Nastavi sijati sjeme — Jehova će učiniti da raste
ISPRIČAO FRED METCALFE
POČETKOM 1948, za vrijeme svoje službe od kuće do kuće, posjetio sam malu farmu u okolici Corka, na jugu Irske. Kad sam farmeru objasnio tko sam, pocrvenio je u licu. Razbjesnio se, derući se da sam komunist, i otrčao po svoje vile za sijeno. Bez razmišljanja izjurio sam iz dvorišta farme i skočio na bicikl kojeg sam ostavio uz put. Brdo je na tom mjestu bilo vrlo strmo, no ja sam okretao pedale što sam brže mogao, ne osvrćući se i zamišljajući kako farmer baca za mnom svoje vile poput koplja.
Već sam navikao na takve reakcije u dvije godine otkako sam 1946. došao iz Engleske u Republiku Irsku kao specijalni pionir. Mala grupa objavitelja Kraljevstva kojoj sam se pridružio, njih samo oko 24, već je iskusila paljbu neprijateljstva i klevetanja. Međutim, bio sam uvjeren da će Jehovin duh konačno donijeti rezultate (Galaćanima 6:8, 9).
Ipak, prije nego ispričam kako su se stvari odvijale, dopustite da vam kažem nešto o svojoj mladosti i poučavanju koje se pokazalo korisnim u ovakvim tegobnim oklonostima.
Dobar roditeljski primjer i pouka
Moj otac je došao u doticaj sa istinom početkom 1914. Dok je putovao kući sa nogometne utakmice u Sheffieldu u Engleskoj, čitao je biblijski traktat koji je objašnjavao stanje mrtvih. Već je bio posjetio brojne crkve u potrazi za odgovorom na svoja pitanja, no sa malim uspjehom. Ono što je sada čitao u tom traktatu uzbudilo ga je. Naručio je šest svezaka Studies in the Scriptures koje je oglašavao traktat i požudno ih pročitao, često čitajući u ranim jutarnjim satima. Tata je brzo usvajao istinu.
Ubrzo se počeo družiti sa mjesnom skupštinom Jehovinih svjedoka. To druženje trajalo je preko 40 godina, a većinu tog vremena služio je kao predsjedavajući nadglednik. Na radost mog oca, dvojica njegove braće i sve tri sestre prihvatili su istinu. Jedan od njegove braće svjedočio je mladoj prodavačici, i ona i njena sestra su postale predane, pomazane kršćanke. Moj otac i njegov brat su oženili te dvije mlade žene.
U mojoj obitelji ja sam bio jedan od četiri dječaka koji su odgajani u “odgoju i opomeni Gospodinovoj” (Efežanima 6:4, King James Version). Drago mi je što moji roditelji nisu štedjeli truda u usađivanju istine u nas. U to vrijeme nije bilo publikacija posebno namijenjenih za pomaganje roditeljima kako poučavati svoju djecu biblijskim istinama; međutim, mi smo redovito održavali obiteljski biblijski studij dva puta tjedno koristeći knjigu The Harp of God (Harfa Božja), kao i redovit razgovor na temelju dnevnog citata (5. Mojsijeva 6:6, 7; 2. Timoteju 3:14, 15).
Otac i majka bili su divan primjer i u svom cijenjenju sastanaka i revnosti za službu. Uz svoje divne duhovne osobine, otac je imao i dobar smisao za humor koji je prenio na svoju djecu. Naporan trud mojih roditelja urodio je dobrim plodovima. Sva četiri njihova sina, sad u 60-im, još uvijek radosno služe Jehovi.
U pionirskoj službi
U aprilu 1939, kad sam imao 16 godina, završio sam školu i postao opći pionir. Otac mi se pridružio u pionirskoj službi i pružio mi sjajnu pouku. Putujući na biciklima, potpuno smo obradili područje u opsegu od 11 kilometara od naše kuće. Svaki dan smo uzimali 50 brošura i nismo se vraćali kući dok ih nismo sve podijelili.
Dvije godine kasnije imao sam prednost biti među prvim imenovanim specijalnim pionirima u Britaniji. Bila je radost doživjeti takav blagoslov, no teško je bilo napustiti ugodnu sigurnost teokratskog doma. Vremenom i uz Jehovinu pomoć, ja sam se prilagodio.
Moja pionirska služba bila je prekinuta drugim svjetskim ratom, kad sam, sa drugim mladim Svjedocima, bio zatvoren zbog pitanja neutralnosti. U zatvoru u Durhamu bio sam svrstan u grupu MZ (Mladi zatvorenici). To je značilo da sam morao nositi kratke hlače — što je izrazito nepovoljno po hladnom vremenu. Zamisli samo Wilfa Goacha (sad koordinator Odbora britanske podružnice), Petera Ellisa (člana Odbora britanske podružnice), Freda Adamsa i mene — sve visoke oko metar i osamdeset — kako stojimo zajedno u kratkim hlačama poput školaraca!
Zadatak — Irska
Nakon otpuštanja iz zatvora, bio sam pionir tri godine u različitim dijelovima Engleske. Tada sam dobio zadatak koji se pokazao kako ispitom tako i beskrajnim zadovoljstvom — Republiku Irsku. Sve što sam znao o južnoj Irskoj bilo je to da su tamo skoro svi katolici. No, nisam se obazirao na negativne primjedbe nekih i nisam oklijevao prihvatiti zadatak. To je bilo vrijeme za širenje pravog obožavanja i bio sam siguran da će mi Jehova pružiti pomoć kroz svoj sveti duh.
Većina Svjedoka u Republici Irskoj bila je u glavnom gradu Dublinu. Samo jedan ili dva bili su rasijani drugdje. Dakle, većina ljudi nije nikada ni vidjela nekog Jehovinog svjedoka. Sa još trojicom specijalnih pionira počeo sam raditi u Corku. Nije bilo lako pronaći uho koje sluša. Svećenik je na njihovoj misi neprestano upozoravao protiv nas, nazivajući nas “komunističkim đavolima”. Također su i novine upozoravale na naše aktivnosti.
Jednog dana mi je brijač podrezivao kosu ravnom britvom. U toku razgovora, pitao me je što radim u Corku. Kad sam mu rekao, on se razbjesnio i počeo me psovati. Njegove ruke su se tresle u bijesu i već sam vidio sebe kako izlazim iz brijačnice sa svojom glavom pod rukom! Kakvo olakšanje je bilo izaći iz njegove radnje u jednom komadu!
Nasilje svjetine
Ponekad smo se morali suočiti sa nasiljem svjetine. Primjerice, jednog dana u ožujku 1948, dok smo bili vrlo zaposleni u službi od kuće do kuće, svjetina je napala mog partnera Freda Chaffina. Progonjen od mnoštva, Fred je dotrčao do polazne postaje autobusa i zamolio vozača autobusa i konduktera za pomoć. Umjesto toga, oni su se pridružili u napadu. Fred je otrčao dalje do puta i uspio se sakriti iza visokog zida koji je okruživao svećenikovu kuću.
Ja sam u međuvremenu otišao po svoj bicikl. Da bih se vratio u centar grada, krenuo sam sporednim putem. Međutim, kad sam izašao na glavni put, tamo me je čekala svjetina. Dva čovjeka su zgrabila moju torbu i njen sadržaj bacila u zrak. Zatim su me počeli udarati rukama i nogama. Iznenada se pojavio neki čovjek. Bio je to policajac u civilu koji je zaustavio napad. Zatim je odveo mene i napadače u policijsku stanicu.
Taj napad je pružio temelj za ‘obranu i zakonsko utvrđivanje dobre vijesti’ (Filipljanima 1:7, NW). Kad je slučaj došao do suda, svjedočio je policajac koji me je izbavio, koji je i sam bio katolik, i šest osoba je bilo proglašeno krivima. Slučaj je pokazao da smo imali pravo ići od kuće do kuće i poslužio je kao sredstvo odvraćanja drugih koji su možda razmišljali o pribjegavanju nasilju.
U početku se smatralo suviše opasnim poslati sestre kao pionire u mjesta poput Corka. Međutim, često se pokazalo da bi bilo bolje da sestre posjete zainteresirane žene. Zato je Društvo, neposredno prije napada, poslalo dvije vrsne pionirke u Cork. Jedna od njih, Evelyn MacFarlane, kasnije je postala misionarka koja je odlično djelovala u Čileu. Druga, Caroline Francis, koja je u Londonu prodala svoju kuću kako bi bila pionir u Irskoj, postala je moja supruga.
Sjeme istine niče
Lako smo mogli pomisliti da rasipamo svoje vrijeme sijući sjeme istine Kraljevstva pod takvim okolnostima. Ipak, promatrajući kako istina niče tu i tamo, bili smo potkrijepljeni u našem pouzdanju u Jehovinu moć da omogući da to sjeme raste. Primjerice, Društvo je jednom poslalo ime i adresu čovjeka koji je pisao tražeći primjerak knjige Let God Be True. Adresa je bila iz Fermoya, malog gradića oko 35 kilometara od Corka. Tako sam jednog nedjeljnog jutra otišao sa biciklom da pronađem tu osobu.
Kad sam stigao u Fermoy, pitao sam nekog čovjeka za smjer. “Ah”, rekao je, “to je još 14 kilometara dalje.” Krenuo sam dalje i konačno stigao do farme uz uski seoski put. Mladić koji je naručio knjigu stajao je na kapiji farme. Kad sam se predstavio, rekao je: “Ta knjiga je zlata vrijedna!” Vodili smo divan razgovor, tako da sam s lakoćom prevalio 50 kilometara vožnje biciklom natrag kući. Čak i danas, više od 40 godina kasnije, veliko mi je zadovoljstvo svake godine na kongresima sresti tog “mladića”, Charlesa Rinna. Danas na području Corka ima deset skupština.
Tijekom 1950-ih Caroline i ja smo posijali sjeme istine u unutrašnjosti Irske. Godine 1951. bili smo ohrabreni da ustrajemo kad su se ponizne osobe poput “Granny” Hamiltona i njegove snahe brzo odazvale. “Granny” Hamilton je postao prvi kršteni objavitelj u pokrajini Longford (1. Solunjanima 2:13).
Smještaj je predstavljao problem. Čim se na kućevlasnike počeo vršiti pritisak, oni su od nas tražili da odemo. Tako smo, nakon što smo brzo uzastopce napustili tri različita stana, kupili šator, nepropusno platno i vreće za spavanje, noseći ih stalno sa sobom u jednom Fordu. Postavljali smo šator gdje god smo mogli na kraju svakog dana svjedočenja. Kasnije smo dobili 4 metra dugu prikolicu. Bila je malena sa malo suvremenih pogodnosti — po pitku vodu morali smo pješačiti pola kilometra — i bez izolacije, no za nas je to bio luksuz. Jednog dana bio je na ispitu moj smisao za humor kad sam se okliznuo na vlažni korijen drveta i upao u dugu, usku, ali ne tako duboku rupu. Ipak, u našu prikolicu smo prihvatili putujućeg nadglednika i njegovu suprugu kad su nas posjećivali.
Vremenom su dobroćudni ljudi pokazali neočekivanu ljubaznost. Primjerice, 1958. smo otišli u Sligo u zapadnom dijelu Irske, osam godina nakon što je iz toga grada bio izbačen jedan drugi par pionira. Molili smo Jehovu za pomoć u pronalaženju mjesta za prikolicu. Nakon višesatne potrage, prešli smo preko velikog, nekorištenog kamenoloma. Čovjek koji je čuvao stado uz uski put nam je rekao da kamenolom pripada njegovoj obitelji. “Možemo li ga upotrijebiti?” pitali smo i rekli da smo zastupnici biblijskog društva. Rekao je da bi to bilo dobro.
Ubrzo nakon toga on je pitao: “Kojem biblijskom društvu vi pripadate?” To je bio uzbudljiv trenutak. Rekli smo mu da smo Jehovini svjedoci. Na naše veliko olakšanje, ostao je prijateljski raspoložen. Nekoliko tjedana kasnije uručio nam je priznanicu za godišnje iznajmljivanje tog mjesta. “Ne želimo vaš novac”, rekao je. “Znamo za protivljenje sa kojim se suočavate, i ako vas bilo tko pita za pravo da budete na ovom mjestu, imate potvrdu.”
Dok smo bili u Sligu, čuli smo za dobro poznatog trgovca i nogometnog igrača koji je pokazao izvjesno zanimanje dok su prijašnji pioniri još bili u gradu. Ipak, tijekom osam godina imao je malo doticaja, i zanimalo nas je kako je on sada. Odgovor je stigao u obliku širokog osmjeha na licu Mattia Burna kad sam mu se predstavio. Sjeme istine posijano godinama ranije nije usahlo. On je još uvijek član aktivne male skupštine u Sligu.
Promjena stavova
Mjesto koje je u malom pokazalo neprijateljsko stajalište mnogih prema nama bio je grad Athlone. Kad se tamo 1950. počelo sa pojačanim svjedočenjem, svećenici su organizirali da svi koji su živjeli u jednom dijelu grada potpišu peticiju koja kaže da ne žele da ih Jehovini svjedoci posjećuju na njihovim vratima. To su poslali vladi, čime su za nekoliko godina veoma otežali djelo propovijedanja u Athloneu. Jedna grupa omladinaca me prepoznala kao jednog od Svjedoka i počela bacati kamenje. Kad sam se postavio ispred prozora trgovine, vlasnik me uveo u svoju trgovinu — više da zaštiti prozor nego mene — i pustio me da odem kroz stražnja vrata.
Međutim, kad sam nedavno, u kolovozu 1989, držao pogrebni govor u Athloneu za jednog vjernog brata, nisam mogao odoljeti čuđenju kako je Jehova učinio da tamo sjeme raste. Osim članova skupštine, oko 50 mještana sa poštovanjem je slušalo pogrebni govor u divnoj Kraljevskoj dvorani koju su braća sagradila.
Posebna pouka u Gilead školi
Godine 1961. bio sam pozvan na desetomjesečni tečaj u Gilead biblijsku školu Društva Kula stražara. Taj specijalni tečaj bio je samo za braću, tako da smo Caroline i ja taj poziv učinili predmetom razmatranja uz molitvu. Nismo se razdvajali 12 godina. Osim toga, budući da je i moja žena imala gorljivu želju da pohađa Gilead školu i da postane misionar, bila je izrazito razočarana što i ona nije pozvana. No, u svojoj velikodušnosti ona je stavila interese Kraljevstva na prvo mjesto i složila se da idem sam. Tečaj je bio divna prednost. Međutim, bila je radost vratiti se kući i uključiti se u posao Odbora podružnice Društva, ohrabrujući više od 200 Svjedoka koji su sijali i zalijevali u Irskoj u ranim 1960-im.
Nekoliko godina kasnije, 1979, Caroline je mogla poći u svjetsku centralu Jehovinih svjedoka u New Yorku, kad sam bio pozvan na posebni tečaj Gileada za članove Odbora podružnice. To je bio vrhunac, kako se kasnije pokazalo, posljednjeg dijela njenog života. Dvije godine kasnije ona je umrla. Kroz sve 32 godine u kojima smo zajedno služili u punovremenoj službi, Caroline nikad nije izgubila revnost za Jehovinu službu, niti pouzdanje da će On učiniti da sjeme raste.
Veoma mi je nedostajala. Jedna od stvari koje su mi pomogle da se borim bio je članak u tadašnjem Probudite se! pod naslovom “Naučiti živjeti bez voljene osobe” (8. veljače 1981, engl.). Suze su mi navirale kad god sam pomislio na svoju izgubljenu družicu, no učinio sam što je taj članak savjetovao i ostao zaposlen u Jehovinoj službi.
Jehovini blagoslovi se nastavljaju
Godinu prije toga, u travnju 1980, bio sam prisutan kad je brat Lyman Swingle iz Vodećeg tijela svečano otvorio novu zgradu podružnice u Dublinu. Kako je uzbudljivo bilo vidjeti 1 854 objavitelja s tog područja, koje je u to vrijeme uključivalo i Sjevernu Irsku! A danas, deset godina kasnije, Yearbook izvještava najveći broj od 3 451 objavitelja za 1990!
U međuvremenu sam doživio još jedan dodatni blagoslov. Dok sam služio kao voditelj Škole službe za Kraljevstvo, upoznao sam Evelyn Halford, ljupku i revnu sestru koja je preselila u Irsku da služi gdje je veća potreba. Vjenčali smo se u svibnju 1986. i ona se pokazala istinskom podrškom u svim mojim teokratskim aktivnostima.
Otkako sam prije 51 godinu napustio školu i stupio u punovremenu službu, 44 sam proveo u Irskoj. Ohrabrujuće je vidjeti mnoge kojima sam pomogao kako i dalje služe Jehovi, neki kao starješine i sluge pomoćnici. Bez oklijevanja mogu reći da je jedna od najvećih radosti koju netko može doživjeti pomaganje nekom drugom na putu života.
Promatrati kako u Irskoj cvjeta pravo obožavanja u jednom mjestu za drugim, unatoč žestokom protivljenju, jačalo je vjeru. Danas je sa preko 90 skupština širom te zemlje povezano oko 3 500 objavitelja. Zaista, nema granice onome što Jehova može učiniti. On će učiniti da sjeme raste ako mi marljivo sijemo i zalijevamo (1. Korinćanima 3:6, 7). Znam da je to istina. Vidio sam da se to dogodilo u Irskoj.