Da li čovječanstvo zaista treba Mesiju?

“SVIJETU TREBA MESIJA, KAŽE DUŽNOSNIK”

Taj se naslov 1980. pojavio u The Financial Postu iz Toronta u Kanadi. Citirani dužnosnik bio je Aurelio Peccei, predsjednik i utemeljitelj dobro poznatog velikog znanstvenog instituta nazvanog Rimski klub. Prema Postu, Peccei je vjerovao da bi “karizmatski vođa — znanstveni, politički ili religiozni — bio jedino spasenje svijeta iz socijalnih i ekonomskih previranja koja prijete da unište civilizaciju”. Što ti misliš? Je li ovaj svijet zaista u tako strašnom škripcu da čovječanstvo treba Mesiju? Razmotrimo samo jedan od problema s kojima se ovaj svijet suočava — glad.

DVA velika, smeđa oka zure u tebe sa slike u novinama ili časopisu. To su oči djeteta, male djevojčice stare niti pet godina. Ali, te oči te ne vesele. U njima nema djetinjeg sjaja, sretnog osjećaja čuđenja, nevinog povjerenja. Umjesto toga, ispunjene su zbunjujućom patnjom, tupim bolom, beznadnom glađu. To dijete umire od gladi. Ono zna samo za bol i glad.

Vjerojatno, poput mnogih, ne voliš razmišljati o takvim slikama, pa brzo okrećeš stranicu. Ne kao da ne brineš, ali se osjećaš frustrirano jer pretpostavljaš da je za tu djevojčicu prekasno. Mršavi udovi i naduti trbuh znakovi su da je njeno tijelo već počelo proždirati samo sebe. U vrijeme kad gledaš njenu sliku, ona je vjerojatno već mrtva. Što je još gore, znaš da njen slučaj nikako nije jedini.

Koliko je raširen taj problem? Pa, možeš li zamisliti 14 milijuna djece? Većina nas to ne može; broj je jednostavno prevelik za predočiti. Onda zamisli stadion koji prima 40 000 ljudi. Sada zamisli da je sasvim popunjen djecom — red iznad reda, sjedalo iznad sjedala, ocean lica. Čak i to je teško zamisliti. Ipak, trebalo bi 350 takvih stadiona popunjenih djecom da bi ih bilo 14 milijuna. Prema UNICEF-u (Međunarodnom fondu UN za pomoć djeci), to je zapanjujuć broj djece ispod pet godina koja svake godine u zemljama u razvoju umiru od pothranjenosti i bolesti koje se lako mogu spriječiti. To iznosi gotovo jedan stadion djece koja umiru svakog dana! Dodaj tome broj odraslih gladnih ljudi i dobit ćeš ukupan svjetski broj od oko jedne milijarde kronično pothranjenih ljudi.

Zašto sva ta glad?

Ovaj planet trenutačno proizvodi više hrane nego što ljudi troše, te ima mogućnost proizvesti još više. Ipak, svake minute od pothranjenosti i bolesti umire 26 djece. U toj istoj minuti, svijet troši oko 2 000 000 dolara na pripreme za rat. Možeš li zamisliti što bi se sa svim tim novcem — ili samo dijelom njega — moglo učiniti za to 26 djece?

Sasvim je jasno da se svjetska glad ne može jednostavno pripisati pomanjkanju hrane ili novca. Problem je mnogo dublji. Kao što se izrazio Jorge E. Hardoy, profesor iz Argentine, “svijet kao cjelina kronično je nesposoban da udobnost, moć, vrijeme, sredstva i znanje dijeli s onima kojima su te stvari potrebnije”. Da, problem ne leži u čovjekovim sredstvima, već u samom čovjeku. Čini se da su pohlepa i sebičnost dominirajuće sile u ljudskom društvu. Najbogatija petina stanovništva Zemlje uživa oko 60 puta više dobara i usluga od najsiromašnije petine.

Istina, neki iskreno pokušavaju dostaviti hranu gladnima, ali većina njihovih napora spriječena je faktorima koji su izvan njihove kontrole. Glad često pogađa zemlje koje su rastrgane građanskim ratom ili pobunom, te nije neuobičajeno da snage koje se međusobno bore sprečavaju isporuku pomoći potrebitima. Obje se strane boje da će, ako dozvole da hrana dođe do izgladnjelih civila na neprijateljskom području, hraniti svoje neprijatelje. I same vlade koriste gladovanje kao političko oružje.

Zar nema rješenja?

Nažalost, problem milijuna koji gladuju nije baš jedina kriza koja pogađa današnjeg čovjeka. Rašireno uništavanje i trovanje okoline, stalna nevolja rata koji guta milijune života, epidemija nasilnog zločina koji posvuda stvara strah i nepovjerenje, te moralna klima koja stalno degenerira i koja, čini se, leži u korijenu mnogih od tih nedaća — sve se te svjetske krize, takoreći, udružuju i potvrđuju istu neospornu istinu — čovjek sam sobom ne može uspješno upravljati.

To je bez sumnje razlog zašto mnogi očajavaju s obzirom na rješenje svjetskih problema. Drugi misle poput Aurelia Pecceia, talijanskog izučavatelja spomenutog u uvodu. Ako postoji rješenje, zaključuju oni, ono mora doći iz posebnog — možda čak nadljudskog — izvora. Zato koncept o mesiji ima snažnu privlačnost. No, je li realno nadati se mesiji? Ili je takva nada samo građenje kula u zraku?

[Zahvala na stranici 3]

Naslovna stranica: Gore: fotografija U. S. Naval Observatory; Dolje: fotografija NASA-e

[Zahvala na stranici 3]

Fotografija WHO od P. Almsaya

[Zahvale na stranici 4]

Fotografija WHO od P. Almsaya

Fotografija U.S. Navy