‘Sretni su svi koji čekaju Jehovu’

ISPRIČAO DOMENICK PICCONE

Moji roditelji su u ranim 1920-im emigrirali iz Italije u Sjedinjene Države i konačno se nastanili u Južnoj Filadelfiji, tada poznatoj kao Mala Italija. Od 1927. družili su se s Istraživačima Biblije, koji su kasnije postali poznati kao Jehovini svjedoci.

ROĐEN sam 1929. i time od najranije mladosti bio izložen Bibliji. Sjećam se da bi se Svjedoci sastali u našoj kući prije nego bi pošli propovijedati u tvrde rimokatoličke gradove u rudarskom području Pennsylvanije, gdje su braća mnogo puta bila uhapšena. Kršten sam 1941. na kongresu Jehovinih svjedoka u St. Louisu, Missouri. Tada su stvari počele ići na gore.

Počeo sam se družiti s nepoželjnim mladim društvom iz susjedstva, pušio sam i kockao na uglovima ulice. Srećom, moji roditelji su uvidjeli da gube kontrolu nada mnom i odlučili su preseliti u drugo područje grada. Nisam bio zadovoljan, budući da sam izgubio sve prijatelje iz ulice. Međutim, kad se danas osvrnem na to vrijeme, osjećam veliku zahvalnost prema svom ocu. Pretrpio je stvarni financijski gubitak da bi me uklonio iz te okoline. Dok je ranije mogao ići pješice na posao, sada je trebao dugo putovati podzemnom željeznicom. No, taj korak vratio me natrag u teokratsku sredinu.

Misionarsko sjeme je posijano

Gotovo svake godine putovali smo u South Lansing u državi New York, da bismo prisustvovali promocijama Biblijske škole Gilead Društva Kula stražara. Prizor tih misionara koji su otposlani širom svijeta posijao je u moje srce želju za misionarskom službom. Stoga sam, nakon završetka srednje škole u svibnju 1947, započeo sa općom pionirskom službom.

U našoj skupštini bila je još jedna mlada pionirka, Elsa Schwarz, veoma revna u djelu propovijedanja. Roditelji su je uvijek hrabrili da bude misionar, pa stoga lako možete pogoditi ishod. Vjenčali smo se 1951. Dok smo služili zajedno kao pioniri u Pennsylvaniji, prijavili smo se da pohađamo misionarsku školu Gilead. Godine 1953. bili smo pozvani u 23. razred Gileada. Nakon pet mjeseci intenzivnog proučavanja i pripreme u Gileadu, promovirani smo na kongresu u Torontu u Kanadi i dobili zadatak — Španjolsku!

Problemi u Španjolskoj

Dok smo se 1955. pripremali za polazak na misionarski zadatak, Elsa i ja smo imali mnogo pitanja. Španjolska! Kako će to izgledati? Narod je tada bio pod vladavinom katoličkog diktatora generala Francisca Franca, a djelo Jehovinih svjedoka bilo je pod zabranom. Kako ćemo se snaći u takvim uvjetima?

Braća iz centrale Zajednice u Brooklynu obavijestila su nas da su Frederick Franz, tada potpredsjednik Društva Kula stražara, i Alvaro Berecochea, misionar iz Argentine, bili uhapšeni, zajedno s još mnogom drugom braćom. U šumama blizu Barcelone bio je organiziran tajni sastanak. Međutim, policija je saznala za to okupljanje i uhapsila većinu prisutnih.a

Bilo nam je rečeno da nas vjerojatno nitko neće moći dočekati kad stignemo u Barcelonu. Dobili smo upute: “Potražite hotel, a zatim izvijestite Društvo u New Yorku o adresi.” Zadržali smo u mislima Izaijine riječi: “Sretni su svi koji njega [Jehovu] čekaju. I uši će tvoje čuti riječ koja iza tebe govori: ‘To je put, njim idite’ ” (Izaija 30:18, 21, NW). Trebali smo samo čekati Jehovu i slijediti vodstvo njegove organizacije.

Pozdravili smo se s roditeljima i prijateljima koji su došli u New York da se oproste s nama i uskoro je naš brod, Saturnia, plovio niz rijeku Hudson prema Atlantiku. Tada sam posljednji put vidio svog oca. Dvije godine kasnije, dok sam bio u inozemstvu, umro je nakon duge bolesti.

Konačno smo stigli u svoje odredište, lučki grad Barcelonu. Bio je turoban, kišni dan, ali smo, prolazeći carinu, ugledali “sunce” koje je zračilo sa nasmijanog lica. Alvaro Berecochea, zajedno s nekom španjolskom braćom, bio je tu da nas dočeka. Bili smo zaista sretni što su naša braća bila oslobođena.

Sada je bilo vrijeme da naučimo španjolski. U to vrijeme misionari su morali učiti jezike na težak način — bez priručnika i učitelja. Tada nisu postojali jezični tečajevi. Trebali smo ispuniti zahtijevani broj sati u djelu propovijedanja i istovremeno naučiti jezik, takorekuć, u toku samog propovijedanja.

Propovijedanje pod katoličkom diktaturom

Jehovina organizacija je u to vrijeme u Španjolskoj bila na samom početku. Godine 1955. najveći broj objavitelja u toj zemlji od 28 milijuna stanovnika iznosio je 366. U cijeloj zemlji bilo je svega deset skupština. Hoće li dugo ostati tako? Čim smo moja supruga i ja započeli propovijedati od kuće do kuće, otkrili smo da je Španjolska poput raja za one koji šire dobru vijest. Da, ljudi su bili gladni za istinom.

No, kako je obavljano djelo propovijedanja, budući da je bilo pod zabranom? Obično nismo posjećivali sve kuće u ulici, niti sve stanove u zgradi. U Barceloni se nalaze mnoge stambene zgrade sa pet i šest katova, a mi smo bili upućeni da započnemo od vrha i nastavimo prema dolje. Možda bismo posjetili samo jedan stan na svakom katu, ili čak preskočili nekoliko katova. Takva metoda otežavala je policiji da nas uhvati ako bi nas neki fanatični stanar prijavio.

Skupštinski sastanci su se održavali u privatnim domovima, a skupštine su bile sačinjene od tri do četiri grupe za studij knjige. To je omogućavalo skupštinskom sluzi da jednom mjesečno posjeti svaki od tih studija knjige. Voditelj studija knjige bio je odgovoran za vođenje svih sastanaka, održavanih u dvije različite večeri u tjednu za male grupe od 10 do 20 osoba.

Trebali smo naučiti novi način života. U to vrijeme u Španjolskoj nisu postojale pripreme za misionarske domove. Gdje god je to bilo moguće, živjeli smo s braćom u njihovim domovima. Za Elsu je bio pravi izazov naučiti kuhati na peći na drveni ugalj! Konačno smo bili u mogućnosti kupiti malo petrolejsko kuhalo s jednim plamenikom, što je bilo stvarno poboljšanje.

Progonstvo i izgoni

Nakon nekog vremena saznali smo da je započeo val progonstva u Andaluziji, gdje je bio uhapšen jedan specijalni pionir. Nažalost, on je nosio notes u kojem su se nalazila imena i adrese braće u svim dijelovima zemlje. Nastavljali su nam stizati izvještaji da su naša braća uhapšena u jednom gradu za drugim. Iznenadni upadi policije bili su sve bliži i bliži Barceloni. Konačno je progonstvo pogodilo i Barcelonu.

Policija me nekoliko mjeseci ranije odvela u svoju upravu zbog ispitivanja. Bio sam oslobođen nakon mnogo sati i mislio sam da je time stvar okončana. Tada je sa mnom stupila u vezu američka ambasada i savjetovala mi da, kako bih izbjegao nepriliku deportiranja, napustim zemlju na svoju inicijativu. Ubrzo nakon toga, policija nas je obavijestila da moramo u roku od deset dana napustiti zemlju. Što smo mogli učiniti, budući da nismo imali vremena pisati Društvu Kula stražara? Okolnosti su bile takve da smo trebali otići u najbliže misionarsko područje izvan Španjolske — Portugal, na zapadu.

Još jedan zadatak, još jedan jezik

Kad smo u srpnju 1957. stigli u Lisabon u Portugalu, bili smo kao misionari poslani u Porto, grad koji je dosta daleko sjeverno od Lisabona. On je smatran drugim glavnim gradom zemlje i nalazio se u području poznatom po slatkim vinima. Rastuća skupština je sastanke održavala u podrumu jedne zgrade u poslovnom dijelu grada. Djelo propovijedanja je i u Portugalu bilo zabranjeno, jer je zemlja bila pod diktaturom Salazara. Ipak, okolnosti su bile sasvim drugačije od onih u Španjolskoj. Sastanci su održavani u domovima braće, a prisustvovalo je od 40 do 60 osoba. Nije bilo primijećeno da su domovi mjesta sastajanja Jehovinih svjedoka. Iako nisam govorio portugalski, bio sam postavljen za skupštinskog slugu. Još jednom smo na težak način učili novi jezik.

Oko godinu dana kasnije, bili smo poslani u Lisabon. Tu smo, po prvi put, sami stanovali u jednom stanu koji je imao pogled na cijeli Lisabon. Bili smo određeni da se brinemo za pokrajinu — cijelu Republiku Portugal. Kad smo stigli u Portugal, bilo je samo 305 objavitelja i pet skupština.

Počinju nevolje

Na jednoj od karata koje su prikazivale Portugal i njegove kolonije stajalo je: “Na području Portugala sunce nikad ne zalazi.” To je bilo točno, budući da je Portugal imao kolonije u mnogim dijelovima svijeta, od kojih su dvije najveće bile Mozambik i Angola u Africi. Godine 1961. izgledalo je kao da se u tim kolonijama spremaju nevolje, a Portugal je uvidio potrebu da poveća svoje vojne snage.

Što će sada učiniti mlada braća kad budu regrutirana u vojnu službu? Neki su se uspjeli osloboditi zbog slabog zdravlja, ali većina ih je zauzela čvrst stav za kršćansku neutralnost. Uskoro je započeo snažan val progonstva. Podružnica je dobila izvještaje da su specijalni pioniri bili uhapšeni i teško pretučeni od strane tajne policije, zloglasne P.I.D.E. (Polícia Internacional e Defesa do Estado). Neki od nas misionara bili smo pozvani u policijsku upravu zbog preslušavanja. Zatim su tri bračna para dobila 30 dana da napuste zemlju. Svi smo se žalili vlastima na tu odluku.

Jedan za drugim, misionarski parovi su pozivani u upravu policije na razgovor s upraviteljem P.I.D.E. Prvo su bili ispitivani Eric Britten, sluga podružnice, i njegova žena Christina. Zatim su preslušavani Eric Beveridge i njegova žena Hazel, i konačno Elsa i ja. Šef policije nas je lažno optužio da su nas upotrijebili komunisti da svojim učenjem o neutralnosti potkopamo Zapadni svijet. Naši protesti bili su uzaludni.

Kako je tužno bilo napustiti 1 200 braće i sestara koji su proživljavali teška vremena zbog stroge vladavine jednog nerazumnog diktatora! Dok su Beveridgeovi otišli za Španjolsku, a Brittenovi natrag za Englesku, što će biti naš sljedeći zadatak? Muslimanska zemlja Maroko!

Propovijedanje u islamskom Maroku

Još jednom smo čekali Jehovu. Novi zadatak, novi običaji i novi jezici! Arapski, francuski i španjolski bili su službeni jezici u Kraljevini Maroko, gdje su bila 234 Svjedoka u osam skupština. Službena religija zemlje bio je islam, a obraćenje je među muslimanima bilo nezakonito. Stoga smo mogli propovijedati uglavnom evropskom ne-muslimanskom stanovništvu.

Kad su misionari počeli pristizati krajem ‘50-ih, primijetio se porast. No, marokanska vlada počela je vršiti pritisak na evropsko stanovništvo, tako da je došlo do velikog odlaska stranaca, uključujući mnogu braću.

Budući da se naše ne-muslimansko stanovništvo smanjilo, našli smo neophodnim pronaći taktične načine da razgovaramo s muslimanima, što je dovelo do žalbi policiji. Zbog sve češćih prigovora u Tangieru i drugim gradovima, rečeno nam je da imamo samo 30 dana da napustimo zemlju. U svibnju 1969. Elsa i ja bili smo protjerani sa još jednog zadatka.

Kratkotrajni zadatak

Rečeno nam je da se vratimo u Brooklyn, a ja sam bio pozvan da prisustvujem sastanku za sluge podružnice održanom tog ljeta. Dok sam bio na tom sastanku, obaviješten sam da će naš novi zadatak biti Salvador u Srednjoj Americi i da ću tamo služiti kao sluga podružnice. Saznao sam da će to trajati najvjerojatnije oko pet godina, najviše što je misionarima bilo dozvoljeno da ostanu u zemlji, budući da tamo naše djelo nije bilo zakonski priznato.

El Salvador — kakav zadatak! Tu je bilo 1 290 objavitelja, uključujući 114 pionira koji su izvještavali prosječno svaki mjesec. Ljudi su bili bogobojazni, gostoljubivi i voljeli su Bibliju. Na gotovo svim vratima pozivali bi nas unutra da im govorimo. U kratkom vremenu, imali smo toliko biblijskih studija koliko smo mogli obavljati.

Dok smo promatrali porast i veliku potrebu na tom području, bili smo žalosni što ćemo morati napustiti taj zadatak nakon samo pet godina. Zato je bilo odlučeno da bismo trebali pokušati legalizirati djelo Jehovinih svjedoka. U prosincu 1971. uputili smo vladi službeni dopis, a 26. travnja 1972. bili smo oduševljeni da u vladinim novinama, Diario Oficial, pročitamo da je naša molba usvojena. Misionari više neće morati napuštati zemlju nakon pet godina, već mogu dobiti stalni boravak u zemlji.

Ispiti i blagoslovi

U godinama koje smo proveli na različitim zadacima stekli smo mnogo dobrih prijatelja i vidjeli plod svoje službe. Elsa je imala divno iskustvo sa učiteljicom iz San Salvadora i njenim suprugom koji je bio vojno lice. Jedan od prijatelja učiteljice zainteresirao se za istinu. Suprug u početku nije pokazao zanimanje za Bibliju; međutim, mi smo ga posjetili dok je bio u bolnici i bio je prijateljski raspoložen. Konačno je počeo proučavati Bibliju, napustio vojnu karijeru i započeo propovijedati zajedno s nama.

U međuvremenu se jedna gospođa pojavila u Kraljevskoj dvorani i pitala Elsu je li ona proučavala sa bivšim vojnikom. Pokazalo se da je ona bila njegova ljubavnica! I ona je proučavala Bibliju s Jehovinim svjedocima. Na oblasnom kongresu bili su kršteni bivši vojnik, njegova žena, njezin prijatelj i bivša ljubavnica!

Rast u Salvadoru

Zbog velikog porasta bile su izgrađene mnoge Kraljevske dvorane, a u zemlji sada ima više od 18 000 aktivnih Svjedoka. Međutim, taj napredak nije bio bez ispita i kušnji. Braća su deset godina morala vršiti Jehovinu volju usred građanskog rata. No, oni su zadržali svoju neutralnost i ostali su lojalni Jehovinom Kraljevstvu.

Što se tiče nas dvoje, Elsa i ja bili smo u punovremenoj službi 85 godina. Otkrili smo da, kad čekamo Jehovu i slušamo ‘riječ koja iza nas govori: “To je put, njim idite” ’, nikad nismo razočarani. Zaista smo se radovali zadovoljavajućem i nagrađujućem životu Jehovinih punovremenih slugu.

[Bilješke]

[Slika na stranici 24]

Sastanak u šumi u Španjolskoj 1956.

[Slika na stranici 25]

Obično smo propovijedali ne-muslimanima u Maroku

[Slika na stranici 26]

Podružnica u El Salavadoru, našem sadašnjem zadatku