“Ipak se kreće!”
“BIBLIJA uči kako poći na nebo, a ne kako se nebesa pokreću”, rekao je talijanski znanstvenik i pronalazač iz 16. stoljeća Galileo Galilei. Vjerovanja poput ovoga dovela su ga u sukob sa katoličkom crkvom, koja mu je prijetila mučenjem i zatvorom. Oko 350 godina kasnije, crkva je istražila svoje postupanje prema Galileju. Ono što se dogodilo u Galilejevim danima bilo je nazvano “konfrontacijom između empirijske znanosti i slijepog dogmatizma”.
Današnji tražitelji istine mogu učiti iz Galilejevog primjera. No, zašto je do tog sukoba uopće došlo? Pogled na prihvaćene znanstvene stavove njegovog vremena pruža odgovor.
Sredinom 16. stoljeća smatralo se da je Zemlja u centru svemira. Pretpostavljalo se da planeti kruže u savršenim krugovima. Iako nisu bile dokazane znanstvenim metodama, te ideje bile su prihvaćene u vjeri kao utvrđena činjenica. Zaista, znanost je sa svojim “mističnim idejama” bila neodvojiva od religije.
U takvom svijetu rodio se Galileo u poštovanoj obitelji u Pisi 1564. godine. Njegov otac želio je da on studira medicinu, ali je radoznali dječak bio očaran matematikom. Vremenom je, kao profesor znanosti, otkrio određena načela inercije. Kad su do njega stigli opisi ranih holandskih teleskopa, on je veoma poboljšao konstrukciju i izradio svoj bolji instrument. Okrenuo ga je prema nebu i ono što je saznao objavio u svojoj prvoj knjizi, Sidereus Nuncius (Vjesnik zviježđa), upoznavajući svoj naraštaj sa četiri satelita Jupitera. Godine 1611. pozvan je u Rim, gdje je svoje pronalaske iznio isusovačkom Collegiu Romano (Rimski kolegij). Oni su mu iskazali čast tako što su proglasili Galilejev dan.
Nauke kojima se Crkva protivila
Kobno je bilo to što je utjecajni isusovac, kardinal Bellarmine, prije nego je Galileo napustio Rim, potakao na temeljito ispitivanje Galilejevih nauka. Galileo je vjerovao da je stvaranje vođeno zakonima koje čovjek može upoznati kroz istraživanje. Katolička crkva protivila se tom gledištu.
Čak su i neki astronomi prigovarali Galilejevom mišljenju. Vjerovali su da je nemoguće da teleskop može povećati stvarnost i da je taj pronalazak bio obmana. Jedan svećenik je čak natuknuo da su zvijezde koje su se vidjele bile ugrađene u leće! Kad je Galileo otkrio planine na Mjesecu, potvrđujući da nebeska tijela nisu bila savršene kugle, svećenik Klavije uzvratio je da je Mjesec oklopljen kristalom, tako da je on, iako se kroz kristal mogu vidjeti planine, još uvijek savršena kugla! “To je”, rekao je Galileo u odgovoru, “divan zamah mašte.”
Galilejev potičući interes da čita iz ‘Knjige prirode’, kako je nazivao istraživanje djela stvaranja, vodio ga je do djela poljskog astronoma Nikole Kopernika. Godine 1543. Kopernik je objavio knjigu tvrdeći da se Zemlja okreće oko Sunca. Galileo je to potvrdio. Međutim, to je Galileja postavilo nasuprot znanstvenom, političkom i religioznom establishmentu njegovog doba.
Iako je Katolička crkva koristila kopernikansku astronomiju za određivanje datuma, kao što je Uskrs, Kopernikovo gledište nije bilo službeno prihvaćeno. Crkvena hijerarhija podupirala je Aristotelovu teoriju da je Zemlja centar svemira. Međutim, Galilejeve nove ideje predstavljale su izazov njihovom ugledu i moći.
Iako su neovisni znanstvenici širom Evrope radili na potvrđivanju kopernikanskog sustava, oni su bili zadovoljni da o njemu razgovaraju unutar akademskih krugova. Zbog toga ih je Katolička crkva ostavljala na miru. Galileo nije pisao na latinskom, već na talijanskom jeziku običnog čovjeka i tako je na lako shvatljiv način prikazao svoja otkrića. Svećenstvo je smatralo da ne izaziva samo njih, već i Božju riječ.
Nije znanstveni priručnik
Naravno, otkrivanje činjenica u vezi svemira ustvari nije izazov Božjoj riječi. Istraživači te Riječi uviđaju da Biblija nije znanstveni priručnik, iako je točna kad dotiče znanstvena pitanja. Ona je napisana za duhovni razvoj vjernikâ, a ne da ih pouči o fizici ili nekoj drugoj prirodnoj znanosti (2. Timoteju 3:16, 17). Galileo se s tim slagao. On je ukazao da postoje dvije vrste jezika: precizni izrazi znanosti i svakodnevne riječi nadahnutih pisaca. On je pisao: “U Pismu je nužno (...) prilagoditi ga razumijevanju običnog naroda, da se kažu mnoge stvari koje se naizgled razlikuju (obzirom na značenje riječi) od apsolutne istine.”
Za to postoje primjeri različitih biblijskih redaka. Jedan od njih je Job 38:6, u kojem Biblija govori da Zemlja ima ‘temelje’ i “kamen ugaoni” (St). Neki su ovo pogrešno upotrijebili kao dokaz da je Zemlja nepomična. Takvi izrazi nisu bili sa svrhom znanstvenog opisivanja Zemlje, već prije da se pjesnički usporedi stvaranje Zemlje sa podizanjem neke građevine, kojoj je Jehova Glavni Graditelj.
Tako biograf L. Geymonat ukazuje u svojoj knjizi Galileo Galilei: “Uskogrudni teolozi koji su željeli ograničiti znanost na temelju biblijskog razmišljanja ne bi učinili ništa drugo nego omalovažili samu Bibliju.” Tvrdoglavi ljudi su iz sebičnih razloga učinili baš to. Inkviziciji je poslano pismo kojim se zahtijevalo ispitivanje Galileja.
Djela su zabranjena
Na dan 19. veljače 1616, pred katoličke teologe iznesene su dvije tvrdnje: (1) “Sunce je centar svemira” i (2) “Zemlja nije centar svemira”. Na dan 24. veljače oni su utvrdili da su te ideje bezumne i heretičke. Galileju je naređeno da se više ne drži takvih teorija ili da ih naučava. Brojne njegove knjige i knjige drugih proglašene su nevažećim.
Galileo je bio ušutkan. Protiv njega nije bila samo Katolička crkva, već su i njegovi prijatelji bili nemoćni da mu pomognu. On se jednostavno predao istraživanju. Da 1623. nije došlo do promjene pape, možda više nikad ne bismo ponovo čuli za njega. Međutim, novi papa, Urban VIII, bio je intelektualac i podupiratelj Galileja. Do Galileja je stigao glas da papa ne bi prigovarao novoj knjizi. Prilikom jedne audijencije, papa je čak predložio jedan dokaz koji bi knjiga mogla sadržavati. Sa takvim očiglednim ohrabrenjem, Galileo je počeo s radom na knjizi.
Iako je Galilejev Dijalog o dva glavna svjetska sustava najprije objavljen uz katoličko odobrenje 1632, papino oduševljenje ubrzo je splasnulo. Kad je imao 70 godina, Galileo je bio pozvan da se po drugi put pojavi pred Inkvizicijom. Optužba pod sumnjom u herezu zahtijevala je da se najprije objasni crkveno odobrenje da se objavi knjiga, pa se tvrdilo da je Galileo prijevarno prikrio raniju zabranu poučavanja kopernikanstva. Budući da je Dijalog uspoređivao astronomske sustave, uključujući Kopernikov, tvrdilo se da se time narušila zabrana.
Galileo je odgovorio da je njegova knjiga bila kritika Kopernika. Bila je to slaba obrana, jer je u knjizi iznesen najuvjerljiviji slučaj u korist Kopernika. Nadalje, papine riječi bile su pripisane najtupoglavijem liku u knjizi, Simpliciju, vrijeđajući time papu Urbana VIII.
Galileo optužen za herezu
Galileo je proglašen krivim. Već bolestan i uz prijetnju mučenjem ukoliko se ne odrekne svog djela, on je to i učinio. Na koljenima se zakleo: “Odričem se (...) izgovorenih pogrešaka i hereza (...) Nikad više neću govoriti (...) takve stvari koje me mogu dovesti pod sličnu sumnju.” Zanimljivo je da legenda kaže da je, nakon što se digao, udario po tlu i promrmljao: “Eppur si mouve! [Ipak se kreće!].”
Kazna je bila zatvor i pokora do njegove smrti, što se dogodilo devet godina kasnije. Pismo koje je napisao 1634. navodilo je: “Rat nije izazvalo niti jedno moje razmišljanje, već nemilost isusovaca prema meni.”
Godine 1882. skinuta je zabrana sa njegovih djela. No, tek je 1979. papa Ivan Pavao II ponovo pokrenuo pitanje i priznao da je Galileo “morao mnogo trpjeti (...) od ljudi i organizacija Crkve”. U vatikanskim novinama, L’Osservatore Romano, Mario D’Addio, istaknuti član posebne komisije koju je oformio papa Ivan Pavao II da preispita optužbu protiv Galilea iz 1633, rekao je: “Čini se da takozvana Galilejeva hereza nema nikakve osnove, ni teološke ni pod kanonskim zakonom.” Prema D’Addiu, sud Inkvizicije prekoračio je svoja ovlaštenja — Galilejeve teorije nisu prekršile niti jedan član vjere. Vatikanske novine priznale su da je osuda Galileja zbog hereze bila neosnovana.
Što učimo iz Galilejevog iskustva? Kršćanin bi trebao shvatiti da Biblija nije znanstveni priručnik. Kad mu izgleda da se pojavio sukob između Biblije i znanosti, on ne treba pokušati pomiriti svako “neslaganje”. Konačno, kršćanska vjera temeljena je na ‘riječi o Kristu’, a ne znanstvenom autoritetu (Rimljanima 10:17, NW). Osim toga, znanost se neprestano mijenja. Neka teorija koja se naizgled suproti Bibliji i koja je danas prihvaćena, sutra može biti razotkrivena kao pogrešna i odbačena.
Ipak, kad znanstvenici ukazuju na slučaj Galileja da prikažu religiozno potiskivanje znanosti, bilo bi dobro da se prisjete da Galilejevo otkriće nisu prihvatili istraživački krugovi njegovog doba. Nasuprot suvremenom mišljenju, Biblija nije bila u neskladu sa tom istinom. Božja riječ nije trebala popravljanje. Problem je prouzročilo pogrešno tumačenje Biblije od strane Katoličke crkve.
Izvanredan sklad i prirodni zakon u svemiru trebao bi sve potaći na veće cijenjenje Stvoritelja, Jehove Boga. Galileo je pitao: “Je li Djelo manje uzvišeno od Riječi?” Apostol odgovara: “[Božja] se nevidljiva svojstva (...) promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta” (Rimljanima 1:20, St).