‘Živjeti sa Jehovinim danom čvrsto u mislima’
ISPRIČAO LYLE REUSCH
OTKAKO znam za sebe, naš obiteljski život se okretao oko snažnog vjerovanja u dolazak novog svijeta pravednosti. Majka i otac bi nama djeci čitali iz Biblije o ‘novom nebu i novoj zemlji’ i o ‘kravi i medvjedu koji zajedno pasu, o lavu koji jede slamu kao bik, čak i o malenom dječačiću koji će im biti vođa’. To su činili tako realno, da sam zamišljao da sam ja taj mali dječačić (2. Petrova 3:11-13; Izaija 11:6-9, NW).
U 1890-im je moj djed, August Reusch, upoznao temeljne biblijske istine kroz dopisivanje sa Charlesom T. Russellom. On je obimno propovijedao u svome domu i okolici u sjeverozapadnoj kanadskoj pokrajini, danas Yorkton, Saskatchewan. Uvijek iznova je savjetovao svojim sinovima: “Momci, pazite na 1914!” Uvjerenje da je Jehovin dan blizu proželo je mog oca osjećajem hitnosti koji se provlačio kroz njegov život, a to je bio i za mene životni put.
Majka i otac su bili utjelovljenje gostoprimljivosti. Biblijska grupa za proučavanje iz Saskatoona, Saskatchewan, Eklezija Istraživača Biblije, redovito se sastajala u našem domu. Putujući propovjednici (nazvani hodočasnici) često su ostajali u našoj kući. Moj brat Verne, moja sestra Vera i ja izvlačili smo iz toga duhovnu korist. Uvijek je bio prisutan osjećaj stvarnosti u vezi vijesti Kraljevstva i hitna potreba da se drugima govori o tome (Matej 24:14). Tada nisam mogao niti naslutiti da ću u budućnosti najveći dio svog života provesti nastavljajući djelo tih hodočasnika kao putujući nadglednik Jehovinih svjedoka.
Otac je 1927. preselio našu obitelj u Berkeley, Kalifornija. Zatim sam, u vrijeme teške financijske krize 1933, završio srednju školu. Brat Vern i ja smo se smatrali sretnicima kad smo dobili posao u tvornici kompanije Ford Motor u Richmondu, Kalifornija. Međutim, jednog dana u proljeće 1935, razmišljao sam: ‘Ako moram naporno raditi, mogu isto tako naporno raditi i za ono što se isplati.’ Tog dana sam napustio posao i napisao molbu da služim u Betelu, u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u Brooklynu, New York. Nakon prisustvovanja uzbudljivom kongresu u Washingtonu, D.C., u lipnju 1935. bio sam primljen u betelsku službu.
Betelska služba
Nathan Knorr, nadglednik tiskare, postavio me da radim na održavanju zgrade. Bio sam sam na tom poslu. Kao 20-godišnji samac, osjećao sam se veoma važno. Mogao sam se slobodno kretati u svakom dijelu tiskare i nitko me nije pitao što radim. Brat Knorr je cijenio način na koji sam obavljao svoj posao, ali je primijetio problem u mom držanju. Nastavio je utjecati na mene kako bih mogao razvijati poniznost.
Međutim, prošlo je neko vrijeme prije nego sam shvatio da mi brat Knorr ustvari pokušava pomoći. Zato sam se ispričao za svoje držanje i izrazio odlučnost da se poboljšam. Bio je to početak dugog, srdačnog odnosa s bratom Knorrom, koji je u siječnju 1942. postao treći predsjednik Društva Kula stražara.
Osim što sam radio na održavanju, naučio sam rukovati većinom strojeva u knjigovežnici ili pomagati kod tih strojeva. Povremeno sam obavljao uredske poslove, ispunjavajući i odašiljući naloge za rad u tiskari. Proljeće i ljeto 1943. bili su posebno ispunjeno i uzbudljivo vrijeme. Svijet je bio usred drugog svjetskog rata, a Jehovini svjedoci su podnosili zastrašivanje, hapšenja i sudske kazne svih oblika nepravednih optužbi. Godine 1940. je Vrhovni sud SAD odlučio da škole mogu zahtijevati od učenika da pozdravljaju zastavu. To je pokrenulo val nasilja u 44 od 48 tada postojećih država. Djeca Svjedoka su izbacivana iz škola, roditelji su hapšeni, a svjetina je protjerivala Svjedoke iz grada. Pojedinci su bili ustrijeljeni, dok su drugi bili poliveni katranom i oblijepljeni perjem.
Dok su se Jehovini svjedoci borili na sudovima, primjerci pisanih naloga izdanih od suda, dokumenti koje su prilagali odvjetnici prije izlaska pred sud i dokumenti koje je izdavalo zakonsko tijelo Društva prelazili su preko mog stola kako bi bili tiskani. Svi smo proveli mnoge sate u dodatnom radu kako bismo završili u roku. Kao rezultat, odluke Vrhovnog suda iz svibnja i lipnja 1943 — kad je 12 od 13 slučajeva bilo riješeno u korist Jehovinih svjedoka — ušle su u anale povijesti zakonodavstva. Zahvalan sam što sam iz prve ruke promatrao kako je Jehova otvarao put obrane i zakonskog utvrđivanja dobre vijesti (Filipljanima 1:7).
Teokratska škola propovijedanja
U to vrijeme smo na nekim područjima bili slabo osposobljeni da izvršimo ogromno djelo prorečeno u Mateju 24:14, naime, ‘da propovijedamo dobru vijest o Kraljevstvu po cijeloj zemlji prije nego dođe kraj’. Brat Knorr je, kao predsjednik Društva, uvidio potrebu za programom poučavanja. Zajedno sa ostalim muškim članovima obitelji Betela, dobio sam poziv da se pridružim ‘Naprednom tečaju teokratske službe’. Taj tečaj se konačno razvio u Teokratsku školu propovijedanja, koja je od 1943. počela djelovati u skupštinama Jehovinih svjedoka.
Sastali smo se u sobi za sastanke obitelji Betela u ponedjeljak, 16. veljače 1942, a brat Knorr je iznio prvi poučni govor. Njegova tema je bila “Biblijski manuskripti”. Brat T. J. Sullivan je bio nadglednik škole koji nam je davao savjete kako bi nam pomogao da se poboljšamo. Vremenom mi je bio dodijeljen zadatak nadglednika betelske škole, na što sam gledao kao na veliku prednost. No, to je opet bilo vrijeme za stegu.
Bio sam previše kritičan i nedostajalo mi je ispravno poštovanje u savjetovanju starije braće. Zato mi je brat Knorr iskreno rekao: “Nitko ne voli kad iskazuješ autoritet na prijekora vrijedan način.” Kad je jasno objasnio problem i kad su moje uši postale dovoljno crvene, velike smeđe oči brata Knorra su se ublažile. Prijaznim glasom je pročitao Psalam 141:5: “Neka me udari pravednik; to će biti dobro djelo: i neka me ukori; to će biti vrsno ulje, koje mi neće razbiti glavu” (King James Version). Taj redak sam koristio mnogo puta kad sam imao odgovornost dati drugima ispravan savjet.
Prije nego se započelo sa Teokratskom školom propovijedanja, nas nekolicina imali smo priliku mnogo govoriti u javnosti. Kad je brat Rutheford umro, brat Knorr je naporno radio kako bi razvio svoju govorničku sposobnost. Moja betelska soba je bila baš ispod njegovog stana, tako da sam ga mogao čuti kako vježba svoje iznašanje. Doslovno je na desetke puta glasno čitao javno predavanje “Mir — može li potrajati?” prije nego ga je održao na kongresu u Clevlandu 1942.
Na putu
Nakon što sam u Betelu služio 13 godina, brat Knorr me odredio da služim na području kao oblasni nadglednik. U kratkom upoznavanju sa mojim novim zadatkom, on je rekao: “Lyle, sad imaš priliku da iz prve ruke promatraš kako Jehova postupa sa svojim narodom.” Sa tim riječima u mislima i dvije torbe u rukama, započeo sam život putujućeg nadglednika 15. svibnja 1948. Prije nego sam započeo sa oblasnom službom, nekoliko mjeseci sam služio kao pokrajinski nadglednik.
Prva grupa, ili skupština, u kojoj sam služio bila je jedna mala seoska skupština u Waseci, Minnesota. Unaprijed sam pisao Dicku Cainu, slugi grupe (kako se tada zvao predsjedavajući nadglednik) da me sačeka kad dođem vlakom. On je bio specijalni pionir i, da bi smanjio troškove, tek je bio preselio iz iznajmljene sobe, u kojoj je zimovao, u svoj ljetni stan, šator. Međutim, u Minnesoti u svibnju ustvari uopće nije ljetno vrijeme! Te noći, skupljajući se u šatoru, pitao sam se jesam li uopće spreman za takav način života. Navukao sam tešku prehladu koja je trajala tjednima, no i to sam prebrodio.
Tijekom tih ranih godina, dok sam posjećivao razne skupštine i pokrajine, odsjedao sam kod braće i živio samo s putnom torbom. Iskusio sam sve vrste smještaja, uključujući spavanje na podu kuhinje, na kauču u dnevnoj sobi, u vrućim neprovjetrenim potkrovljima. Ponekad bih odsjedao u domovima gdje su se članovi obitelji protivili našim vjerovanjima. U Wisconsinu me jedan suprug nevjernik cijeli tjedan prijeteći gledao kad god bih dolazio i odlazio. Kad je jedne noći došao pijan kući i kad sam ga čuo kako prijeti da će “ustrijeliti toga i toga”, zaključio sam da je vrijeme da odem. No, neugodna iskustva bila su relativno rijetka i samo su pridala draž mom zadatku. Bila su nešto u čemu sam se nakon nekog vremena zabavljao.
Pronašao sam suputnika
Toga se dobro sjećam. Na pokrajinskom sastanku u Tiffinu, Ohio, upoznao sam lijepu mladu ženu sa smeđim očima, Leonu Ehrman, iz Fort Wayna, Indiana. I ona je bila odgojena u kršćanskoj istini i bila je vjerni pionir mnoge godine. Stalno putovanje nije nam dozvoljavalo da se jedno drugom udvaramo, no dopisivanjem smo održavali stalnu vezu. Tada, 1952, upitao sam: “Hoćeš li?”, ona je rekla: “Da, hoću!”, i tako smo se vjenčali. Često su nas pitali zašto se nikad nismo vratili normalnom životu sa kućom i obitelji, ali mi kažemo da imamo obitelj — braću, sestre, očeve i majke u oko 44 savezne države gdje smo služili (Marko 10:29, 30).
Neki su pitali: ‘Zar se nikad niste umorili ili se osjećali obeshrabrenima?’ Da, više puta. Ali kod nas dvoje, kad se jedno osjeća bezvoljno, drugi ga podiže. Jednom sam čak pisao svom bratu Vernu, pitajući ga za mogućnost da s njim radim na njegovom ličilaškom poslu. Odgovorio je da je to često priželjkivao, jer smo bili vrlo bliski dok smo odrastali. Međutim, savjetovao mi je da pažljivo odvagnem svoju odluku. Tada sam se prisjetio riječi brata Knorra koje je često ponavljao članovima obitelji Betela: “Nije potrebno mnogo napora da se prestane; potrebna je hrabrost i besprijekornost da ustrajete u svom zadatku.” To je još uvijek bio dobar savjet.
Niti jedan oženjeni putujući nadglednik ne može ustrajati u svom zadatku bez supruge koja je lojalna i koja pruža podršku, kao što se Leona pokazala prema meni. Njena srdačna, ljubazna osobnost i njen stalni vedri stav u skupštinama učinili su je dragom tisućama. Nikad nisam umoran da joj kažem koliko je volim. Uvjeren sam da to i njoj pomaže da ustraje u svom poslu.
Svjedok Jehovinog blagoslova
Glavni posao oblasnog nadglednika usredotočuje se na pokrajinski sastanak, gdje svaki tjedan služi kao predsjedavajući, javni govornik i nadglednik teokratske škole. Jehovin blagoslov u toj pripremi očit je iz činjenice da su se, od stotina pokrajinskih sastanaka koje sam nadgledao, održali svi do jednoga. Istina, neki su bili ometani, ali niti jedan nije bio ukinut.
U Woosteru, Ohio, u proljeće 1950, dok sam pozivao na zaključnu pjesmu subotnjeg večernjeg programa, svjetina od više od tisuću protivnika okupila se izvan kazališta gdje se održavao sastanak. Sa sobom su ponijeli kutije s pokvarenim jajima kako bi nas gađali dok budemo izlazili. Procijenili smo situaciju i nastavili sa programom uz pjesme, iskustva i improvizirane biblijske govore. Oko 800 Svjedoka ostalo je mirno i strpljivo.
U 2.00 poslije ponoći bilo je izuzetno hladno. Kao da se pripremaju za izlazak, redari su iznijeli protupožarna crijeva i počeli spirati jaja koja su pala na prednji pločnik. Svjetina se opet okupila, napuštajući toplinu obližnjeg autobusnog spremišta. Međutim, akcija redara je bila način da se odvrati pažnja, a mi smo tiho napustili dvoranu kroz stražnji izlaz. Svi su sigurno stigli do svojih automobila. Svjetina je ometala i na drugim sastancima u Ohiu, u Cantonu, Defianceu i Chillicotheu. No, nasilje svjetine je prestalo kad su se odluke Vrhovnog suda SAD donesene u našu korist počele primjenjivati na bezakonicima.
Vremenom su zdravstveni problemi učinili neophodnim neke promjene. Zato mi je Društvo sredinom 1970-ih susretljivo dodijelilo zadatak da služim kao pokrajinski nadglednik u području južne Kalifornije, gdje su skupštine bile blizu i gdje su zdravstvene ustanove bile lako dostupne. Dok su dužnosti oblasnog nadgledanja uključivale više putovanja, brige i nadgledanje mnogih pokrajina, dužnosti pokrajinskog nadglednika uključuju pripremanje pokrajinskih sastanaka i dodjeljivanje i isprobavanje dijelova programa. Nadalje, potrebno je pripremiti i služiti u Školi pionirske službe. Zato je posao putujućih nadglednika, bilo oblasnih ili pokrajinskih, punovremen, nagrađujuć životni put.
Još uvijek očekujući Jehovin dan
Od mog najranijeg sjećanja prije više od 70 godina, uvijek sam imao gorljivi osjećaj hitnosti. Harmagedon je uvijek u mojim mislima bio prekosutra (Otkrivenje 16:14, 16). Poput mog oca, i njegovog oca prije njega, živio sam u skladu sa apostolovom opomenom da ‘čvrsto držimo u mislima prisutnost Jehovinog dana’. Uvijek sam gledao na obećani novi svijet kao na ‘stvarnost, iako je nisam vidio’ (2. Petrova 3:11, 12; Hebrejima 11:1, NW).
To očekivanje usađeno u mene od najranijeg djetinjstva uskoro će se ostvariti. “Krava i medvjed, oni će pasti”, “čak će i lav jesti slamu kao bik”, a “malen dječačić sam će biti vođa njima” (Izaija 11:6-9, NW). Ovakva srdačna obećanja zajamčena su Isusovim riječima Ivanu iz Otkrivenja 21:5: “I onaj je koji sjedi na prijestolju rekao: ‘Gle! Sve novo tvorim.’ On također kaže: ‘Piši, jer su ove riječi vjerne i istinite’” (NW).