Kako je iščezlo kršćansko iščekivanje
ISUS je rekao svojim učenicima da ‘ostanu budni’ i paze na njegovu prisutnost i dolazak Kraljevstva (Marko 13:37). U Kršćanskim grčkim spisima ima bezbroj dokaza da su kršćani prvog stoljeća to činili. U stvari, neki su bili prilično nestrpljivi (2. Solunjanima 2:1, 2). S druge strane, da bi spriječili da oslabi kršćansko iščekivanje, Pavao, Jakov, Petar i Ivan pisali su pisma u kojima su opomenuli svoju braću da ostanu duhovno budni dok strpljivo očekuju Kristovu “prisutnost” i “Jehovin dan” (Jevrejima 10:25, 37; Jakov 5:7, 8; 1. Petrova 4:7; 2. Petrova 3:1-15; 1. Ivanova 2:18, 28).
Ovu činjenicu priznaju priručnici objavljeni od povjesničara i teologa kršćanstva. U opširnoj dodatnoj knjizi priznatog francuskog katoličkog rječnika Biblije (Dictionnaire de la Bible) piše: “Bilo bi uzalud po svaku cijenu poricati stanje očekivanja kraja koje dolazi do izražaja u većini citata Novog zavjeta. ... U ranom kršćanstvu ... očekivanje parusije (prisutnost) igra važnu ulogu i može se naći od početka do kraja u N(ovom) Z(avjetu).”
Ali, zašto žele neki teolozi kršćanstva po svaku cijenu poreći stanje očekivanja kraja koje je vladalo među prvim kršćanima? To čine bez sumnje zato da bi opravdali stanje duhovne pospanosti koja danas vlada među mnogim takozvanim kršćanima i njihovim duhovnim vođama. Otkuda ta promjena?
Kako je iščezlo iščekivanje
Kršćansko iščekivanje je slabilo uslijed otpada koji se počeo primjećivati još prije smrti Kristovih apostola. Apostol Pavao je upozorio da je otpad u njegovo vrijeme bio već na djelu u kršćanskoj skupštini (2. Solunjanima 2:3, 4, 7). Nekoliko godina kasnije opomenuo je apostol Petar svoju kršćansku braću da se čuvaju ‘lažnih učitelja’ i ‘rugača’ koji će govoriti: “Gdje je ta njegova obećana prisutnost? Jer, otkada su umrli naši očevi, sve ostaje tako od početka stvaranja” (2. Petrova 2:1; 3:3, 4, NS).
Zanimljivo je da su primjereno kršćansko iščekivanje podržavali neko vrijeme oni koji su vjerovali u biblijsku istinu da će Isusova obećana prisutnost najaviti blizinu hiljadugodišnje vladavine na Zemlji. Justinije (mučenik, umro oko 165. n. r. vr.), Irenej (umro oko 202. n. r. vr.) i Tertulijan (umro poslije 220.) vjerovali su, bez izuzetka, u Kristovu tisućugodišnju vladavinu i napeto su očekivali kraj sadašnjeg zlog sustava.
Dok je vrijeme prolazilo i otpad se širio, milenijska nada da će se cijela zemlja pretvoriti u raj pod tisućugodišnjim Kristovim kraljevstvom postupno je uzmicala pred imaginarnim očekivanjem koje se zasnivalo na pojmu iz grčke filozofije o urođenoj ljudskoj besmrtnosti. Nada u raj bila je prenijeta sa Zemlje na nebo — sada se mogla postići prilikom smrti. Dakle, izblijedilo je kršćansko iščekivanje Kristove parusije ili prisutnosti i dolaska njegovog Kraljevstva. Rezoniralo se: ‘Zašto napeto očekivati znak Kristove prisutnosti kada imamo nadu da ćemo se pri smrti sjediniti sa Kristom na nebu?’
To jenjavanje kršćanske budnosti natjeralo je otpale kršćane da se organiziraju u dobro složene crkve čija pažnja više nije bila usmjerena na dolazeću parusiju ili prisutnost Kristovu, nego su bili zainteresirani da zavladaju svojim članovima i ako je moguće, čak i svijetom. U New Encyclopedia Britannica piše: “(Naizgledno) odugovlačenje parusije dovelo je u ranoj crkvi do slabljenja neposrednog očekivanja. U tom procesu deeshatologizacije (jenjavanje nauke o “posljednjim stvarima”) institucionalna crkva zamijenila je u sve većoj mjeri očekivano Božje Kraljevstvo. Formiranje katoličke crkve kao hijerarhijske institucije stoji u direktnoj vezi sa jenjavanjem neposrednog očekivanja.”
Zadan je smrtonosni udarac
Crkveni “otac” ili “učitelj” koji je zadao smrtonosni udarac kršćanskoj budnosti bio je, bez sumnje, Augustin iz Hipoa (354-430). U svom čuvenom djelu O božjoj državi izjavio je: “Današnja crkva na Zemlji predstavlja i Kristovo i nebesko kraljevstvo.”
The New Bible Dictionary objašnjava koje posljedice je to gledište imalo na katoličku teologiju: “Osobito obilježje rimokatoličke teologije jeste u tome da se Božje kraljevstvo identificira kao crkva na Zemlji. Ova se identifikacija treba uglavnom pripisati utjecaju Augustina. Crkvena hijerarhija ostvaruje Krista kao kralja Božjeg kraljevstva. Područje kraljevstva proteže se onoliko koliko i granice crkvene moći i vlasti. Božje kraljevstvo proširuje se misijom i prodiranjem crkve u svijetu.”
Time se gubi svaka potreba za ‘budnošću’ da bi se vidio znak koji bi pokazao da je Božje kraljevstvo blizu. Upravo je to potvrdio profesor E. W. Benz u New Encyclopedia Britannica: “(Augustin) je oslabio isticanje prvobitnog neposrednog očekivanja time što je objasnio da je Božje kraljevstvo u ovom svijetu počelo vladati otkada je osnovana crkva; crkva je povijesni predstavnik Božjeg kraljevstva na Zemlji. Po Augustinu, prvo uskrsnuće usljeđuje postojano u crkvi u obliku sakramenta krštenja kroz koji vjernici dospijevaju u Božje kraljevstvo.”
Augustin se pobrinuo i za to da je kršćanstvo definitivno napustilo nadu u Isusovu tisućugodišnju vladavinu pod kojom će biti obnovljen raj na Zemlji (Otkrivenje 20:1-3, 6; 21:1-5). Catholic Encyclopedia priznaje: “Sveti Augustin došao je na kraju do uvjerenja da neće biti milenija. ... Tisućugodišnja subota koja se nadovezuje na šest tisuća godina povijesti predstavlja cjelinu vječnog života; ili drugim riječima: broj 1000 jeste izraz savršenosti.” U Makropediji Britannica (1977) čitamo: “Za njega (Augustina) bio je milenij duhovno stanje u koje je ušla crkva kao cjelina o Duhovima. ... Nije se očekivala neposredna natprirodna intervencija u historiji.” Tako je za katolike postala beznačajna molitva “Dođi Kraljevstvo tvoje”.
Srednjovjekovna tama
Augustinovo tumačenje postalo je “standardna nauka u srednjem vijeku”. Tako je kršćansko iščekivanje dostiglo najnižu točku svih vremena. O tome čitamo: “U kršćanstvu srednjeg vijeka dobila je novozavjetna eshatologija svoje mjesto u dogmatičnom sistemu, čije su filozofske osnove bile najprije platonske (od grčkog filozofa Platona) a zatim na zapadu aristotelske (od grčkog filozofa Aristotela). Tradicionalne predstave o parusiji, uskrsnuću i tome slično bile su kombinirane sa grčkim predstavama o duši i njenoj besmrtnosti. ... Kršćanstvo srednjeg vijeka ... (ostavilo) je malo mjesta eshatološkoj strasti. No, ta strast nije nestala; bila je prisutna u nekim heretičkim pokretima” (Encyclopedia Britannica, 1970).
Rimokatolička crkva govori prezrivo o takvim “heretičkim pokretima” nazivajući ih “milenarističkim sektama”. Njeni povjesničari govore s prezirom o “davanju pogrešnog znaka uzbune prije 1000. godine.” Ali, čija je bila greška da su se mnogi iz običnog naroda plašili da će doći kraj svijeta 1000. godine? Ovaj “pogrešan znak uzbune” bio je direktna posljedica katoličkog “sveca” Augustina. On je tvrdio da je sotona bio svezan za vrijeme prvog Kristovog dolaska. A pošto u Otkrivenju 20:3, 7, 8 piše da će sotona biti vezan 1000 godina i zatim biti ‘pušten da vara narode’, nije čudo da su se neki ljudi u desetom stoljeću plašili toga što bi se moglo dogoditi u 1000. godini.
Naravno da je Rimokatolička crkva službeno osudila taj “pogrešan znak uzbune” kao i opata Joahima od Fiore, iz reda cistercita, koji je proricao kraj kršćanske ere za godinu 1200. Konačno je godine 1516., na V lateranskom koncilu, izdao papa Leo X zakon koji je branio svakom katoliku da proriče kada će doći antikrist i posljednji sud. Za prestupanje tog zakona bila je predviđena ekskomunikacija!
Od protestanata pobijena
Teoretski, kršćansko očekivanje, moralo je oživjeti za vrijeme reformacije koja je trebala predstavljati povratak Bibliji. No, u tom pogledu, kao i u mnogim drugim, reformacija nije ispunila svoja obećanja. Nije obilježila povratak pravom biblijskom kršćanstvu. Protestantske crkve, nastale za vrijeme reformacije, brzo su izgubile svoju kršćansku budnost i spojile se sa svijetom.
O tome čitamo: “Naprotiv, crkve reformacije postale su brzo institucionalno teritorijalne (nacionalne) crkve, koje su opet potisnule očekivanje vremena kraja, i tako je nauka o ‘posljednjim stvarima’ postala privjesak dogmatike.” “U religioznom liberalizmu, koji se, prije svega, pojavio među protestantima i Židovima krajem XVIII i u XIX stoljeću, nije bilo mjesta za eshatologiju. Na nju se gledalo kao na dio običnog, primitivnog ostatka tradicionalne religije, koji se nije mogao prihvatiti u doba prosvijećenosti. U većini slučajeva odbacile su se sve eshatološke predstave i čvrsto se zastupala samo besmrtnost duše kao čovjekova sudbina. Neki teolozi su očekivanje Božjeg kraljevstva protumačili (iskrivili) u etički, tobožnji mistični ili socijalni oblik” (Encyclopedia Britannica).
Dakle, umjesto da su pomogli kršćanima da “budno čekaju” Kristovu prisutnost i dolazak Božjeg Kraljevstva, protestantski teolozi odbacili su pravo kršćansko iščekivanje. Mnogi su od njih ‘u sve većoj mjeri zamišljali Božje Kraljevstvo u individualnim okvirima, naime, da ono predstavlja suverenitet milosti i mira u ljudskim srcima’. Za druge je “dolazak kraljevstva pobjedonosno napredovanje socijalne pravde i komunalnog napretka” (The New Bible Dictionary).
Katoličko očekivanje
Teoretski gledano, katolici bi trebali biti duhovno budni i očekivati Kristovu prisutnost. Iako je teologija Augustina učinila kraj kraljevskom očekivanju i milenijskoj nadi katolika, dogma katoličke crkve uključuje još uvijek dužnost kršćanina da očekuje Kristov povratak. Na primjer, Vatikanska kongregacija za vjerske nauke poslala je katoličkim biskupima širom svijeta pismo potvrđeno od pape Ivana Pavla II a datirano 17. svibnja 1979. U njemu je pisalo: “U skladu sa Sv. pismom očekuje crkva ‘slavnu objavu našeg Gospodina Isusa Krista’.”
Tako glasi teorija katoličke nauke. Ali kako izgleda praksa? Koliko često čuje prosječan katolik od svog svećenika propovijedi o potrebi čeznuća za Kristovom prisutnošću i dolaskom Božjeg kraljevstva? Zanimljivo je da je gore citirano pismo Rimske kurije bilo namijenjeno da “ojača vjeru kršćanima baš u onim točkama koje su dovedene u pitanje”. Ali, zašto su takozvani kršćani posumnjali u Kristov povratak? Da se možda ne nalazi odgovor u sljedećem citatu iz New Encyclopedia Britannica? “Crkva je odavno zapostavila sve nauke o posljednjim stvarima.” “Od vremena reformacije crkva je gotovo imuna na eshatološke pokrete.”
Kršćanska budnost nije iščezla
Kršćansko iščekivanje iščezlo je u crkvama kršćanstva jer su odbacile očigledne istine Biblije i opredijelile se za grčku filozofiju i teologiju “svetog” Augustina. Sljedeći članci (osobito od str. 17) pokazat će da su pravi sluge Božji živjeli uvijek u očekivanju Kristove prisutnosti i da danas također postoji narod koji dokazuje već godinama svoju kršćansku budnost i koji je ponovo otkrio divnu nadu koja može postati i tvoja. Čitaj dalje i zamoli nekog Jehovinog svjedoka da ti pomogne da stalno paziš na ispunjenje te biblijske nade.
[Istaknuta misao na stranici 5]
“Bilo bi uzalud ... poricati stanje očekivanja kraja koje dolazi do Izražaja u većini citata Novog zavjeta”
[Slika na stranici 6]
Augustin je vjerovao da je crkva na Zemlji Kristovo Kraljevstvo
[Slika na stranici 7]
Papa Leo X zabranio je svakom katoliku da proriče kada će doći posljednji sud
[Istaknuta misao na stranici 7]
“O tom danu ili času nitko ne zna, ni anđeli na nebesima ni Sin, nego jedino Otac. Pazite, budite budni, jer ne znate kada je određeno vrijeme” (Marko 13:32, 33, NS).