Pitanja čitalaca

● Može li predani i kršteni kršćanin postati profesionalni boksač, a ipak zadržati dobar ugled u svojoj skupštini?

Ako bi kršćanin želio postati profesionalni boksač, došao bi u sukob sa Božjim savjetom. Razmotrimo neke biblijske savjete u vezi toga.

Sveto pismo jasno pokazuje, da predani kršćani trebaju doprinositi plodove Božjeg svetog duha, koji su: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost i uzdržljivost (Gal. 5:22, 23, ST). Profesionalni boks prkosi svim tim plodovima. Biblija nam savjetuje da ‘imamo mir sa svim ljudima’, i da se ne borimo, nego da budemo ‘blagi prema svima’ (Rim. 12:18; 2. Tim. 2:24). Slične riječi nalazimo u Jakovu 3:18: “U miru se sije plod, to jest pravednost, za one koji tvore mir” (ST). Osim toga, rečeno nam je, da ‘ljubimo svoje bližnje kao sebe’, a takva ljubav ne čini ‘zlo’, što znači, ne nanosi štetu i ne vrijeđa bližnjega (Rim. 13:9, 10).

Profesionalni boks se ne može jednostavno smatrati bezazlenim sportom. Vrlo dobro je poznato, da boksači stupaju u ring sa jakom željom da povrijede svoje protivnike. Ponekad čak mogu imati i ubilački osjećaj prema njima. Promatrači mogu osjetiti takav duh, a to se često može vidjeti iz načina reagiranja gledaoca na boksačkom meču. Uvijek se iznova viče: “Ubij ga! Ubij ga!”

I zato nije čudo, da se u štampi povremeno izvještava, kako je neki boksač smrtno povrijeđen u boksačkom ringu. U boksu uvijek postoji opasnost da jedan od boksača postane ubojica. Apostol Ivan piše: “Nijedan ubojica nema u sebi trajnoga vječnoga života” (1. Iv. 3:15, ST). S tim se slaže i mišljenje veterana boksačke organizacije, koji je jednom rekao, da je boksanje “legalizirano ubijanje” i da bi ga trebalo zakonom zabraniti. Boks je također opisan kao “napad sa zlom namjerom”. Također postoji još jedna negativna strana profesionalnog boksa. To su ljudi koji se bave tim sportom. Njime često upravljaju kriminalni elementi podzemlja.

S obzirom na gore spomenute činjenice, kakav bi stav trebale imati skupštinske starješine prema predanom i krš tenom kršćaninu, koji se bavi profesionalnim boksom? Najprije bi posavjetovali dotičnog brata u suglasnosti sa već spomenutim biblijskim načelima (Gal. 6:1). Trebali bi ljubazno, ali odlučno iznijeti razloge, zašto boks nije dopustiv za nekoga koji želi biti predani sljedbenik Isusa Krista, “kneza mira” (Iza. 9:6). Mogli bi mu pokazati, da se kršćanin treba truditi, “čineći dobro rukama svojima”. Novac, koji zaradi neki profesionalni boksač, ne može se označiti ‘dobrim’ načinom zarade, jer ga je stekao izudarajući protivnike u ringu (Efež. 4:28).

Dotičnome bi još trebalo reći, da se kršćani ne trebaju polakomiti na bogatstvo, koje se može ostvariti kroz profesionalni boks, pa čak i udoban život, jer Božja Riječ nam jamči u Jevrejima 13:5, 6: “Neka vaše vladanje bude bez pohlepe za novcem! Budite zadovoljni onim što imate, jer je on sam rekao: ‘Sigurno te neću ostaviti; nipošto te neću zapustiti!’ Tako s pouzdanjem možemo reći: ‘Gospodin (Jehova) je pomoćnik moj; neću se bojati, što mi može učiniti čovjek?’” (ST).

Takvoj osobi bi se trebalo dati dovoljno vremena da prekine s takvom nekršćanskom profesijom ili zanimanjem. Ukoliko bi propustila to učiniti, značilo bi, da starješinama ne preostaje ništa drugo, nego da je isključe iz zajednice (1. Kor. 5:11-13).

● U Mateju 4:1 se kaže da “Isusa odvede Duh u pustinju da ga Đavo kuša”. Odnosi li se to na Božji sveti duh?

Isusa je, nakon krštenja, odveo Jehovin sveti duh u pustinju. Isus je postio a to je trebalo biti vrijeme za molitve i razmišljanje. (Usporedi Matej 4:2; Marko 1:35; Luka 5:16.) Vjerojatno je Jehova iskoristio to vrijeme za saobraćanje sa svojim jedinorođenim Sinom, dajući mu razne upute, daljnje prosvjetljenje i sigurnu garanciju, pripremajući ga za ono što mu je predstojalo.

Jehova je mogao unaprijed znati da će Đavo kušati Isusa, kada će on svog sina dovesti u pustinju zbog svoje namjere. Ali Bog nije uredio da Isus bude kušan na kraju svog 40-dnevnog boravka u pustinji, on je to samo dozvolio.

Značajno je, da Isusovo iskustvo stoji u usporedbi sa Mojsijevim. Taj je prorok bio 40 dana na brdu, kada je dobio Zavjetni zakon i uputstva, koja su se ticala njegove uloge kao posrednika (2. Mojs. 24:18; 34:28). Veći Mojsije, Isus Krist, sigurno je primio u pustinji uputstva u vezi novog zavjeta u koji su trebali biti uzeti njegovi sljedbenici kao duhovni Izraelci, čiji je posrednik on trebao biti (5. Mojs. 18:18, 19; Luka 22:20, 28-30). I kao što je Mojsije bio suočen sa presudnom kušnjom vjernosti i čistoće, kada je sišao s brda i vidio kako su Izraelci obožavali zlatno tele i htjeli se vratiti u Egipat, tako je i Isus bio stavljen na tešku kušnju pri kraju svog 40-dnevnog boravka i doživljaja u pustinji (2. Mojs. 32:15-35).