Kako kršćani mogu pomagati ostarjelima

“ZATO ne malaksavamo. Naprotiv, ako se i raspada naš vanjski čovjek, ipak se naš nutarnji čovjek obnavlja iz dana u dan. (...) Ne smjeramo na vidljivo, nego na nevidljivo, jer je vidljivo prolazno, a nevidljivo je vječno.” To je rekao apostol Pavao u svom drugom pismu Korinćanima (2. Korinćanima 4:16-18, St).

U drevna su vremena muževi i žene vjere usmjeravali svoje oči na nevidljive stvari, koje su uključivale stvari koje je Jehova, njihov Bog, obećao učiniti u svoje vrijeme. Pavao u biblijskoj knjizi Hebrejima pohvalno govori o onima koji su održali svoju vjeru sve do smrti — a neki od njih doživjeli su visoku starost. On ukazuje na njih kao na primjere za nas, kad kaže: “U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanjâ, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili” (Hebrejima 11:13, DF).

Danas smo vrlo blizu ispunjenju tih obećanja. No, u svojoj sredini imamo bolesne i ostarjele koji nisu sigurni hoće li osobno doživjeti kraj ovog zlog sustava. Možda će i neki od njih umrijeti u vjeri, a da za svog života nisu doživjeli ispunjenje svih obećanja. Za njih su gore citirane Pavlove riječi iz 2. Korinćanima 4:16-18 veliko ohrabrenje.

Jehova se sjeća svih svojih lojalnih slugu, uključujući bolesne i ostarjele (Jevrejima 6:10). Biblija na nekoliko mjesta s poštovanjem govori o starijima, a u Mojsijevom se zakonu posebno spominje čast koju treba pokazivati starcima (3. Mojsijeva 19:32; Psalam 92:12-15; Priče Salamunove 16:31). Rani kršćani vladali su se prema ostarjelima s poštovanjem (1. Timoteju 5:1-3; 1. Petrova 5:5). Jedna biblijska knjiga sadrži divan opis ljubazne brige i dirljive samopožrtvovnosti koju je mlada žena pokazala svojoj ostarjeloj svekrvi. Knjiga prikladno nosi ime te mlade žene, Rute.

Vjerna pomoćnica

Za ostarjelu je Noemu život bio gorak. Glad je nju i njenu malu obitelj prisilila da napuste svoje prijatelje i svoje nasljeđe u Judi i da žive istočno od rijeke Jordan u zemlji Moab. Tamo je umro Noemin muž, ostavivši je samu s njihova dva dječaka. S vremenom su oni odrasli i oženili se, no tada su i oni umrli. Noema je ostala bez nasljednika koji bi se za nju brinuli.

Bila je prestara da bi osnovala novu obitelj, te je izgledalo da joj život vrlo malo pruža. Nesebično je željela Rutu i Orfu, udovice svojih sinova, poslati natrag u domove njihovih majki da bi mogle naći muževe. Ona bi se sama vratila u svoju rodnu zemlju. I danas su neki ostarjeli potišteni, posebno ako su njihovi dragi umrli. Kao i Noema, i oni možda trebaju nekoga tko bi se za njih brinuo, no ne žele biti nikome na teret.

Ruta, međutim, nije napustila svoju svekrvu. Ljubila je tu stariju ženu, a ljubila je i Jehovu, Boga kojeg je Noema obožavala (Ruta 1:16). Tako su zajedno krenule na put natrag u Judu. U toj je zemlji, pod Jehovinim zakonom, postojala priprema puna ljubavi da siromašni ljudi mogu pabirčiti, odnosno skupljati sve što je nakon žetve ostalo na poljima. Ruta, koja je bila mlađa, spremno se ponudila da će raditi taj posao, rekavši: “Htjela bih ići.” Neumorno je radila u korist obiju (Ruta 2:2, 17, 18, St).

Rutina vjernost i ljubav prema Jehovi bile su veliko ohrabrenje za Noemu, koja je počela pozitivno i konstruktivno razmišljati. Njeno poznavanje zakona i običaja zemlje bilo je sada od koristi. Svojoj vjernoj pomoćnici dala je mudar savjet tako da je ta mlađa žena, posredstvom leviratskog braka, mogla ponovno zadobiti obiteljsko nasljedstvo i dobiti sina koji je nastavio obiteljsku liniju (Ruta, 3. poglavlje). Ruta je divan primjer onima koji se žrtvuju kako bi se brinuli za bolesne i ostarjele (Ruta 2:10-12). Danas se u skupštini isto tako može učiniti mnogo kako bi se pomoglo bolesnima i ostarjelima. Kako im se može pomoći?

Organiziranje je dragocjeno

U ranoj kršćanskoj skupštini vodio se popis udovica koje su trebale materijalnu potporu (1. Timoteju 5:9, 10). Isto tako mogu i starješine danas u nekim slučajevima sastaviti popis bolesnih i ostarjelih koji trebaju posebnu pažnju. U nekim su skupštinama zamolili jednog starješinu da prihvati tu posebnu odgovornost. Budući da mnogi ostarjeli, poput Noeme, ne vole tražiti pomoć, takav bi brat trebao biti sposoban analizirati situaciju i pobrinuti se — na taktičan i diskretan način — da se učini sve što je potrebno. Mogao bi, primjerice, provjeriti je li Kraljevska dvorana dovoljno opremljena za bolesne i ostarjele. Ako je to izvedivo, mogao bi razmotriti stvari kao, naprimjer, kosi prilaz za invalidska kolica, prikladne toaletne prostorije, slušalice za one koji slabo čuju i prostor za posebne stolice. Taj bi se brat mogao pobrinuti i za to da svi koji ne mogu doći u Kraljevsku dvoranu mogu posuditi kasete na kojima su snimljeni sastanci ili da mogu slušati program putem telefonske veze.

Možda je također potrebno organizirati prijevoz na sastanke i kongrese. Jedna starija sestra imala je problem, budući da je osoba koja ju je redovito vozila na sastanke bila spriječena. Morala je telefonirati mnogima prije nego je konačno našla nekoga tko ju je odvezao, i zato je dobila osjećaj da je na teret. Priprema da jedan starješina brine za sve takve stvari olakšala bi njenu neugodnu situaciju.

Taj bi starješina mogao također upitati neke obitelji da li bi bile spremne mijenjati se kod posjećivanja starijih. Na taj bi način i djeca naučila da briga za ostarjele pripada životu kršćanina. Za djecu je dobro da nauče nositi tu odgovornost (1. Timoteju 5:4). Jedan pokrajinski nadglednik kaže: “Iz iskustva znam da jako malo djece ili mladih posjećuje ostarjele ili bolesne na vlastitu inicijativu.” Možda samo ne misle na to, ili su možda nesigurni što bi trebali učiniti ili reći; roditelji ih to mogu naučiti.

Međutim, misli na to da bi većina ostarjelih voljela unaprijed znati da im dolazi prijatelj. To im daje dodatnu radost da mogu očekivati gosta. Ako posjetilac donese neka osvježenja, primjerice kavu ili kolač, i nakon toga brzo pospremi, može se izbjeći da se ostarjelu osobu dodatno optereti. Jedan stariji bračni par, koji je još uvijek vitalan, redovito jednom tjedno napuni malu košaru i ide posjetiti nekoliko ostarjelih članova skupštine. Ti su posjeti jako cijenjeni.

Mnoge skupštine u korist ostarjelih održavaju Skupštinski studij knjige po danu. Na jednom su mjestu upitali nekoliko obitelji i pojedinaca da li bi bili spremni i u mogućnosti podupirati takvu grupicu, a rezultat je bila grupica studija knjige gdje su se stariji i mlađi mogli brinuti jedni za druge.

Preuzimanje inicijative na tom području ne treba prepustiti samo starješinama. Svi moramo biti svjesni potreba bolesnih i ostarjelih. Možemo ih pozdraviti u Kraljevskoj dvorani i uzeti si vremena da razgovaramo s njima. Možda će se radovati ako ih pozovemo na neusiljeno druženje. Ili ih možemo pozvati da nam se pridruže na izletu ili čak na godišnjem odmoru. Jedan Svjedok često uzima sa sobom starije objavitelje kad svojim automobilom obavlja poslovne posjete izvan grada. Važno je pomoći ostarjelima da i dalje osjećaju da su dio skupštine. Ne dozvoli im da se povlače, kao što je to željela učiniti Noema, što bi ubrzalo proces starenja ili senilnosti.

Mladi koji su hendikepirani ili bolesni trebaju također pažnju. Jedan Svjedok koji je imao tri neizlječivo bolesna sina, od kojih su dva u međuvremenu umrla, kaže: “Za skupštinu može biti teško ustrajati u tome da se brine za nekoga tko ima dugotrajnu bolest. Zašto ne dodijeliti nekim pouzdanim mladim objaviteljima zadatak da svaki dan razmatraju dnevni citat i čitaju jedno poglavlje iz Biblije sa svojim prijateljem koji je prikovan uz krevet? Mladi, uključujući pionire, mogu se kod toga izmjenjivati.”

Kad smrt izgleda neminovnom

Jehovini sluge uvijek su se hrabro suočavali sa smrću, bilo zbog bolesti ili zbog progonstva. Ako bolesnik počinje osjećati da će vjerojatno uskoro umrijeti, normalno je da proživljava različite emocije. Nakon njegove smrti prolazit će i njegovi rođaci kroz razdoblje kad će se morati prilagođavati, osjećati duboku žalost i morati se pomiriti sa situacijom. Zato je za bolesnu osobu često dobro da otvoreno govori o smrti, kao što su to činili Jakov, David i Pavao (1. Mojsijeva, 48. i 49. poglavje; 1. Carevima 2:1-10; 2. Timoteju 4:6-8).

Jedan Svjedok koji je liječnik, piše: “Što se toga tiče, moramo biti jako otvoreni. Tijekom svoje službe nisam nikada ustanovio da bi za pacijenta bilo dobro kad se pred njim ili pred njom taji činjenica da je smrtno bolestan.” Ipak, trebamo razabrati što sam pacijent želi znati, i kada to želi znati. Neki pacijenti jasno pokazuju da su svjesni toga da će uskoro umrijeti, i oni trebaju razgovarati o tome što misle i osjećaju. Drugi, izgleda, uporno traže nadu, i dobro je kad se i njihovi prijatelji nadaju zajedno s njima. (Usporedi Rimljanima 12:12-15.)

Onaj tko je na umoru možda je toliko umoran ili zbunjen da mu je teško moliti se. Takvog će pacijenta možda utješiti kad iz Rimljanima 8:26, 27 sazna da Bog čuje ‘uzdisanja neiskazana’. Jehova zna da osoba pod takvim pritiskom možda teško nalazi riječi za molitvu.

Ako je moguće, važno je moliti se s pacijentom. Jedan brat kaže: “Kad je moja majka bila na umoru i više nije imala snage da govori, sklopivši svoje ruke, dala nam je znak da želi da se s njom pomolimo. Nakon molitve pjevali smo jednu pjesmu Kraljevstva, jer je majka uvijek jako voljela glazbu. Najprije smo pjevušili melodiju i zatim smo tiho pjevali riječi. Ona se tome očito radovala. Ove pjesme, koje kao Jehovini svjedoci povezujemo s našim životom, nesumnjivo izražavaju osjećaje koje bismo inače teško mogli izraziti.”

Kad govorimo s osobama koje su na umoru, trebamo pokazivati ljubav, taktičnost i osjećajnost. Posjetilac može pripremiti izgrađujuće stvari koje jačaju vjeru koje bi mogao spomenuti, a pažljivo bi trebao izbjegavati da govori nešto negativno o drugima i o njihovim problemima. I vrijeme posjeta treba prilagoditi da bi bilo razborito i primjereno. Ako izgleda da je pacijent bez svijesti, dobro je misliti na to da možda ipak čuje što se govori. Zato, pazi što govoriš.

Odgovornost koju dijelimo

Brinuti se za bolesne i ostarjele velika je odgovornost. Onima koji su pacijentu najbliži teško je i u fizičkom i u emocionalnom pogledu. Oni trebaju i zaslužuju razumijevanje i pomoć ostalih članova skupštine. Oni koji se brinu za bolesnog člana obitelji ili za suvjernika čine nešto što je ispravno, čak i ako to znači da zbog toga propuste neke sastanke ili da jedno vrijeme imaju manje udjela u službi propovijedanja. (Usporedi 1. Timoteju 5:8.) Razumijevanje od strane skupštine ojačat će ih. Povremeno će neki brat ili sestra možda privremeno moći zamijeniti onoga tko stalno njeguje bolesnika, tako da bi dotični mogao prisustvovati sastanku ili provesti nekoliko osvježavajućih sati u djelu propovijedanja.

Naravno, ako si ti sam bolesnik, možeš također nešto učiniti. Beznađe i bespomoćnost koje tvoja bolest donosi sa sobom mogle bi te ogorčiti, no ogorčenje te izolira i odbija druge. Umjesto toga, mogao bi pokušati izraziti cijenjenje i surađivati (1. Solunjanima 5:18). Moli se za druge koji pate (Kološanima 4:12). Meditiraj o divnim istinama iz Biblije i razgovaraj o njima s posjetiocima (Psalam 71:17, 18). Trudi se da budeš uvijek upućen u napredak Božjeg naroda što jača vjeru (Psalam 48:12-14). Zahvali se Jehovi za taj radostan razvoj događaja. Meditiranje o takvim stvarima može sutonu tvog života pridati posebnu draž, poput zalazećeg sunca koje isijava čak intenzivnije i toplije svjetlo nego sunce u podne.

Svi bismo se trebali boriti da zadržimo nadu koja posebno u vrijeme iskušenja poput kacige čuva naš um (1. Solunjanima 5:8). Dobro je meditirati o nadi uskrsnuća i o čvrstom temelju te nade. Možemo gledati unaprijed s pouzdanjem i željnim očekivanjem dana kad više neće biti ni bolesti ni slabosti povezanih sa starošću. Tada će se svi dobro osjećati. Čak će se i mrtvi vratiti (Ivan 5:28, 29). Te ‘nevidljive’ stvari vidimo očima vjere i srca. Nemojmo ih nikada izgubiti iz vida (Izaija 25:8; 33:24; Otkrivenje 21:3, 4).