Najbolje što sam u životu mogao učiniti

ISPRIČAO BOB ANDERSON

Prije otprilike deset godina, neki su me prijatelji upitali: “Zašto si tako dugo ustrajao u pionirskoj službi, Bob?” “Pa”, nasmiješio sam se i rekao, “možete li zamisliti išta bolje od pionirske službe?”

IMAO sam 23 godine kad sam 1931. započeo s pionirskom službom. Sada sam u svojoj 87. godini i još uvijek sam pionir. Znam da u životu nisam mogao učiniti ništa bolje. Dozvolite mi da vam objasnim zašto.

Godine 1914. pred našom je kućom ostavljen traktat. Izdali su ga Međunarodni Istraživači Biblije, kako su se tada zvali Jehovini svjedoci. Kad je Svjedok ponovno navratio, majka ga je pomno ispitivala u vezi s paklenom vatrom. Bila je odgojena kao strogi Wesleyanski metodist, ali ovu doktrinu o vječnim mukama nikad nije mogla dovesti u sklad s Bogom ljubavi. Čim je upoznala istinu o tome, rekla je: “Osjećam se sretnijom nego ikad u životu!”

Majka je odmah prestala raditi kao učiteljica u metodističkoj nedjeljnoj školi i pridružila se maloj grupi Istraživača Biblije. Počela je propovijedati u Birkenheadu, gradu u kojem smo stanovali, koji gleda na liverpulsku luku s one strane rijeke Mersey, i ubrzo se redovito vozila biciklom u mnoge susjedne gradove. Na tom je prostranom području svjedočila do kraja svog života, te je postala vrlo poznata, pružajući odličan primjer svojoj djeci. Umrla je 1971. u visokoj starosti od 97 godina, i sve do kraja bila je aktivna kao Svjedok.

Moja sestra Kathleen i ja napustili smo metodističku nedjeljnu školu kako bismo majku pratili na njene sastanke s Istraživačima Biblije. Kasnije, kad je i otac odlazio s nama, roditelji su učinili pripreme za redoviti obiteljski biblijski studij uz pomoć knjige Harfa Božja. Takav je studij u ono vrijeme bio nešto novo, ali to rano osnovno poučavanje o temeljnim biblijskim istinama donijelo je bogatu nagradu, jer smo i moja sestra i ja s vremenom stupili u pionirsku službu.

Majka je tvrdila da je gledanje Foto-drame stvaranja u Liverpoolu 1920. godine za nas djecu predstavljalo duhovnu prekretnicu, i bila je u pravu. Koliko sam god bio mlad, to prikazivanje ostavilo je žive dojmove na moj um. Naročito mi je ostao u sjećanju dio u kojem je prikazan Isusov život, posebno gdje je prikazano kako ide na pogubljenje. Čitav taj doživljaj pomogao mi je usredotočiti se na najvažnije djelo u životu — na propovijedanje!

U ranim 1920-im, počeo sam s majkom nedjeljom poslijepodne raspačavati traktate. Najprije smo dobili uputu da ih ostavljamo pred kućama; kasnije nam je rečeno da ih uručujemo stanarima i da zatim ponovno posjetimo one koji su bili zainteresirani. Uvijek sam to smatrao ranim osnutkom naše djelatnosti vršenja ponovnih posjeta i vođenja biblijskih studija, što je danas tako djelotvorno.

U pionirsku službu!

Kathleen i ja krstili smo se 1927. Radio sam kao analitički kemičar u Liverpoolu kad sam, 1931. godine, čuo rezoluciju o prihvaćanju imena Jehovini svjedoci. Često sam vidio kako kolporteri (sada pioniri) Društva obrađuju poslovna područja Liverpoola i njihov je primjer ostavio dubok dojam na mene. Kako sam samo težio za tim da budem slobodan od svjetovnog društva, te da svoj život mogu provesti u Jehovinoj službi!

Ljeti te iste godine, moj mi je prijatelj Gerry Garrard rekao da je od drugog predsjednika Društva Watch Tower, Josepha F. Rutherforda, prihvatio dodjelu da propovijeda u Indiji. Neposredno prije nego što je otplovio, posjetio me je i pričao o prednosti punovremene službe. Kad se pozdravio, ohrabrio me je riječima: “Siguran sam, Bob, da ćeš uskoro biti pionir.” A tako je i bilo. U listopadu iste godine postao sam pionir. Kakve li radosti, kakve slobode, voziti se biciklom kroz prirodu i propovijedati u udaljenim naseljima! Tada sam znao da sam se prihvatio najvažnijeg djela koje bih ikada mogao obavljati.

Moja prva pionirska dodjela bio je južni Wales gdje sam se pridružio Cyrilu Stentifordu. Cyril je kasnije oženio Kathleen i zajedno su nekoliko godina bili u pionirskoj službi. Njihova je kćer Ruth kasnije također prihvatila pionirsku službu. Do 1937. bio sam u Fleetwoodu (Lancashire) — Eric Cooke bio je moj partner. Do tada su pioniri radili samo u seoskim područjima Britanije, izvan skupštinskog područja. Ali Albert D. Schroeder, koji je tada bio odgovoran za djelo Društva londonske podružnice, donio je odluku da nas premjesti u Bradford (Yorkshire). To je bilo prvi put da su pioniri u Britaniji dobili dodjelu da pomažu određenoj skupštini.

Godine 1946, Eric je pohađao Biblijsku školu Gilead Društva Watchtower te je poslan u Južnu Rodeziju (današnji Zimbabve), a on i njegova supruga još uvijek vjerno služe kao misionari u Durbanu (Južnoafrička Republika).

Godine 1938. dobio sam jednu drugu dodjelu, ovoga puta kao sluga zone (danas poznat kao pokrajinski nadglednik) za sjeverozapadni Lancashire i prekrasan Lake District. Tamo sam upoznao Olive Duckett i ona me, odmah nakon što smo se vjenčali, pratila u pokrajinskoj službi.

Irska tijekom ratnih godina

Ubrzo nakon što je Britanija u rujnu 1939. objavila rat Njemačkoj, dobio sam novu dodjelu, Irsku. U Britaniji je uvedena opća vojna obaveza, ali ne i u južnoj Republici Irskoj, koja je za vrijeme rata ostala neutralna. Republika Irska i Sjeverna Irska trebale su postati jedna pokrajina. Međutim, na snazi su bila ograničenja, te je bilo potrebno dobiti dozvole za putovanje ako se iz Britanije željelo putovati u bilo koji dio Irske. Vlasti su mi rekle da mogu otići, ali da ću morati pristati na to da se vratim u Englesku, čim bude regrutirano moje godište. Usmeno sam na to pristao, no na moje iznenađenje, kad sam dobio dozvolu, ona nije bila vezana ni uz kakve uvjete!

U to je vrijeme u čitavoj Irskoj bilo samo nešto više od 100 Svjedoka. Kad smo u studenome 1939. stigli u Dublin, dočekao nas je Jack Corr, dugogodišnji pionir. Rekao nam je da su u obližnjem gradu još dva pionira i nekoliko zainteresiranih osoba u Dublinu, ukupno oko 20 osoba. Jack je u Dublinu unajmio prostoriju za sastanak na kojem su se svi složili da će se redovito svake nedjelje sastajati. Ta je priprema postojala sve dok nije 1940. osnovana skupština.

Sjeverna Irska, kao dio Ujedinjenog Kraljevstva, bila je u ratu s Njemačkom, tako da smo se morali boriti s kuponima za racioniranu opskrbu hranom i noćnim zamračivanjem kad smo se preselili na sjever u Belfast. Premda su nacistički avioni morali letjeti više od 1 600 kilometara do Belfasta i natrag u svoje baze u Evropi, uspjeli su efikasno bombardirati grad. Tijekom prvog napada, Dvorana Kraljevstva bila je oštećena i naš stan razoren dok smo mi bili u posjetu kod braće u drugom dijelu grada, tako da smo na izvanredan način spašeni. Te iste noći, jedna je obitelj Svjedoka otrčala u javno sklonište. Kad su stigli tamo, ustanovili su da je puno, te su se morali vratiti kući. Sklonište je izravno pogođeno i svi koji su bili u njemu poginuli su, no naša su braća preživjela s nekoliko posjekotina i modrica. Tijekom tih teških ratnih godina, nitko od naše braće nije bio ozbiljno ozlijeđen, za što smo se zahvalili Jehovi.

Opskrba duhovnom hranom

Kako je rat napredovao, ograničenja su se pooštravala i konačno je nametnuta cenzura pošte. To je značilo da je Kula stražara zaustavljana na putu i nije puštana u zemlju. Iako nismo znali što bismo mogli učiniti, Jehovina ruka nije bila prekratka. Jednog sam jutra dobio pismo od “bratića” iz Kanade koji mi je pisao o obiteljskim stvarima. Nisam imao pojma tko je on, ali u postskriptumu je napisao neka pročitam “zanimljiv biblijski članak” koji mi je priložio. Bio je to primjerak Kule stražare, no budući da je imao čiste vanjske stranice cenzor ga nije izvadio.

Moja žena i ja, uz pomoć mjesnih Svjedoka, uključujući Maggie Cooper, koja je radila na “Foto-drami”, počeli smo odmah umnažati članke. Ubrzo smo se tako organizirali da smo mogli po čitavoj zemlji razašiljati 120 primjeraka, dok su redovito stizali primjerci Kule stražare s čistim vanjskim stranicama od mnogih novih prijatelja iz Kanade, Australije i Sjedinjenih Država. Zahvaljujući njihovoj marljivosti i dobrohotnosti, tijekom čitavog rata nismo propustili niti jedan broj.

Mogli smo održavati i kongrese. Izvanredan je bio kongres održan 1941. kad je objavljeno izlaženje nove publikacije Children (Djeca). Izgleda da cenzor nije imao što prigovoriti knjizi za koju je mislio da je o djeci, pa smo bez ikakvih problema uspjeli dobiti našu pošiljku u zemlju! Jednom smo drugom prilikom kod nas tiskali brošuricu Peace—Can It Last? (Mir — može li potrajati?), jer je bilo nemoguće uvesti je iz Londona. Unatoč svim nametnutim ograničenjima, duhovno smo bili dobro zbrinuti.

Nadvladati protivljenje

Neki svećenik, koji je u Belfastu boravio u staračkom domu koji je vodio jedan Jehovin svjedok, poslao je primjerak knjige Bogatstvo svojoj ženi u Englesku. Ona je bila protivnički nastrojena prema istini i to je jasno izrazila u svom odgovoru. Također je tvrdila da smo “nepatriotska organizacija”. Poštanski cenzor je to zapazio i stvar prijavio Kriminalističkom odjelu. Zbog toga su me pozvali u policijske zgrade radi objašnjenja te su me zamolili da ponesem primjerak knjige Bogatstvo. Zanimljivo je da sam, kad su napokon vratili knjigu, primijetio da se u svim dijelovima koji su bili podvučeni govori o Rimokatoličkoj crkvi. Smatrao sam da je to značajno, jer sam znao da policija nadzire aktivnosti IRA-e (Irske republikanske armije).

Pomno su me ispitivali u vezi s našom neutralnosti u vrijeme rata, jer je policija teško mogla shvatiti naš stav. No vlasti nisu nikad ništa poduzele protiv nas. Kasnije, kad sam tražio dozvolu za održavanje kongresa, policija je inzistirala na tome da pošalje dva policijska izvjestitelja. Rekao sam: “Dobrodošli su!” Tako su došli i prisustvovali poslijepodnevnom dijelu sastanka, praveći stenografske bilješke. Na kraju programa, upitali su: “Zašto su nas poslali ovamo? Sve nam se dopada!” Sljedeći su dan opet došli i rado su prihvatili besplatan primjerak naše brošurice Peace—Can It Last? Ostali dio kongresa prošao je bez smetnji.

Čim je rat završio te su ograničenja putovanja ublažena, Pryce Hughes iz londonskog Betela došao je u Belfast. Pratio ga je Harold King, koji je kasnije poslan u Kinu kao misionar. Nakon šest godina odvojenosti od londonske podružnice, svi smo bili vrlo ohrabreni govorima koje su održala ova braća. Ubrzo nakon toga, Harold Duerden, još jedan vjerni pionir, poslan je iz Engleske kako bi ojačao djelo Kraljevstva u Belfastu.

Povratak u Englesku

Razvili smo ljubav prema našoj irskoj braći i bilo nam je teško vratiti se u Englesku. No moja supruga i ja poslani smo natrag u Manchester i kasnije smo se preselili u Newton-le-Willows, jedan drugi grad u pokrajini Lancashire gdje je bila veća potreba. Lois, naša kći, rodila se 1953. i za nas je bilo radosno vidjeti kako je u dobi od 16 godina stupila u pionirsku službu. Nakon što se udala za pionira Davida Parkinsona, nastavili su s pionirskom službom u Sjevernoj Irskoj, u mnogo čemu slijedeći korake kojima smo išli Olive i ja. Sada su sa svojom djecom opet u Engleskoj i svi služimo u istoj skupštini.

Premda su se naše okolnosti mijenjale, nikad nisam prestao biti pionir — Olive to nikad nije željela, a niti ja. Uvijek sam smatrao da moja supruga daje znatan doprinos mojoj pionirskoj službi, jer da nije bilo njene stalne podrške pune ljubavi ne bih nikako mogao nastaviti s punovremenom službom. Naravno, sada se oboje puno brže umorimo, ali svjedočenje nam još uvijek pričinjava radost, naročito kad zajedno vodimo biblijske studije s našim bližnjima. Kroz sve te godine, imali smo prednost otprilike stotini osoba pomoći da postanu predani, kršteni sluge Jehove. Kakva je to samo bila radost! Mislim da bi se taj broj sada morao mnogo puta pomnožiti, jer su članovi obitelji do treće i četvrte generacije također postali Svjedocima.

Olive i ja često razgovaramo o mnogim prednostima i iskustvima koje smo imali tijekom godina. Kako su to samo bile sretne godine i kako su brzo prošle! Znam da nisam mogao naći ništa bolje što bih u životu mogao činiti nego da sve te godine služim svom Bogu Jehovi kao pionir. Sada, svejedno osvrnem li se sa zahvalnošću unazad ili gledam s radosnim iščekivanjem unaprijed, smatram da su sljedeće Jeremijine riječi vrlo značajne: “Milost je Gospodinova što ne izgibosmo sa svijem, jer milosrdja njegova nije nestalo; ponavlja se svako jutro; (...) za to ću se u njega uzdati” (Plač Jeremijin 3:22-24).

[Slika na stranici 26]

Bob i Olive Anderson