“Njegova ljubazna dobrohotnost pokazala se moćnom”
ISPRIČAO JOSÉ VERGARA OROZCO
Misliš li da bi tvoj život sa 70 godina mogao biti pun novih poticaja? Moj je bio. A to je bilo prije više od 35 godina.
Jehovinom ljubaznom dobrohotnošću služio sam od 1962. kao opći pionir, a od 1972. sam nadglednik u skupštini Jehovinih svjedoka El Carrizal u državi Jalisco, Meksiko. Dopustite da vam ispričam nešto o sebi.
RODIO sam se u državi Michoacán, u Meksiku, 18. kolovoza 1886. Moj otac je bio mason, tako da naša obitelj nije išla u Katoličku crkvu, nismo sudjelovali u katoličkim religioznim svečanostima niti smo imali kakve religijske likove u kući.
Kad sam imao 16 godina, moj otac je otišao u Sjedinjene Države da tamo radi, no pobrinuo se da me jedan čovjek nauči zanat. Međutim, dvije godine kasnije poveo me taj čovjek u Mexico City radi školovanja na vojnoj akademiji. Nakon toga dao sam se na karijeru u meksičkoj vojsci.
U vojsci i nakon toga
Borio sam se u meksičkoj revoluciji koja je počela 1910. Svi mi mladići sa akademije podupirali smo Francisca I. Madera, revolucionara koji se suprotstavljao diktaturi Porfiria Díaza. Podupirali smo Madera sve do njegove smrti 1913, a nakon toga smo podržavali Venustiana Carranzu, koji je služio kao predsjednik Republike od 1915. do 1920. Zvali smo se Carranzistas.
U četiri različita navrata pokušao sam, ali bez uspjeha, da budem otpušten iz vojske. Konačno sam dezertirao i postao bjegunac. Zbog toga su zatvorili mog oca, koji se vratio u Meksiko. Jednog dana predstavio sam se kao njegov nećak i posjetio ga u zatvoru. Komunicirali smo pišući na komadiće papira tako da nas straža nije mogla čuti. Da bih spriječio da netko otkrije tko sam ja, pojeo sam papiriće.
Nakon što je otac bio pušten iz zatvora, posjetio me i molio da se predam vlastima. Učinio sam to, i na moje iznenađenje, general koji je bio na dužnosti nije me zatvorio. Umjesto toga, predložio je da se preselim u Sjedinjene Države. Prihvatio sam njegov prijedlog i živio tamo od 1916. do 1926.
Godine 1923. oženio sam jednu Meksikanku koja je također živjela u Sjedinjenim Državama. Izučio sam građevinski zanat i posvojili smo malu djevojčicu. Kad je imala 17 mjeseci, vratili smo se u Meksiko i nastanili se u Jalpi, Tabasco. Tada je počela ‘Cristero pobuna’ koja je trajala od 1926. do 1929.
Cristerosi su htjeli da im se pridružim. No, moja obitelj i ja smo radije pobjegli u državu Aguascalientes. Nakon što smo živjeli po raznim mjestima u toj meksičkoj republici, smjestili smo se 1956. u Matamorosu, Tamaulipas, gdje sam počeo nadgledati građevinske poslove.
Moj život se promijenio
Tada se moj život počeo mijenjati. Moja kćerka, koja je sada već bila udata i živjela s one strane granice u Brownsvillu, Teksas, SAD, često nas je posjećivala. Jednog je dana rekla: “Tata, mnoge obitelji se upravo sada sastaju u društvenom domu. Hajde da vidimo o čemu se radi.” Bio je to kongres Jehovinih svjedoka. Moja kćerka, moj zet, moj unuk, moja žena i ja bili smo sva četiri dana prisutni na kongresu.
Od te godine pohađali smo kršćanske sastanke Jehovinih svjedoka. Ja sam duhovno napredovao u Meksiku, dok je to moja kćerka činila u Sjedinjenim Državama. Uskoro sam svojim kolegama na poslu govorio o biblijskim istinama koje sam učio. Uzimao sam deset časopisa od svakog broja Kule stražare i Probudite se!, koje sam dijelio svojim kolegama na poslu. Petero njih u uredu i tri inženjera kao i nekoliko drugih radnika postali su Svjedoci.
Oh, kako je hladan bio taj 19. prosinac 1959. kad sam se krstio u rijeci! Svi koji su se tog dana krstili razboljeli su se zbog neobično hladne vode. Moja kćerka se krstila prije mene, a moja žena je, iako nikad nije došla do krštenja, spoznala biblijske istine i pružala dobru suradnju.
Punovremena služba
Osjećao sam se dužnim Bogu za svu njegovu ljubaznu dobrohotnost, tako da sam u veljači 1962, kad sam imao 75 godina, počeo s punovremenom službom kao pionir. Nekoliko godina kasnije, 1968, umrla mi je žena. Tada sam želio služiti u drugom području, no zbog moje starosti braća su mislila da to ne bi bilo preporučljivo. Međutim, 1970. bio sam dodijeljen kao pionir u Colotlán, u državi Jalisco, gdje je bila mala skupština.
U rujnu 1972. predložio je pokrajinski nadglednik da se preselim u mali grad El Carrizal, blizu Colotlána. U studenom te godine bila je tamo osnovana skupština i ja sam bio imenovan kao starješina. Iako je to veoma izoliran grad, do 31 osoba pohađa skupštinske sastanke.
Usprkos svojoj starosti, još uvijek sam aktivan u službi, snažno se naprežući da pomognem ljudima da razmišljaju o svojim vjerovanjima. Primjerice, kad iskreni katolici mole krunicu, ponavljaju molitvu Zdravo Marijo: ‘Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom.’ Molitva dodaje: ‘Sveta Marijo, Majko Božja.’ Ja ih pitam: ‘Kako to može biti? Ako je Bog taj koji spašava Mariju, kako može On u isto vrijeme biti njen sin?’
Sada sam 105 godina star i služio sam kao starješina i kao opći pionir u El Carrizalu, Jalisco, skoro 20 godina. Osjećam da je bila Jehovina volja da doživim te godine, budući da na taj način mogu nadoknaditi vrijeme koje sam izgubio dok mu nisam služio.
Jedna stvar koju sam naučio jest da trebamo uvijek imati povjerenje da nas naš Vrhovni Sudac promatra sa svog pravednog prijestolja i udovoljava našim potrebama. Kako stoji u Psalmu 117:2: “Njegova ljubazna dobrohotnost pokazala se moćnom prema nama” (NW).