Od krajnjeg siromaštva do najvećeg bogatstva

ISPRIČAO MANUEL DE JESUS ALMEIDA

Rodio sam se u listopadu 1916. kao najmlađi od 17-ero djece. Devetero moje starije braće i sestara umrlo je od bolesti ii pothranjenosti, tako da ih nikad nisam upoznao. Nas osmero koji smo ostali na životu živjeli smo s roditeljima u malom selu u blizini Porta (Portugal).

Naš skromni dom sastojao se od male dnevne sobe i jedne spavaće sobe. Vodu za piće donosili smo s izvora koji je bio udaljen gotovo pola kilometra, a uvjeti za kuhanje bili su vrlo primitivni.

Čim su moja starija braća bila fizički sposobna za rad, počela su raditi na poljima kukuruza. Novcem koji bi zaradili nabavljali bismo nešto hrane za obitelj. Zahvaljujući njihovoj pomoći, ja sam bio jedino dijete koje je jedno kratko vrijeme išlo u školu. Iako nam je život bio težak, bili smo izuzetno odani Katoličkoj crkvi, nadajući se da će nam to na neki način pomoći u životu.

U mjesecu svibnju crkva je slavila takozvanu devetnicu. Devet dana zaredom, rano ujutro dok je još bio mrak, pješice bismo išli u crkvu. Tamo bismo se molili, vjerujući da će nam to donijeti Božji blagoslov. Ujedno smo mislili da je svećenik sveti čovjek, Božji predstavnik. No, s vremenom se naše gledište promijenilo.

Potraga za nečim boljim

Kad nismo platili crkveni porez, svećenik nije uzeo u obzir našu izuzetno tešku financijsku situaciju. To nas je obeshrabrilo. Moje mišljenje o crkvi radikalno se promijenilo, tako da sam u dobi od 18 godina odlučio napustiti svoju obitelj kako bih istražio postoji li u životu nešto bolje od rada na poljima i sporenja s crkvom. Godine 1936. stigao sam u Lisabon, glavni grad Portugala.

Tamo sam upoznao Edminiu. Iako sam osjećao da me crkva prevarila, slijedili smo običaje i vjenčali se u Katoličkoj crkvi. Zatim je 1939. započeo drugi svjetski rat. Za vrijeme rata bio sam zadužen za nadgledavanje 18 skladišta i znali smo u jednom jedinom danu otpremiti do 125 kamiona punih ratne opreme.

Teško su me pogodile strahote rata, kao i to što je u njega bila duboko upletena Katolička crkva. Pitao sam se: ‘Je li Bog uistinu zainteresiran za čovječanstvo? Kako bismo ga trebali obožavati?’ Godinama kasnije, 1954, jedan je stariji gospodin, Jehovin svjedok, razgovarao sa mnom o tim mojim pitanjima. Taj je razgovor promijenio čitav moj život.

Oduševljen biblijskom nadom

Taj ljubazni čovjek, Joshua, objasnio mi je da je Božje Kraljevstvo jedino rješenje za svjetske probleme i da će se mir i sigurnost ostvariti jedino posredstvom vladavine Kraljevstva (Matej 6:9, 10; 24:14). Oduševilo me to što mi je rekao, no oklijevao sam prihvatiti njegova objašnjenja zbog svojeg prijašnjeg iskustva s religijom. Kad mi je ponudio da sa mnom proučava Bibliju, pristao sam pod uvjetom da od mene ne traži novac i da ne priča o politici. Složio se, uvjeravajući me da je ono što mi nudi besplatno (Otkrivenje 22:17).

Moje povjerenje u Joshuu brzo je raslo. Stoga sam ga zamolio za nešto što sam želio još od svoje mladosti. “Da li bih mogao dobiti osobni primjerak Biblije?” Nakon što sam ga dobio, bio sam oduševljen što prvi put iz Riječi našeg Stvoritelja čitam obećanja kao što su: “Sam Bog biće s [čovječanstvom]. I Bog će otrti svaku suzu od očiju njihovijeh, i smrti ne će biti više, ni plača, ni vike, ni bolesti ne će biti više; jer prvo prodje”! (Otkrivenje 21:3, 4).

Naročito su mi bila utješna biblijska obećanja da će se odstraniti siromaštvo i bolest. Vjerni Elijuv rekao je za Boga: “Daje hrane izobila” (Job 36:31). A pod pravednom vladavinom Božjeg Kraljevstva, kaže Biblija, “niko od stanovnika ne će reći: bolestan sam” (Izaija 33:24). Kako li je Jehova Bog s puno ljubavi zainteresiran za čovječanstvo! Kako je samo poraslo moje zanimanje za njegova obećanja!

Prvi put sam prisustvovao sastanku Jehovinih svjedoka 17. travnja 1954. Bio je to jedan poseban sastanak — Spomen-svečanost obilježavanja Kristove smrti. Otada sam gotovo uvijek prisustvovao sastancima. Ubrzo sam počeo drugima prenositi dobre stvari koje sam naučio. U to smo vrijeme u Portugalu svaki mjesec išli na piknik negdje uz obalu i tamo se održavalo krštenje. Sedam mjeseci nakon što je Joshua prvi put razgovarao sa mnom, predao sam se Jehovi Bogu i simbolizirao to krštenjem u vodi, u oceanu.

Početkom 1954. u cijelom je Portugalu bilo samo stotinjak Svjedoka. Zbog toga je postojala velika potreba za muškarcima koji bi preuzeli vodstvo u djelu propovijedanja. Brzo sam duhovno napredovao, tako da sam uskoro dobio neke odgovornosti u skupštini. Godine 1956. bio sam imenovan za slugu skupštine, kako se tada nazivao predsjedavajući nadglednik, u drugoj skupštini Jehovinih svjedoka u Lisabonu. Danas u ovom gradu i njegovoj okolici ima više od stotinu skupština.

Koristi od iskazivanja gostoljubivosti

Iako smo Edminia i ja imali ograničena financijska sredstva, naša su vrata bila uvijek otvorena našoj kršćanskoj braći. Godine 1955. jedan se pionir, kako se nazivaju punovremeni evangelizatori Jehovinih svjedoka, zaustavio u Portugalu na putu iz svog doma u Brazilu na međunarodni kongres “Pobjedonosno Kraljevstvo” u Njemačkoj. Zbog problema s prijevozom, ostao je mjesec dana kod nas. Kakvu smo samo duhovnu korist imali od njegove posjete!

Među ostalima koje smo u to vrijeme ugostili u našem domu bili su i članovi obitelji centrale Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York), kao što su Hugo Riemer i Charles Eicher, brat s kojim je dijelio sobu. Ručali su s nama i održali govor za braću u Portugalu. Poput tek izleglih pilića sa širom otvorenim kljunom, iščekivali smo duhovne poslastice koje su nam ta braća donosila.

Putujući nadglednici Jehovinih svjedoka također su boravili u našem domu za vrijeme svojih posjeta. Nezaboravan posjetilac bio je Álvaro Berecochea, nadglednik podružnice u Maroku, kojem je 1957. bio dodijeljen zadatak da posjeti Portugal kako bi ohrabrio braću. Prisustvovao je studiju knjige koji se održavao u našem domu i mi smo inzistirali da preostalo vrijeme svog boravka u Portugalu stanuje kod nas. Za vrijeme te jednomjesečne posjete bili smo bogato blagoslovljeni i duhovno smo se ugojili, a Álvaro se doslovno udebljao zahvaljujući dobroj kuhinji moje drage Edminie.

Krajnje siromaštvo, kakvo sam iskusio u djetinjstvu, može kod nekog ostaviti dubok trag. Pa ipak, postao sam svjestan činjenice da što više dajemo Jehovi i njegovim vjernim slugama, to nas on više blagoslivlja. Uvijek bih se iznova uvjerio u to dok bismo iskazivali gostoljubivost svima kojima smo mogli.

Na našem kongresu u Portu 1955. dobili smo obavijest o međunarodnom kongresu Jehovinih svjedoka koji se trebao održati 1958. na stadionu Yankee u New Yorku. Kutija za dobrovoljne priloge bila je postavljena u svakoj Dvorani Kraljevstva u zemlji — a njih je tada bilo svega nekoliko — kako bi se financijski poduprlo slanje portugalskih delegata na taj kongres. Možete li zamisliti koliko smo se moja supruga i ja obradovali kada smo bili izabrani da budemo među tim delegatima? Kakva li je radost bila posjetiti svjetsku centralu Jehovinih svjedoka u Brooklynu dok smo boravili u Sjedinjenim Državama u sklopu naše posjete kongresu!

Ustrajati pod progonstvom

Godine 1962. u Portugalu je zabranjeno djelo propovijedanja Jehovinih svjedoka, a misionari — među kojima su bili Eric Britten, Domenick Piccone, Eric Beveridge i njihove supruge — bili su protjerani. Nakon toga nismo smjeli održavati sastanke u Dvoranama Kraljevstva, pa smo ih održavali tajno u privatnim domovima; više u Portugalu nismo mogli održavati ni velike kongrese. Tako sam dobio zaduženje da organiziram prijevoz naše kršćanske braće i sestara na takve kongrese koji su se održavali u drugim zemljama.

Organizirati putovanja u inozemstvo za tako velik broj Svjedoka nije bilo lako. Pa ipak, trud se itekako isplatio kad se uzmu u obzir predivne duhovne koristi koje su portugalska braća imala od toga. Kako li je izgrađujuće djelovalo na njih to što su prisustvovali kongresima u Švicarskoj, Engleskoj, Italiji i Francuskoj! Takvi su im kongresi ujedno pružali priliku da u zemlju unesu literaturu. Tijekom tih godina uputili smo brojne zahtjeve za to da nas se registrira kao religioznu organizaciju u Portugalu, no svi su ti zahtjevi bili odbijeni.

Nakon što su misionari bili protjerani početkom 1962, tajna je policija počela pojačavati svoju kampanju za obustavljanje našeg propovjedničkog djela. Deseci naše braće i sestara bili su uhapšeni i izvedeni pred sud. Dokumentirani izvještaji o nekolicini takvih slučajeva objavljeni su u ovom časopisu i u njegovom popratnom časopisu Probudite se!a

Među onima koji su bili zatvoreni zbog propovijedanja bio je i jedan pionir kojem sam ja prenio dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Budući da je policija među njegovim stvarima pronašla moju adresu, bio sam pozvan i ispitan.

Kasnije su dva policijska agenta došla u moj dom. Zaplijenili su mi pomoćna sredstva za proučavanje Biblije, kao i 13 primjeraka Biblije. Nastavili su nas uznemiravati, vraćajući se ukupno sedam puta da bi pretražili naš dom. Svaki put bi nas obasipali pitanjima.

Nekoliko puta bio sam pozvan da u sudskim slučajevima svjedočim u korist Svjedoka. Iako baš nisam bio svjetovno obrazovan, Jehova mi je dao ‘mudrost kojoj se nisu mogli protiviti ni odgovoriti svi protivnici’ (Luka 21:15). Jednom je prilikom suca toliko zadivilo moje svjedočenje da me upitao koju sam školu završio. Svi su se u sudnici nasmijali kad sam rekao da sam završio samo četiri razreda osnovne škole.

Kako se progonstvo pojačavalo, povećavao se broj onih koji su se odazivali na poruku Kraljevstva. Tako je broj Svjedoka u Portugalu od 1962. do 1974. porastao s manje od 1 300 na preko 13 000! U međuvremenu sam u svibnju 1967. bio pozvan da služim kao putujući nadglednik. U toj sam službi posjećivao skupštine Jehovinih svjedoka kako bih ih duhovno ojačao.

Uživanje u najvećem bogatstvu

U prosincu 1974. imao sam prednost sudjelovati u registraciji kojom se legaliziralo djelo Jehovinih svjedoka u Portugalu. Sljedeće smo godine moja supruga i ja postali članovi betelske obitelji Jehovinih svjedoka u Estorilu. Također sam bio imenovan za člana Odbora podružnice u Portugalu.

Kakva li je radost promatrati kako napreduje djelo propovijedanja u Portugalu i na područjima u kojima djelo nadgledava naša podružnica! U ta područja spadaju Angola, Azori, Kapverdski otoci, Madeira te San Tome i Prinsipe. Tijekom godina bilo je uzbudljivo gledati kako se misionare iz Portugala šalje da služe u tim zemljama, u kojima su ljudi pokazali ogroman interes za poruku Kraljevstva. Zamislite samo našu radost sada kada u tim područjima imamo preko 88 000 objavitelja Kraljevstva, u što je uključeno više od 47 000 objavitelja u Portugalu! Broj prisutnih na Spomen-svečanosti u tim zemljama popeo se 1998. na 245 000, u usporedbi s manje od 200 prisutnih koliko ih je bilo 1954. kad sam ja postao Svjedok.

Edminia i ja svim se srcem slažemo s biblijskim psalmistom koji je rekao da “je jedan dan u [Jehovinim] dvorima bolji od tisuće gdje drugdje” (Psalam 84:11, Šarić [84:10, DK]). Kad razmišljam o svojim skromnim počecima i usporedim ih s duhovnim bogatstvima koje otada uživam, osjećam se poput proroka Izaije: “Gospodine, ti si Bog moj, uzvišavaću te, slaviću ime tvoje, jer si učinio čudesa. (...) Jer si bio krjepost ubogome, krjepost siromahu” (Izaija 25:1, 4).

[Bilješka]

[Slike na stranici 24]

Gore: Brat Almeida u Lisabonu objavljuje da se 1958. planira poslati delegate na kongres u New York

U sredini: Prikaz uzornog sastanka slugu na međunarodnom kongresu “Mir na Zemlji” u Parizu

Dolje: Unajmljeni autobusi pred polazak na oblasni kongres u Francuskoj

[Slika na stranici 25]

Vođenje jutarnjeg obožavanja u portugalskoj podružnici

[Slika na stranici 25]

Portugalska podružnica, svečano otvorena 1988.

[Slika na stranici 26]

Brat Hugo Riemer ohrabrio nas je svojim govorima kad nam je došao u posjet iz bruklinskog Betela

[Slika na stranici 26]

Sa svojom suprugom