Uzor-manuskript hebrejske Biblije
PRIJE otkrića Svitaka s Mrtvog mora 1947, najstariji poznati manuskripti hebrejske Biblije — osim nekoliko fragmenata — potjecali su iz vremena od kraja 9. do 11. stoljeća n. e. Dakle, bili su jedva tisuću godina stari. Znači li to da je prije 1947. hebrejski tekst Biblije bio nepouzdan? I zašto je postojalo tako malo drevnih hebrejskih manuskripata?
Razmotrimo najprije posljednje pitanje. Pod ortodoksnim židovskim sustavom, svi manuskripti hebrejske Biblije koji su se smatrali previše istrošenim za daljnju upotrebu spremali su se u genizu, ostavu u sinagogi. Kasnije, kad su se istrošeni manuskripti nagomilali, bili su izvađeni i zakopani. Židovi su to činili da bi spriječili oskvrnuće ili zloupotrebu svojih Pisama. Zašto? Zato, što se u njima nalazio Tetragramaton, hebrejska slova koja predstavljaju Božje sveto ime koje se obično pojavljuje kao “Jehova”.
“Kruna”
Najvećim je dijelom drevni hebrejski tekst od najranijih vremena vjerno prenesen. Postojao je, naprimjer, značajan hebrejski manuskript, poznat kao Keter, “Kruna”, koji je prvobitno sadržavao sva Hebrejska pisma, ili “Stari zavjet”. Čuvao se u najstarijoj sinagogi drevne male zajednice Židova koji su živjeli u Aleppu (Sirija), gradu s pretežno muslimanskim življem. Ranije se taj manuskript nalazio kod karaitskih Židova u Jeruzalemu, no 1099. zaplijenili su ga križari. Kasnije je manuskript bio vraćen i prenesen u Stari Kairo (Egipat). U Aleppo je dospio najkasnije u 15. stoljeću i kasnije je postao poznat kao Alepski kodeks. Taj manuskript, koji datira barem iz 930. n. e. smatrao se krunom masoretske učenosti, na što ukazuje i njegovo ime. On služi kao dobar primjer da se prikaže kakva je briga uložena u prenašenje biblijskog teksta, te je zaista hebrejski uzor-manuskript.
Čuvari tog istaknutog manuskripta u suvremeno doba, iz praznovjernog straha da bi njihov sveti predmet mogao biti oskvrnut, nisu dozvoljavali da ga izučavatelji konzultiraju. Štoviše, budući da je postojala fotografija samo jednog jedinog lista, nije bilo moguće izdati faksimilsko izdanje za proučavanje.
Kad su se Britanci 1948. povukli iz Palestine u Aleppu je izbila pobuna protiv Židova. Njihova je sinagoga bila spaljena; dragocjeni kodeks je nestao i pretpostavljalo se da je uništen. Kakvo je iznenađenje bilo kad se oko deset godina kasnije doznalo da su oko tri četvrtine ostale sačuvane i da su prokrijumčarene iz Sirije za Jeruzalem! Godine 1976. bilo je konačno izdano 500 primjeraka lijepog faksimilskog izdanja u boji.
Djelo majstora
Zašto je taj manuskript tako značajan? Zato što je oko 930. n. e. Aaron ben Asher, jedan od najslavnijih učenjaka školovanih u prepisivanju i prenošenju hebrejske Biblije, korigirao njegov originalni konsonantski tekst i u njega unio sistem točaka. Zbog toga je to bio uzor-kodeks koji je postavio mjerilo za buduće prijepise izrađene od manje vještih pisara.
Prvobitno je sadržavao 380 folija (760 stranica) i uglavnom je bio pisan u tri stupca na listovima pergamenta. Sada se sastoji od 294 folija i nedostaje mu većina Pentateuha i posljednjeg dijela koji obuhvaća Plač Jeremijin, Pjesmu nad pjesmama, Danijela, Esteru, Ezdru i Nehemiju. U New World Translation of the Holy Scriptures—Reference Bible naveden je kao “Al” (Jošua 21:37, NW, fusnota). Mojsije Maimonides (prikazan ovdje), slavni srednjovjekovni židovski učenjak iz 12. stoljeća n. e., proglasio je Alepski kodeks najboljim kojeg je ikad vidio.a
Hebrejski tekst koji je prepisivan od 13. do 15. stoljeća bio je mješovit, izveden iz dvije glavne obitelji Masoretskog teksta, Ben Asher i Ben Naphtali. U 16. stoljeću izradio je Jacob ben Hayyim tekst za tiskanu hebrejsku Bibliju izvedenu iz te mješovite predaje, a taj je tekst postao temelj za gotovo sve hebrejske Biblije tiskane u sljedećih 400 godina.
Sa trećim izdanjem Biblie Hebraice (tiskani hebrejski tekst) iz 1937, uzela se u obzir predaja Ben Ashera kako je bila sačuvana u manuskriptu koji je bio pohranjen u Rusiji, poznat kao Leningrad B 19A. Manuskript Leningrad B 19A datira iz 1008. n. e. Hebrejsko sveučilište u Jeruzalemu planira s vremenom objaviti čitav Alepski hebrejski tekst, zajedno s tekstovima svih drugih značajnih manuskripata i prijevoda, uključujući Svitke s Mrtvog mora.
Tekst Biblije koji koristimo danas je pouzdan. Bio je božanski nadahnut i pomoću prepisivača koji su radili pedantnom vještinom prenesen kroz stoljeća. Krajnja brižljivost tih prepisivača vidljiva je po tome što uspoređivanja Izaijinog svitka koji je 1947. pronađen kraj Mrtvog mora i Masoretskog teksta pokazuju iznenađujuće malo razlika, iako je Svitak s Mrtvog mora više od tisuću godina stariji od najstarije postojeće Masoretske Biblije. Štoviše, sad kad je Alepski kodeks dostupan izučavateljima, on će pružiti daljnji razlog za pouzdanje u vjerodostojnost teksta Hebrejskih pisama. Zaista, “riječ Boga našega ostaje do vijeka” (Izaija 40:8).
[Bilješke]
a Nekoliko su godina izvjesni učenjaci sumnjali da je Alepski kodeks manuskript u koji je Ben Asher unio sistem točaka. Međutim, otkad je kodeks dostupan za proučavanje, na raspolaganju je dokaz da se zaista radi o Ben Asherovom manuskriptu o kojem govori Maimonides.
[Zahvala na stranici 28]
Bibelmuseum, Münster
[Zahvala na stranici 29]
Jewish Division / The New York Public Library / Astor, Lenox, and Tilden Foundations