Jehova je brinuo za nas pod zabranom — 1. dio
Desetljećima su se Jehovini svjedoci zanimali za svoju braću u zemljama gdje su njihove kršćanske aktivnosti bile ograničene. Radosni smo da možemo objaviti prvi od tri članka koji otkrivaju nešto od toga što se zbivalo. To su osobni izvještaji vjernih kršćana iz zemlje koja je tada bila poznata kao Istočna Njemačka.
GODINE 1944. bio sam njemački ratni zarobljenik te sam radio kao bolničar u logoru Cumnock, blizu Ayra, u Škotskoj. Smio sam izlaziti izvan logora, iako je zbližavanje s mjesnim građanima bilo ograničeno. Šetajući tako jedne nedjelje, sreo sam čovjeka koji se revno trudio objasniti mi stvari iz Biblije. Nakon toga smo često šetali zajedno.
S vremenom me pozvao na sastanak u jednu kuću. To je za njega bilo opasno, jer sam bio pripadnik neprijateljske nacije. Tada nisam bio svjestan da je on bio jedan od Jehovinih svjedoka — sastanak je očito bio jedna od njihovih malih grupa za biblijski studij. Iako nisam mnogo toga razumio, jasno se sjećam slike jednog djeteta, obučenog u dugu bijelu haljinu, zajedno s lavom i janjetom. Ta slika novog svijeta, kako je opisan u biblijskoj knjizi Izaije, ostavila je duboki dojam na mene.
U prosincu 1947. bio sam otpušten iz zarobljeničkog logora. Po povratku za Njemačku oženio sam Margitu, koju sam poznavao već prije rata. Nastanili smo se u Zittau, blizu poljske i češko-slovačke granice. Za nekoliko dana pokucao je na naša vrata jedan od Jehovinih svjedoka. “Ako je to ista grupa koju sam sreo u Škotskoj”, rekao sam supruzi, “tada se moramo povezati s njima.” Istog tjedna smo prisustvovali našem prvom sastanku sa Svjedocima.
Iz Biblije smo ubrzo naučili da je potrebno redovito posjećivati sastanke i sudjelovati u službi propovijedanja. Zapravo, to što su Svjedoci učili iz Biblije ubrzo je postalo najvažnijom stvari u našem životu. Vremenom sam počeo voditi grupu za biblijski studij. Tada su, u veljači 1950, dva putujuća kršćanska nadglednika pitala: “Ne želite li se već jednom podroniti?” Istog poslijepodneva simbolizirali smo, Margit i ja, naše predanje Bogu krštenjem.
Početak teškoća
Zittau je bio grad u Sovjetskoj zoni Njemačke i 1949. počela su nastojanja da se Jehovinim svjedocima prave teškoće. Tek nakon mnogih poteškoća dobili smo prostorije za mali kongres u Bautzenu. Tada su, ljeti, iznenada otkazani posebni vlakovi za veći oblasni kongres u Berlinu. Tisuće su ipak prisustvovale.
I skupštinski sastanci su bili ometani. Izazivači su prisustvovali samo zato da bi vikali i zviždali. Jednom prilikom bili smo skoro prisiljeni prekinuti govor putujućeg nadglednika. U tisku su nas nazivali prorocima propasti. Novinski članci su čak tvrdili da smo se sakupljali na vrhovima brdâ čekajući da ćemo biti odneseni na oblacima. Novine su citirale i neke djevojke kako navodno kažu da su Svjedoci pokušali s njima počiniti nemoral. Objašnjenje da će ‘oni koji se predaju Jehovi primiti vječni život’ bilo je izopačeno u izjavu da će oni koji su imali odnose sa Svjedocima dobiti vječni život.
Kasnije su nas također optužili da smo ratni huškači. To što smo govorili o Božjem ratu Harmagedonu bilo je pogrešno tumačeno kao da hrabrimo na utrku u naoružanju i na rat. Kakva besmislica! Međutim, u kolovozu 1950, kad sam došao u uredništvo mjesnih novina gdje sam radio kao tiskar u noćnoj smjeni, zaustavili su me na ulaznim vratima. “Dobili ste otkaz”, rekao je čuvar koga je pratila policija. “Vi ste za rat.”
Kad sam se vratio kući, Margit je odahnula. “Nema više noćnih smjena”, rekla je. Nismo se zabrinuli. Ubrzo sam našao drugi posao. Pouzdali smo se u Boga da će se pobrinuti, i to je učinio.
Naše djelo je zabranjeno
Djelovanje Jehovinih svjedoka u Njemačkoj Demokratskoj Republici bilo je zabranjeno 31. kolovoza 1950. Uslijedio je val hapšenja. Svjedoci su bili podvrgavani sudskim postupcima, neki su dobili doživotne kazne. Dva iz Zittaua koji su patili u koncentracionim logorima pod nacistima, bili su zatvoreni od komunista.
Onaj koji je nadgledavao našu skupštinu bio je zatvoren zajedno sa svojom suprugom. Oni koji su ih zatvorili ostavili su njihovo dvoje male djece u kući da se brinu sami za sebe. Djed i baka su uzeli djecu i danas su obje djevojke revne u govorenju drugima o Božjem Kraljevstvu.
Kuriri iz skupština u Istočnoj Njemačkoj putovali su za Berlin i natrag po literaturu koja je ostavljana na dogovorenim mjestima u slobodnom zapadnom sektoru. Mnogi od tih hrabrih kurira bili su uhićeni, dovedeni pred sud i osuđeni na zatvorske kazne.
Jednog ranog jutra pojavile su se vlasti da bi pretražili naš dom. Mi smo se nadali njihovom dolasku tako da sam sve skupštinske zapise koje sam vodio metnuo u gospodarsku zgradu, odmah do osinjeg gnijezda. Kukci mi nikad nisu dosađivali, no kad su ti ljudi počeli sve pretraživati, bili su odjednom okruženi oblakom osa. Sve što su mogli učiniti bilo je otrčati na sigurno!
Jehova nas je pripremio na progonstvo kongresom održanim 1949. Program nas je potaknuo da pojačamo osobni studij, posjećivanje sastanaka i našu propovjedničku djelatnost, kao i našu ovisnost jednog o drugome što se tiče pomoći i ohrabrenja. To nam je zaista pomoglo da ostanemo lojalni. No, iako su nas ljudi često kritizirali i proklinjali, nismo se mnogo obazirali na to.
Održavanje sastanaka pod zabranom
Nakon objave o zabrani, sastao sam se s dva Svjedoka da bismo razmotrili kako ćemo nastaviti s našim kršćanskim sastancima. Prisustvovanje je bilo opasno, budući da je hapšenje za vrijeme sastanka moglo značiti zatvorsku kaznu. Posjetili smo Svjedoke u našem području. Neki su bili zabrinuti, no bilo je ohrabrujuće da su svi uvidjeli potrebu posjećivanja sastanaka.
Jedan interesent koji je imao gospodarsku zgradu ponudio ju je kao mjesto sastajanja. Iako se nalazila na polju, vidljiva za sve, gospodarska zgrada je imala stražnja vrata koja su se otvarala prema stazi koju je sakrivalo grmlje. Tako se naš dolazak i odlazak nije primjećivao. Tijekom cijele zime služila nam je ta stara gospodarska zgrada kao prostorija za sastanke koje smo održavali uz svjetlo svijeće sa oko 20 prisutnih. Svaki tjedan smo se sastajali na studiju Kule stražare i Službenom sastanku. Program je bio prilagođen našim okolnostima, naglašavajući da moramo ostati duhovno aktivni. Uskoro smo imali radost pozdraviti tog interesenta kao našeg novog brata u istini.
Sredinom 1950-ih godina postale su sudske kazne blaže i neka braća su bila otpuštena iz zatvora. Mnogi su bili protjerani u Zapadnu Njemačku. Što se mene tiče, stvari su se neočekivano promijenile nakon posjeta jednog brata iz Zapadne Njemačke.
Moj prvi veći zadatak
Brat se predstavio kao Hans. Nakon našeg razgovora zamolio me je da odem na jednu adresu u Berlinu. Nakon što sam pronašao lozinku na kućnom zvonu, bio sam pozvan unutra. Dvije osobe su mi pristupile i upustile se sa mnom u ugodnu ali veoma općenito raspravljanje. Tada je došlo i ono na što su smjerali: “Ako bi ti bio ponuđen poseban zadatak, bi li ga prihvatio?”
“Naravno”, odgovorio sam.
“Dobro”, rekli su, “to je sve što smo htjeli znati. Želimo ti siguran put kući.”
Tri tjedna kasnije zamolili su me da dođem opet u Berlin i opet sam bio u istoj sobi. Pružajući mi kartu područja oko Zittaua, braća su mi rekla o čemu se radi. “Nemamo nikakvu vezu sa Svjedocima u ovom području. Bi li mogao za nas uspostaviti vezu?”
“Naravno da hoću”, bio je moj izravni odgovor. Područje je bilo ogromno, preko 100 kilometara dugačko od Riese do Zittaua i do 50 kilometara široko. A sve što sam imao bio je bicikl. Nakon što je bila uspostavljena veza s pojedinim Svjedocima, bio je svaki povezan sa svojom skupštinom koja je redovito slala predstavnike u Berlin po literaturu i po uputstva. Taj način djelovanja sprečavao je da ne dođu u opasnost druge skupštine kad su vlasti proganjale bilo koju skupštinu.
Pouzdanje u Jehovu
Usprkos progonstvu, u poslušnosti biblijskim uputama, nikad nismo prestali ići od kuće do kuće s našom porukom o Božjem Kraljevstvu (Matej 24:14; 28:19, 20; Djela apostolska 20:20). Posjećivali smo adrese na temelju preporuka pojedinaca koje smo već poznavali i tako smo doživjeli neka divna iskustva. Ponekad su čak naše pogreške bile pretvorene u blagoslove, kao što to pokazuje sljedeći primjer.
Moja žena i ja dobili smo adresu koju smo trebali posjetiti, no došli smo u pogrešnu kuću. Kad su se otvorila vrata primijetili smo policijsku uniformu na vješalici. Margit je problijedjela; moje je srce udaralo. To je moglo značiti zatvor. Imali smo vremena samo za kratku molitvu.
“Tko ste vi?” upitao je čovjek brzo. Ostali smo mirni.
“Sigurna sam da vas od nekud poznam”, rekla je Margit, “no, ne mogu se sjetiti odakle. Da, vi ste policajac. Mora da sam vas vidjela na dužnosti.”
To je umirilo situaciju i on je prijazno upitao: “Jeste li Jehovi?”
“Da”, složio sam se, “jesmo, i morate priznati da to od nas zahtijeva hrabrost pokucati na vaša vrata. Zanimamo se za vas osobno.”
Pozvao nas je unutra. Posjetili smo ga nekoliko puta i započeli biblijski studij. Vremenom je taj čovjek postao naš kršćanski brat. Kako li je samo to iskustvo jačalo naše pouzdanje u Jehovu!
Sestre su često služile kao kuriri, što je od njih zahtijevalo da polože bezuvjetno pouzdanje u Jehovu. To je bio slučaj kad je Margit jednom putovala za Berlin da podigne literaturu. Bilo je tamo mnogo više nego što je očekivala. Konop za vješanje rublja je poslužio da bi se zavezao teški prenatrpani kofer. Sve je bilo u redu dok Margit nije ušla u vlak. Tada je došao graničar.
“Čije je to, i što je unutra?” pitao je, pokazujući na kofer.
“To je moje rublje”, odgovorila je Margit.
Sumnjičavo joj je naredio da ga otvori. Polako i oprezno, otvarajući jedan čvor za drugim, Margit je počela odvezivati konop oko kofera. Budući da je posao graničara zahtijevao da se vozi vlakom samo do jedne određene udaljenosti i da se tada iskrca i uzme drugi vlak na povratnoj vožnji, postao je sve nestrpljiviji. Konačno, kad su ostala još samo tri čvora, odustao je. “Odlazite, i nosite svoje rublje sa sobom!”, viknuo je.
Jehovina osobna briga
Često sam izlazio na kraj sa samo četiri sata spavanja, jer sam obično skupštinske stvari obavljao pod okriljem mraka. Bilo je to nakon jedne noći takve aktivnosti kad su službene osobe jednog jutra zalupale na naša vrata. Došli su obaviti pretres. Bilo je prekasno da bi se nešto moglo sakriti.
Službene osobe su utrošile cijelo jutro pretresajući stan skroz naskroz, pregledali su čak i toalet u slučaju da je tamo nešto skriveno. Nitko nije pomislio na to da pretraži moj sako koji je visio na vješalici. Na brzinu sam sakrio zapise u njegove mnoge džepove. Džepovi su bili natrpani upravo onim stvarima koje su činovnici tražili, no otišli su praznih ruku.
Drugom prilikom, u kolovozu 1961, bio sam u Berlinu. Pokazalo se da je to bio moj posljednji paket literature prije podizanja Berlinskog zida. Berlinski kolodvor je vrvio ljudima kad sam se spremao vratiti za Zittau. Vlak se zaustavio i svi su navalili niz peron da bi ušli u njega. Povučen u gužvi, iznenada sam se našao u jednom praznom dijelu vlaka. Čim sam ušao, zaključala je straža vrata izvana. Stajao sam sâm u jednom dijelu vlaka, dok su ostali putnici bili zbijeni u preostalom dijelu vlaka.
Krenuli smo za Zittau. Jedno vrijeme sam bio u vagonu sâm. Tada se vlak zaustavio i vrata mog dijela vlaka bila su otključana. Ušli su deseci sovjetskih vojnika. Tek tada sam shvatio da sam putovao u dijelu vlaka koji je bio rezerviran za sovjetsku vojsku. Poželio sam da se ispod mene otvori zemlja i proguta me. No, vojnicima se nije činilo da nešto nije u redu.
Nastavili smo put do Zittaua, gdje su se vrata našeg dijela vlaka naglo otvorila i vojnici su iskočili van. Počeli su s pretresom svih putnika na kolodvoru. Ja sam bio jedini kojeg su propustili bez zapreka. Mnogi vojnici su mi čak salutirali, misleći da sam visoki službenik.
Tek kasnije smo shvatili koliko je ta literatura bila dragocjena, jer je podizanje Berlinskog zida privremeno prekinulo put nabavljanja. No, imali smo dovoljnu količinu literature da bi nekoliko mjeseci poslužila našim potrebama. U međuvremenu su mogle biti učinjene pripreme za stalno održavanje veze s nama.
Dolazak Berlinskog zida 1961. donio je za nas u Istočnoj Njemačkoj promjene. No, Jehova je bio uvijek ispred događaja. Nastavio je brinuti za nas pod zabranom. (Ispričao Hermann Laube.)
[Slika na stranici 27]
Radovali smo se malom skupu u Bautzenu