Ebla — drevni grad izranja iz zaborava

DREVNI natpisi svjedočili su o postojanju grada s imenom Ebla. Međutim, nitko nije znao pod kojim se od brojnih humaka (arapski: tell), razasutih po cijelom Bliskom istoku, skriva drevni grad. Jedan tekst spominje pobjedu akadskog kralja Sargona nad “Marijem, Jarmutijem i Eblom”. U jednom drugom natpisu sumerski kralj Gudea spomenuo je vrijednu drvenu građu koju je dobio s “obronaka Iblinog [Eblinog] gorja”. Ime “Ebla” također se pronašlo u egipatskom gradu Karnaku, na popisu drevnih gradova koje je osvojio faraon Tutmozis III. Razumljivo je zašto su arheolozi pokušavali pronaći Eblu.

Daljnja iskopavanja urodila su plodom. Godine 1968. pronađen je komad kipa Ibbit-Lima, vladara Eble. Na njemu je na akadskom jeziku bio napisan zavjet iz kojeg se vidi da je posvećen božici Ištar, koja je “blistala u Ebli”. Da, arheološka otkrića počela su otkrivati “novi jezik, novu povijest i novu kulturu”.

Potvrde da je na mjestu Tell Mardika nekad davno uistinu stajala Ebla stigle su 1974. i 1975, kad su otkrivene pločice na klinastom pismu na kojima se često spominjalo to drevno ime. Iskopavanja su ujedno pokazala da je grad najmanje dvaput bio podizan na tom mjestu. Naime, nakon prvog razdoblja u kojem je imao veliku moć, grad je razoren. Ebla je potom ponovno sagrađena, nakon čega je opet razorena te je pala u višestoljetni zaborav.

Grad s bogatom poviješću

Najdrevniji gradovi gradili su se u naplavnim nizinama, poput one između rijeka Tigrisa i Eufrata, gdje je bila moguća intenzivna poljoprivreda. Prvi gradovi spomenuti u Bibliji nalazili su se u Mezopotamiji (1. Mojsijeva 10:10). Ime “Ebla” po svemu sudeći znači “bijela stijena”, što bi se odnosilo na vapnenački sloj na kojem je grad izgrađen. Izgleda da je taj lokalitet bio odabran jer vapnenački sloj ukazuje na blizinu izvorske vode, što je za područje udaljeno od glavnih rijeka itekako važno.

Količina oborina na području Eble nije dozvoljavala da se u većem omjeru uzgajaju žitarice, vinova loza i masline. No zemlja je zato bila dobra za uzgoj stoke, naročito ovaca. Eblin strateški položaj — između mezopotamske nizine i sredozemne obale — pokazao se izvrsnim za trgovinu drvom, poludragim kamenjem i metalima. Grad je upravljao područjem s oko 200 000 stanovnika, od kojih je skoro desetina živjela u samom glavnom gradu, Ebli.

Ostaci jedne velike palače svjedoče o sjaju tog razdoblja u eblaškoj civilizaciji. U palaču se ulazilo kroz portal visok otprilike 12 do 15 metara. Ona se s vremenom nadograđivala, usporedo s rastom sve moćnije administracije. Dvorski službenici imali su iznad sebe složenu hijerarhiju — kralju i njegovoj supruzi pomagali su “knezovi” i “starješine”.

Iskopavanjima je pronađeno preko 17 000 glinenih pločica i fragmenata. Prvobitno je vjerojatno bilo preko 4 000 cjelovitih pločica, koje su se nalazile uredno posložene na drvenim policama. Ti dokumenti svjedoče o velikom opsegu trgovine koja se odvijala u Ebli. Naprimjer, grad je trgovao s Egiptom, kako pokazuju kraljevski simboli dvojice faraona. Pločice su ispisane uglavnom sumerskim klinastim pismom. No neke su bile i na eblaškom, vrlo starom semitskom jeziku, koji se, zahvaljujući tim dokumentima, može dešifrirati. Stručnjaci koji izučavaju orijentalne jezike iznenadili su se kad su otkrili tako star semitski jezik. Nekima će možda biti zanimljivo da određene pločice sadrže usporedne popise sumerskih i eblaških riječi. U knjizi Ebla — Alle origini della civiltà urbana (Ebla — na izvorištima urbanih civilizacija) za njih se kaže da su, “koliko nam je poznato, najstariji rječnici na svijetu”.

Ebla je očigledno bila i vojna sila, budući da iskopane rezbarije prikazuju eblaške ratnike kako pogubljuju svoje neprijatelje ili drugima pokazuju odrubljene glave. No, Eblin se sjaj ugasio kad su joj na put stale sile u usponu — Asirija i Babilon. Iako nije lako pratiti kako se sve točno odvijalo, čini se da su Eblu napali Sargon I Veliki (ne Sargon koji se spominje u Izaiji 20:1), a potom i njegov unuk Naram-Sin. Arheološki dokazi pokazuju da su sukobi bili žestoki, a pljačkaški pohodi surovi.

Međutim, kako je već spomenuto, grad se ponovno uzdigao te je čak imao važnu ulogu u tom području. Novi grad sagrađen je prema preciznom planu, koji je trebao istaknuti njegov sjaj i veličinu. Donji dio grada imao je sveto područje posvećeno božici Ištar, koju su i Babilonci smatrali božicom plodnosti. Možda ste već čuli za poznata Ištarina vrata, koja su pronađena među ruševinama Babilona. U jednoj naročito impozantnoj građevini u Ebli vjerojatno su držali svete lavove, koji su bili posvećeni božici Ištar. No, što se još zna o religiji u Ebli?

Religija u Ebli

Kao što je bilo uobičajeno za drevni Istok, i Ebla je imala panteon bogova, odnosno u njoj se štovalo razna božanstva. Neka od njih bili su Baal, Hadad (ime koje se pojavljuje u imenima nekih sirijskih kraljeva) i Dagan (1. Kraljevima 11:23; 15:18; 2. Kraljevima 17:16). Stanovnici Eble štovali su ih sve. Čak su iskazivali čast bogovima drugih naroda. Arheološki nalazi pokazuju da se, naročito u drugom tisućljeću pr. n. e., obožavalo i kraljeve pretke, koji su bili proglašeni bogovima.

No Eblanci se nisu baš posve uzdali u svoje bogove. Novoizgrađena Ebla bila je okružena impresivnim dvostrukim zidinama koje niti jednog neprijatelja ne bi ostavile ravnodušnim. Vanjski su zidovi bili opsega gotovo tri kilometra. I sad se još mogu jasno nazrijeti.

Pa ipak, i obnovljena je Ebla došla svom kraju. Vjerojatno su Hetiti oko 1600. pr. n. e. nanijeli konačni poraz gradu koji je nekoć bio velika sila. Prema riječima jedne drevne pjesme, Ebla se “poput vaze smrska”. Ubrzo nakon toga počela je iščezavati iz povijesti. U jednom dokumentu, koji su križari napisali dok su 1098. nadirali prema Jeruzalemu, spomenuto je mjesto na kojem se prije nalazila Ebla, a opisano je kao udaljeno naselje po imenu Mardik. Tek nakon mnogo stoljeća Ebla je ponovno otkrivena i tako spašena od zaborava.