Zašto prigovaračev udes nije sretan

TRIJUMF se za samo nekoliko tjedana pretvorio u očaj. Početno klicanje Izraelaca nad svojom novostečenom slobodom iz egipatskog ropstva pretvorilo se u sitničavo gunđanje zbog hrane. Tokom drugog mjeseca nakon izlaska iz Egipta, nezadovoljan narod govorio je da bi više volio ropski život nego teški život u pustinji. U mjesecima koji su slijedili, taj je prigovarački duh oslabio njihovu odluku da slušaju Jehovu i uništio tom naraštaju izgled ulaska u Obećanu zemlju (2. Mojsijeva 16:1-3; 4. Mojsijeva 14:26-30).

Prigovaranje naravno nikad nije bilo ograničeno na jedan naraštaj ili jedan narod. Tko se povremeno ne žali na posao, hranu, vrijeme, djecu, susjede ili troškove života? Čini se da ljudska nesavršenost sama po sebi navodi na prigovaranje (Rimljanima 5:12; Jakov 3:2).

Zašto tako lako prigovaramo? Možda se osjećamo obeshrabreno, razočarano ili smo bolesni. Prigovaranje može biti izlaz za naše frustracije, ili pak može biti indirektan način da se kaže: “Ja bih to bolje uradio!” Ponekad se prigovaranja pothranjuju razlikama u osobnostima. No, postoje i iskrene pritužbe.

Bez obzira koji bio temeljni razlog, ako potraje, prigovaranje može razorno djelovati, kao što to pokazuje gore navedeni primjer Izraelaca. Osoba može postati kronični prigovarač, prigovarajući čak i Jehovinom načinu rješavanja stvari. Zašto je to toliko opasno? I kako se treba pravilno postupati kod opravdanih pritužbi?

Opravdane pritužbe

Ako razlog prigovora nije ozbiljan, prvo što bismo se trebali pitati je možemo li to pokriti s ljubavlju? Istina, možda bismo mogli imati opravdan razlog za pritužbu protiv nekoga, možda čak protiv našeg suvjernika. Možda se prema nama ponio neljubazno ili nepravedno. Međutim, hoćemo li poboljšati stvar ako se žalimo drugima na taj nepravedni postupak? Što Biblija preporučuje, kako bismo trebali reagirati? Kološanima 3:13 kaže: “Podnosite jedan drugoga i dobrostivo opraštajte međusobno ako tko protiv koga ima nešto što je za ukor. Kao što je Gospodin [“Jehova” NW] vama dobrostivo oprostio, tako činite i vi!” (St). Dakle, iako je pritužba možda opravdana, Pisma preporučuju stav opraštanja umjesto prigovaračkog duha (Matej 18:21, 22).

Što ako je stvar previše ozbiljna da bi se moglo prijeći preko nje? Može postojati dobar razlog za izražavanje pritužbe. Kad je opravdana “tužba” na Sodomu i Gomoru došla do Jehove, poduzeo je korake za rješavanje sramotne situacije u tim dekadentnim gradovima (1. Mojsijeva 18:20, 21, Šarić). Još jedna osnovana pritužba javila se nedugo nakon Pentekosta 33. n. e. Kad je dijeljena hrana potrebitim udovicama, pokazana je pristranost prema ženama hebrejskog govornog područja. Razumljivo, to je prouzročilo negodovanje među udovicama grčkog govornog područja. S vremenom su pritužbe doprle do ušiju apostola i oni su odmah organizirali tim sposobnih muškaraca kako bi riješili problem (Djela apostolska 6:1-6).

Imenovani kršćanski starješine danas također ne bi trebali odlagati poduzimanje neophodnih koraka kad im se skrene pažnja na ozbiljne stvari. Priče Salamunove 21:13 kažu: “Ko zatiskuje uho svoje od vike ubogoga, vikaće i sam, ali ne će biti uslišen.” Umjesto da ignoriraju opravdanu pritužbu, starješine će radije suosjećajno saslušati. S druge strane, svi mi možemo surađivati tako da ozbiljne pritužbe prenesemo starješinama, umjesto da ih recitiramo svakome tko hoće slušati.

Ipak, većina nas iskreno bi priznala da postoje periodi kad nas ljudska nesavršenost navodi da neopravdano prigovaramo. Pobliže razmatranje ponašanja Izraelaca u pustinji pomoći će nam uvidjeti opasnost dopuštanja da povremeno prigovaranje preraste u prigovarački duh.

Božje gledište o prigovaračima

Gunđanje Izraelaca zbog opskrbe hranom otkriva dvije bitne opasnosti kod prigovaranja. Kao prvo, prigovaranje je zarazno. Izvještaj kaže: “U pustinji sva izraelska zajednica počne mrmljati protiv Mojsija i Arona” (Izlazak 16:2, St). Vjerojatno je nekolicina počela prigovarati zbog nedostatka hrane, i uskoro su svi prigovarali.

Kao drugo, prigovarač često preuveličava problem. U ovom slučaju, Izraelci su tvrdili da bi im bilo bolje u Egiptu, gdje su mogli jesti kruha i mesa koliko su željeli. Prigovarali su da su bili dovedeni u pustinju samo zato da bi umrli od gladi (2. Mojsijeva 16:3).

Je li situacija tih Izraelaca zaista bila tako kritična? Možda su njihove zalihe hrane istjecale, ali Jehova je predvidio taj problem, pa je u pravo vrijeme osigurao manu kako bi zadovoljio njihove tjelesne potrebe. Njihove pretjerane pritužbe odale su potpuno pomanjkanje povjerenja u Boga. Dok su bili u Egiptu, opravdano su se žalili na teške uvjete (2. Mojsijeva 2:23). No, kad ih je Jehova oslobodio iz ropstva, počeli su prigovarati zbog hrane. To je bilo neopravdano mrmljanje. Mojsije je upozorio: “Vi ne mrmljate protiv nas, nego protiv Jahve” (Izlazak 16:8, St).

Taj se prigovarački duh kod Izraelaca uvijek iznova manifestirao. Za godinu dana čak je i mana postala uzrokom prigovaranja (4. Mojsijeva 11:4-6). Ubrzo nakon toga, loš izvještaj desetorice od dvanaest izraelskih uhoda potaknuo je bučne prosvjede zbog navodnih opasnosti uključenih u osvajanje Obećane zemlje. Narod je otišao tako daleko da je govorio: “Kamo sreće da smo pomrli u zemlji egipatskoj! Ili da smo pomrli u ovoj pustinji!” (Brojevi 14:2, St). Kako očigledan nedostatak cijenjenja! Ne iznenađuje da je Jehova rekao Mojsiju: “Dokle će me taj narod prezirati? Dokle mi neće vjerovati?” (Brojevi 14:11, St). Ti su nezahvalni prigovarači bili osuđeni na 40 godina lutanja pustinjom, sve dok taj naraštaj nije izumro.

Apostol Pavao nas podsjeća na ovaj primjer. On upozorava sukršćane da nikada ne budu poput tih Izraelaca koji su postali mrmljači, da bi zato pomrli u pustinji (1. Korinćanima 10:10, 11). Jasno je da neopravdano gunđanje i prigovarački duh mogu minirati našu vjeru i dovesti do Jehovinog negodovanja.

Ipak, Jehova je strpljiv sa svojim slugama koji možda povremeno prigovaraju zbog obeshrabrujućih okolnosti. Kad je Ilija, zbog proganjanja od zle kraljice Jezabele, pobjegao na planinu Horeb, bio je uvjeren da je njegovom proročkom djelovanju došao kraj. Pogrešno je pretpostavio da je jedini preostali obožavatelj Jehove u zemlji. Da bi ojačao Ilijinu vjeru, Bog mu je najprije demonstrirao svoju božansku snagu. Tada je proroku bilo rečeno da u Izraelu još uvijek ima 7 000 vjernih Jehovinih slugu, i da za njega ima još mnogo posla koji treba obaviti. Kao posljedica toga, Ilija je zaboravio na svoje pritužbe i nastavio dalje s obnovljenom jedrinom (1. Carevima 19:4, 10-12, 15-18). Dok kršćanski starješine iskazuju razbor, oni isto tako mogu na utješan način razgovarati s vjernima, pomažući im uvidjeti njihovu ulogu u ispunjenju Božjeg nauma (1. Solunjanima 5:14).

Nadvladati prigovarački duh

Kako se može nadvladati prigovarački duh? Pa, oni koji dobiju dokaz o šteti koju duhan nanosi tijelu imaju snažan poticaj da prestanu pušiti. Jednako tako, razumijevanje zašto je prigovarački duh tako štetan može nas motivirati da napustimo svaku naviku prigovaranja.

Koje koristi uživaju oni koji nadvladaju prigovarački duh? Jedna važna korist koju uživaju oni koji izbjegavaju prigovaranje jest da mogu sagledavati stvari biblijski i objektivnije. Prigovarač rijetko zastaje kako bi o problemu razmislio s Jehovine točke gledišta. Prigovarački nastrojeni Izraelci zaboravili su da ih je Jehova oslobodio iz ropstva i na čudesan način pred njima razdvojio vode Crvenog mora. Njihovo negativno razmišljanje učinilo ih je slijepima za Božju moć i lišilo ih radosti. Kao posljedica toga, njihovo je pouzdanje u Jehovu nestalo.

Nadalje, osoba koja može objektivno procijeniti svoje probleme raspoznaje kada su njene vlastite pogreške korijen njenih problema. Stoga je manje vjerojatno da će ponovo učiniti tu istu grešku. Jeremija je upozorio svoje sunarodnjake Izraelce da ne prigovaraju zbog teškoća koje su trpjeli nakon uništenja Jeruzalema. Njihove patnje bile su izravna posljedica njihovih grijeha, a to je bilo nešto što im je bilo potrebno da bi razumjeli kako se moraju pokajati i vratiti Jehovi (Plač Jeremijin 3:39, 40). Jednako je tako i učenik Juda prekorio ‘bezbožne ljude’ koji su odbacili Jehovino vodstvo i koji su bili ‘prigovarači s obzirom na svoj životni udes’ (Juda 3, 4, 16, NW).

Kao što je mudri kralj Salamun jednom primijetio, “srce veselo pomaže kao lijek, a duh žalostan suši kosti” (Priče Salamunove 17:22). Prigovarački nas duh emocionalno iscrpljuje i oduzima nam radost. Odražava pesimizam, a ne optimizam. Ali, oni koji se uče razmišljati i govoriti o ‘hvale vrijednim’ stvarima imaju radosno srce, koje čak može učiniti da se osjećaju bolje (Filipljanima 4:8, St).

Naš će život bez sumnje biti bogatiji ako kod ljudi zamjećujemo vrline a ne mane. Mi ćemo napredovati ako prihvatimo otežane okolnosti i ostanemo radosni, umjesto da gunđamo zbog svojih neuspjeha. Čak i kušnje mogu biti uzrokom radosti ako na njih gledamo kao na priliku za jačanje svoje vjere i utvrđivanje svoje izdržljivosti (Jakov 1:2, 3).

Isto tako, važno je imati na umu da kad mrmljamo ne nanosimo samo sebi štetu. Ako neprestano izričemo pritužbe, mi lako možemo potkopati vjeru drugih. Loš izvještaj desetorice izraelskih uhoda uzrokovao je da cijela nacija na osvajanje Obećane zemlje gleda kao na bezuspješan pothvat (4. Mojsijeva 13:26-14:4). Jednom drugom prilikom, Mojsije je zbog neprestanog mrmljanja naroda postao toliko malodušan da je molio Jehovu da mu oduzme život (4. Mojsijeva 11:4, 13-15). S druge strane, ako o stvarima govorimo na izgrađujući način, možda ćemo moći ojačati vjeru drugih i doprinijeti njihovoj radosti (Djela apostolska 14:21, 22).

Iako bismo mogli biti iskušani da se žalimo na naše suradnike, prijatelje, obitelj ili čak skupštinske starješine, Jehova želi da njegov narod ima “žarku ljubav jedan prema drugomu”. Takva nas ljubav pokreće da pokrivamo greške drugih umjesto da ističemo njihove pogreške (1. Petrova 4:8, St). Srećom, Jehova se opominje da smo prah i ne gleda na naše greške (Psalam 103:13, 14; 130:3). Kad bismo svi mi pokušali oponašati njegov primjer, nema sumnje da bismo mnogo manje prigovarali.

Kad čovječanstvo bude obnovljeno do savršenstva, nitko neće imati razloga da se žali na svoj životni udes. A do tog vremena, moramo se odupirati iskušenju da se žalimo na druge ili na naše vlastite iskušavajuće okolnosti. Da bismo pokazali kako vjerujemo Jehovi i kako stvarno volimo naše suobožavatelje, ‘činimo sve bez mrmljanja’ (Filipljanima 2:14, St). To će biti ugodno Jehovi, a i nama će uvelike koristiti. Zato, za naše vlastito dobro i za dobro drugih, nemojmo nikada zaboraviti da prigovaračev udes nije sretan.

[Slika na stranici 20]

Čak je i Božjim čudom omogućena priprema mane postala povodom prigovaranja