Pitanja čitalaca
Koliko bi oprezni trebali biti kršćani da krvne komponente, kao što je osušena plazma, možda nisu dodane prehrambenim proizvodima?
Ako postoji opravdan temelj za vjerovanje da je životinjska krv (ili neka njena komponenta) očito upotrijebljena mjesno u prehrambenim proizvodima, kršćani bi trebali pokazivati odgovarajući oprez. Ipak, ne bi bilo mudro uzrujavati se zbog puke sumnje ili živjeti s neosnovanom brigom.
Rano u čovjekovoj povijesti, naš je Stvoritelj propisao da ljudi ne smiju jesti krv (1. Mojsijeva 9:3, 4). On je izjavio da krv predstavlja život, koji je dar od njega. Krv ispuštena iz nekog stvorenja mogla se upotrijebiti samo za žrtvu, naprimjer na žrtveniku. Inače se krv iz stvorenja morala izliti na zemlju, u smislu njenog vraćanja Bogu. Njegov je narod trebao izbjegavati podržavati život uzimanjem krvi. On je odredio: “Krvi nijednoga tijela ne jedite, jer je duša svakoga tijela krv njegova. Ko bi je god jeo, da se istrijebi” (3. Mojsijeva 17:11-14). Božja zabrana jedenja krvi ponovljena je kršćanima (Djela apostolska 15:28, 29). Zato su rani kršćani trebali izbjegavati hranu koja sadrži krv, kao što je meso zadavljenih životinja ili krvavice.
Ipak, kako će ti kršćani u praksi postupati u svojoj odlučnosti da se ‘čuvaju od krvi’? (Djela apostolska 21:25). Trebaju li jednostavno primijeniti riječi apostola Pavla: “Sve što se prodaje na mesarnici, jedite, i nište ne ispitujte savjesti radi”?
Ne. Te riječi iz 1. Korinćanima 10:25 odnose se na meso koje je možda od životinja žrtvovanih u idolskom hramu. U to vrijeme, višak mesa iz hramova uklanjao se tako što se prodavao trgovcima, koji su ga mogli pridodati zalihi mesa za prodaju u svojim trgovinama. Pavao je imao na umu da meso iz hrama nije bilo stvarno loše ili pokvareno. Izgleda da je bilo uobičajeno krv životinja koje su tamo žrtvovane ispustiti i upotrijebiti na poganskim žrtvenicima. Ako bi se zato nešto od viška mesa prodalo na tržnici, bez očite veze s hramom ili pogrešnim shvaćanjima pogana, kršćani su ga jednostavno mogli kupiti kao meso za prodaju koje je bilo čisto i prikladno iskrvavljeno.
Međutim, bilo bi drugačije da su ti kršćani znali da se u mjesnim trgovinama može kupiti i meso udavljenih životinja (ili krvavice). Trebali bi pokazivati oprez u izabiranju mesa koje će kupiti. Mogli su prepoznati mesne proizvode koji su sadržavali krv ako su imali različitu boju (kao što se danas krvavica može lako prepoznati u zemljama u kojima je uobičajena). Ili su kršćani mogli potražiti uglednog mesara ili trgovca mesom. Ako nisu imali razloga vjerovati da je neko meso sadržavalo krv, jednostavno su ga mogli kupiti i jesti.
Pavao je također pitao: “Neka vaša blagost [“razumnost”, NW] bude poznata svim ljudima!” (Filipljanima 4:5, St). To se može primijeniti kod kupovanja mesa. Ni izraelski Zakon ni odredba kršćanskog vodećeg tijela prvog stoljeća nisu ukazivali na to da je Božji narod trebao ići predaleko raspitujući se o mesu, čak postajući vegetarijancima ako bi postojala najmanja sumnja da se u dostupnom mesu nalazi krv.
Izraelski lovac koji je ubio životinju ispustio bi njenu krv. (Usporedi 5. Mojsijeva 12:15, 16.) Ako njegova obitelj nije mogla pojesti sve meso, nešto je mogao prodati. Čak i u strvinama koje su ispravno iskrvarile, u mesu bi ostala mala količina krvi, ali ništa u Bibliji ne sugerira da je Židov koji kupuje meso trebao ići u krajnosti da bi saznao činjenice kao što je broj minuta od ubijanja do iskrvarenja, koja je arterija ili vena bila prerezana da isteče krv i kako je životinja bila obješena i koliko dugo. Nadalje, vodeće tijelo nije pisalo da kršćani trebaju poduzeti izvanredne mjere opreza u tom pogledu, kao i to da trebaju krajnje detaljne i odlučne odgovore prije jedenja bilo kog mesa.
Danas su u mnogim zemljama zakon, običaj ili religiozna praksa takvi da su mesni proizvodi (osim neuobičajenih artikala, kao što je krvavica) od životinja koje moraju iskrvariti prilikom klanja. Zato kršćani u tim područjima obično ne trebaju biti preokupirani metodama klanja ili prerade. Kratko rečeno, oni jednostavno mogu ‘jesti sve što se prodaje na mesarnici, ništa ne pitajući’ i mogu imati čistu savjest da se uzdržavaju od krvi.
Ipak, povremeno se pojavljuju tehnički izvještaji u vezi komercijalne upotrebe krvi koji uznemiruju neke kršćane. Neki poslovni ljudi u mesnoj industriji zaključuju da se velike količine krvi iz zaklanih životinja mogu sakupiti za praktičnu primjenu i zaradu, kao što je u umjetnim gnojivima ili hrani za životinje. Istraživači su proučili može li se takva krv (ili komponente) upotrijebiti u preradi mesa. Nekoliko komercijalnih tvornica čak je proizvelo ograničene količine tečne, smrznute plazme ili plazme u prahu (ili dekoloriziranog materijala crvenih krvnih stanica) koje mogu nadomjestiti mali postotak mesa u proizvodima sličnim krvavicama ili u pâtéu. Druge studije koncentrirale su se na korištenje derivata krvi u prahu kao dodatka ili za vezivanje vode i masnoće u mljevenom mesu, u pekarskim proizvodima ili da se drugim namirnicama i pićima doda bjelančevina ili željezo.
Međutim, vrijedno je zapaziti da se takvo istraživanje provodi desetljećima. Ipak, čini se da je upotreba takvih proizvoda bila veoma ograničena, čak nepostojeća, u većini zemalja. Neki tipični izvještaji pomažu pokazati zašto:
“Krv je izvor hranjivih i funkcionalnih bjelančevina. Međutim, goveđa krv upotrebljava se samo u ograničenim količinama za izravnu ljudsku potrošnju, zbog intenzivne boje i karakterističnog okusa” (Journal of Food Science, svezak 55, broj 2, 1990).
“Bjelančevine krvne plazme imaju korisna svojstva kao što su visoka solubilnost, emulgirajuća aktivnost i hidrofobicitet (...) a njihova upotreba u preradi hrane pruža velike prednosti. Međutim, u Japanu nije izgrađen nijedan djelotvoran sistem saniranja plazme, posebno nakon dehidracije” (Journal of Food Science, svezak 56, broj 1, 1991).
Neki kršćani povremeno provjeravaju etikete na pakiranoj hrani, budući da mnoge vlade zahtijevaju da se navedu sastojci. A oni mogu odlučiti da to redovito čine u vezi s bilo kojim proizvodom za koji imaju razloga vjerovati da možda sadrži krv. Naravno, bilo bi ispravno izbjegavati proizvode koji navode stvari kao što su krv, krvna plazma, plazma, bjelančevina globin (ili globulin) ili željezo u obliku hemoglobina (ili globina). Marketinška informacija jedne evropske kompanije s tog područja priznaje: “Informacije u vezi upotrebe globina kao sastojka moraju se označiti na ambalaži hrane na takav način da potrošač nije zaveden u pogledu sastava ili vrijednosti hrane.”
Međutim, čak i kod provjeravanja etiketa ili raspitivanja kod mesara, potrebna je razumnost. To ne znači da svaki kršćanin diljem svijeta mora proučavati etikete i sastojke na svakoj pakiranoj hrani ili da treba ispitivati namještenike u restoranima ili trgovinama hranom. Kršćanin se najprije može sam zapitati: ‘Postoji li ijedan provjereni dokaz da su krv i njeni derivati upotrijebljeni u uobičajenim prehrambenim proizvodima u ovom području ili zemlji?’ Na većini mjesta odgovor je negativan. Zato su mnogi kršćani zaključili da osobno neće odvajati mnogo vremena i pažnje na provjeravanje neznatnih mogućnosti. Osoba koja nije takvog mišljenja treba postupati u skladu sa svojom savješću, bez osuđivanja drugih koji su tu stvar možda riješili drugačije ali s dobrom savješću pred Bogom (Rimljanima 14:2-4, 12).
Čak i ako se mogu proizvesti prehrambeni proizvodi koji sadrže krv, to se vjerojatno ne radi u većim količinama, zbog troškova, zakonodavstva ili drugih činilaca. Naprimjer, Food Processing (rujan 1991) je primijetio: “Za one proizvođače koji imaju bilo kakve probleme sa manje od 1% (u finalnoj mesnoj pašteti) hidrolizirane goveđe plazme u smjesi, alternativna mješavina zamjenjuje je koncentratom bjelančevine iz surutke i može se potvrditi kao košer.”
Vrijedno je naglasiti da je zakon, običaj ili ukus u mnogim zemljama takav da se krv obično ispusti iz zaklanih životinja i da se takva krv ne koristi u drugim prehrambenim proizvodima. Ako ne postoji stvarni temelj za zaključivanje da je mjesna situacija drugačija ili da je nedavno došlo do veće promjene, kršćani bi se trebali čuvati da ih ne uznemirava puka mogućnost ili glasina. Ipak, kad je sigurno ili vrlo vjerojatno da se krv mnogo koristi — bilo u hrani ili u medicinskom liječenju — moramo biti odlučni slušati Božju zapovijed i uzdržavati se od krvi.