjeseca Nana ili Sina. Povjesničari su mnogo godina sumnjali u postojanje grada Ura, spomenutog u Bibliji u vezi sa Abrahamom. Ali arheološke iskopine su dokazale da je Biblija istinita.
Arheolozi su također potvrdili mnoge običaje o kojima govori biblijski izvještaj o Abrahamu. Na primjer, u Nuzu ili Nuzi, starom huritskom gradu, jugoistočno od Ninive, pronađene su glinene pločice, koje dokazuju istinitost običaja, kao što su: Sluge postaju nasljednici kod bračnih parova bez djece (usporedi sa Abrahamovom primjedbom u vezi njegovog sluge Elijezera (1. Mojsijeva 15:1-4)); žena nerotkinja je bila obavezna pribaviti mužu drugu ženu (Sara, ili Saraja, je dala Agaru Abrahamu (1. Mojsijeva 16:1, 2)); i poslovi su se zaključivali kod gradskih vrata (usporedi sa Abrahamovom kupovinom njive i pećine u Makpeli, blizu Hebrona ( 1. Mojsijeva 23:1-20)). Primjeri, koji pokazuju kako iskopine u Nuzu-i podupiru Bibliju, ispunjavaju više od osam, sitno štampanih stupaca, u znanstvenom francuskom djelu Supplément au Dictionaire de la Bible (VI svezak, stupci 663—672). U Encyclopedia Britannica stoji: “Taj materijal iz Nuzu-e je razjasnio mnoge teške odlomke priča o patrijarsima iz vremena Geneze (1. Mojsijeve).”
Potvrđena vlastita imena
Francuski arheolog André Parrot vodio je obimna iskopavanja na mjestu drevne prijestolnice Mari, na srednjem Eufratu. Grad-država Mari, bio je prevladavajuća sila u gornjoj Mezopotamiji u početku drugog milenija pr. n. r. vr. sve dok nije bio zauzet i razoren po babilonskom kralju Hamurabiju. Među tamo pronađenim ostacima ogromnog dvorca, francuski tim arheologa je našao preko 20 000 glinenih pločica. Neke od tih klinastih pločica spominju gradove kao: Peleg, Serug, Nahor, Terah i Haran. Zanimljivo je, da se sva ta imena pojavljuju u izvještaju 1. Mojsijeve kao imena Abrahamovih rođaka (1. Mojs. 11:17-26, BA).
Komentirajući tu sličnost ranih vlastitih imena, John Bright (Džon Brajt) piše u svom djelu History of Israel (Povijest Izraela): “U nijednom od tih slučajeva nismo ... spomenuli biblijske patrijarhe. Ali obilje takovih dokaza iz dokumenata toga vremena pokazuje jasno, da se njihova imena savršeno uklapaju u popis imena amorejskog stanovništva početkom drugog milenija, prije nego iz bilo kojih kasnijih dana. Izvještaji o patrijarsima su, dakle, u tom pogledu sasvim vjerodostojni.”
Nedavno, tek 1976. su talijanski i sirijski arheolozi otkrili drevni grad-državu Ebla u sjevernoj Siriji. Kao ni Mari, tako se ni Ebla ne spominje u Bibliji, ali oba imena se spominju u drevnim tekstovima koji datiraju iz razdoblja patrijarha. Dakle, što su otkrile iskopine kopača na tom novom mjestu? U biblioteci kraljevskog dvorca nađeno je tisuće glinenih pločica koje potječu iz druge polovine trećeg milenija, ili početka drugog milenija pr. n. r. vr. Komentirajući to otkriće u svom izdanju od 19. marta 1979. francuski tjednik Le Point je izjavio: “Vlastita imena su zbunjujuće slična (prema onima u Pismu). U Bibliji nalazimo ‘Abraham’, na pločicama iz Eble ‘Ab-ra-um’; ‘Ezav’ — E-sa-um; Mihailo — Mi-ki-ilu; David — Da-u-dum; Izmael — Iš-ma-ilum; Izrael — Iš-ra-ilu. Stari spisi iz Eble također sadrže imena Sodome i Gomore, gradova spomenutih u Bibliji, ali čiju su povijesnu točnost dugo pobijali znanstvenici. ... Osim toga, gradovi su na pločicama napisani točno u onom redu, u kojem su spomenuti u Starom zavjetu: Sodoma, Gomora, Adma, Sebojim i Bela” (1. Mojs. 14:2, BA). Prema Boyce Rensbergeru, koji piše u New York Time-su, “neki biblijski istraživači vjeruju da (pločice iz Eble) konkuriraju rukopisima s Mrtvog mora u dokazivanju vjerodostojnosti i pridodavanju spoznaje o životu u biblijskim ... vremenima”.
Običaji i zakoni
Arheologija je učinila mnogo toga, da objasni običaje na koje ukazuje Biblija i time potvrdila točnost biblijskog izvještaja. Jedan primjer za to je izvještaj iz 1. Mojsijeve, 31. poglavlja, gdje se izvještava, da je Jakovljeva žena Rahela, “ukrala idole oca svoga”, Labana (1. Mojs. 31:19, BA). Tamo se objašnjava zašto je Laban pošao u napornu potjeru za svojom kćerkom i njenim mužem, koja je trajala sedam dana. To je bilo zato, da bi ponovo dobio svoje “bogove” (1. Mojs. 31:23, 30). Zanimljivo je da otkriće arheologa u gradu Nuzu-i u drevnoj sjevernoj Mezopotamiji otkrivaju postojanje patrijarhalnog zakona po kojemu je posjedovanje obiteljskih bogova davalo muškarcu pravo vlasništva na imetak preminulog tasta. Kad se podsjetimo, da je Laban bio rođen u sjeverozapadnoj Mezopotamiji i da je varao Jakova, poznavanje tog zakona osvjetljava Rahelinu neobičnu krađu i Labanove strašne napore kako bi vratio svoje “bogove”. U muzeju Louvru u Parizu je izloženo nekoliko takovih “kućnih bogova”, pronađenih u različitim gradovima Mezopotamije. Njihove male dimenzije (10 do 15 cm) također pomažu objasniti, kako je Rahela mogla sakriti idole stavivši ih u sedlo i sjedjevši na njih, odbijajući da ustane kad je Laban vršio pretres (1. Mojs. 31:34, 35).
Jedan od najdragocjenijih predmeta muzeja u Louvru je stup od crnog kamena točno 2,25 m visok, općenito poznat kao “Hamurabijev zakonik”. Ispod reljefa koji prikazuje kralja Hamurabija iz Babilona kako prima zakon iz ruke boga sunca Šamaša, nalazi se 282 zakona u stupcima, napisani klinastim pismom. Budući da se vjeruje da je Hamurabi vladao od 1728. do 1686. pr. n. r. vr. neki biblijski kritičari su tvrdili da je Mojsije, koji je napisao zakone za Izrael nešto više od jednog i pol stoljeća kasnije, samo prisvojio i prepisao zakonik tog babilonskog kralja. Dokazujući neistinitost takove optužbe, W. J. Martin piše u knjizi Documents from Old Testament Times (Dokumenti iz vremena Starog zavjeta):
“Usprkos mnogim sličnostima, nema osnove za pretpostavku da su to Hebreji direktno posudili od Babilonaca. Čak i tamo gdje se dva odlomka zakonika malo razlikuju po slovu, razlikuju se mnogo po duhu. Na primjer, prema Hamurabijevom zakoniku, krađa i primanje ukradenih predmeta kažnjavali su se smrtnom kaznom (zakonik 6. i 22.). Međutim, prema izraelskim zakonima kazna za to je bila poravnanje ili nadoknada (2. Mojs. 22:1; 3. Mojs. 6:1-5). Dok je Mojsijev zakon zabranjivao predaju pobjeglog roba njegovom gospodaru (5. Mojs. 23:15, 16), babilonski zakoni kažnjavali su smrću svakoga tko bi prihvatio pobjeglog roba (Zakonik 15. 16.19.).”
U Supplément au Dictionnaire de la Bible, pisao je francuski orijentalista Joseph Plessis: “Ne izgleda da se je hebrejski zakonodavac imalo koristio različitim zakonicima Babilonaca i Asiraca. Ne može se dokazati, da je išta u njegovom djelu bilo posuđeno. Iako ima zanimljivih sličnosti, one nisu takove, da se ne bi mogle objasniti uzakonjenim običajima u kojima su sudjelovali ljudi zajedničkog porijekla.”
Dok Hamurabijev zakonik odražava duh osvete, Mojsijev zakon navodi: “Nemoj mrziti na brata svojega u srcu svojem, ... Ne budi osvetljiv, i ne nosi srdnje na sinove naroda svojega; nego ljubi bližnjega svojega kao sebe samoga” (3. Mojs. 19:17, 18). Dakle, nije samo dokazano da Mojsije nije ništa posudio od Hamurabija, već uspoređivanje biblijskih zakona sa upisanim zakonima na pločicama i stupovima, iskopanih od arheologa, pokazuje, da su biblijski zakoni daleko uzvišeniji od zakona, koji su vladali među drugim drevnim narodima.
Arheologija i Grčki spisi
Što je sa Grčkim spisima, obično poznatim, kao “Novi zavjet”? Da li je arheologija potvrdila točnost tog važnog dijela Biblije? Čitave knjige su bile napisane potvrđujući to. Već 1890. je francuski učenjak F. Vigouroux (Vigoro) izdao knjigu od preko 400 stranica pod naslovom “Le Nouveau Testament et les découvertes archéologiques modernes” (Novi zavjet i modema arheološka otkrića). U njoj je pružio obilje dokaza u prilog evanđelja, Djela apostolskih i pisama, koja sadrže Grčki spisi. 1895. godine je W. M. Ramsay (Remsi) objavio svoju, sada klasičnu knjigu St. Paul the Traveller and the Roman Citizen (Sv. Pavao — putnik i rimski građanin), pružajući mnogo korisnog materijala koji pokazuje vjerodostojnost Kršćanskih grčkih spisa.
U novije vrijeme izdane su mnoge druge knjige i znanstveni članci, koji pokazuju, kako je arheologija potvrdila istinitost cijele Biblije. U svojoj knjizi The Arheology of the New Testament (Arheologija Novog zavjeta), prvi put objavljenoj 1970, piše E. M. Blaiklock (Blajklok): “Očigledna opravdanja biblijske historiografije naučila su povjesničare poštovati autoritetu Staroga i Novoga zavjeta i diviti se točnosti, dubokom zanimanju za istinu i nadahnutom poznavanju povijesti raznih pisaca, koji su dali Bibliji njene povijesne knjige.”
Da, arheologija jasno podupire Bibliju.
[Slika na stranici 5]
Zigurat otkriven u Uru stare Kaldeje
[Slika na stranici 6]
Hamurabijev Zakonik