Prirodne katastrofe — je li Bog odgovoran?
“BOŽE, što si nam to učinio?”
Tako je reagirala osoba koja je preživjela razaranje koje je 13. studenog 1985. uzrokovala erupcija snijegom pokrivenog Nevado del Ruiza u Kolumbiji. Mulj koji se nakon toga survao niz obronke prekrio je čitavi grad Armero i u jednoj noći usmrtio više od 20 000 ljudi.
Razumljivo je što preživjeli reagiraju na takav način. Ljudi su, bespomoćno suočeni sa strašnim prirodnim snagama, takve katastrofalne događaje od najranijih vremena pripisivali Bogu. Primitivni narodi prinašali su žrtve, čak i ljudske žrtve, kako bi umirili svoje bogove mora, neba, zemlje, planina, vulkana i drugih izvora opasnosti. Neki čak i danas prihvaćaju posljedice katastrofalnih prirodnih događaja jednostavno kao sudbinu ili kao djelo Božje.
Je li Bog zaista odgovoran za katastrofe koje nanose toliko ljudskih patnji i gubitaka diljem svijeta? Treba li njega okriviti? Da bismo dobili odgovore, moramo pobliže promotriti što je sve uključeno u takve katastrofe. Zapravo, trebamo ponovno ispitati neke poznate činjenice.
Što je “prirodna katastrofa”?
Kad je u potresu koji je pogodio Tangshan (Kina), prema službenim kineskim izvještajima poginulo 242 000 ljudi i kad je uragan Andrew pogodio Južnu Floridu i Louisianu u Sjedinjenim Državama nanijevši milijarde dolara štete, te su prirodne katastrofe dobile istaknuto mjesto u medijima. No, što bi bilo da je potres pogodio nenastanjenu pustinju Gobi, 1 100 kilometara sjeverozapadno od Tangshana, ili da je uragan Andrew krenuo drugim smjerom i oslabio nad morem, uopće ne pogodivši kopno? Teško da bi se sada netko toga prisjećao.
Zato se razumije da kad govorimo o prirodnim katastrofama ne govorimo jednostavno o dramatičnim ispoljavanjima prirodnih sila. Svake godine događaju se tisuće velikih i malih potresa, mnoge oluje, cikloni, uragani, tajfuni, vulkanske erupcije i druge silovite prirodne pojave koje se samo unose u statističku evidenciju. Međutim, kada takvi događaji nanesu velike ljudske i materijalne gubitke i poremete normalni tok života, oni postaju katastrofama.
Treba zapaziti da šteta i gubici koje nanose nisu uvijek proporcionalni jačini uključenih prirodnih sila. Najveću katastrofu ne mora prouzrokovati najsnažnije ispoljavanje prirodnih sila. Naprimjer, u potresu jačine 6,6 prema Richterovoj ljestvici, koji je 1971. pogodio San Fernando (California, Sjedinjene Države), poginulo je 65 osoba. Godinu dana kasnije poginulo je u potresu jačine 6,2 u Managui (Nikaragva) 5 000 ljudi!
Zato se moramo s obzirom na porast razornog djelovanja prirodnih katastrofa upitati: Jesu li prirodni elementi postali silovitiji? Ili su ljudski faktori pridonijeli tom problemu?
Tko je odgovoran?
Biblija označava Jehovu Boga kao Veličanstvenog Stvoritelja svih stvari, uključujući i prirodne sile Zemlje (1. Mojsijeva 1:1; Nehemija 9:6; Jevrejima 3:4; Otkrivenje 4:11). To ne znači da on uzrokuje svako kretanje vjetra ili svaki pljusak. On je, štoviše, pokrenuo određene zakone koji utječu na Zemlju i njen okoliš. U Propovjedniku 1:5-7 čitamo, naprimjer, o tri osnovne funkcije koje omogućavaju život na Zemlji — svakodnevni izlazak i zalazak sunca, nepromjenjivi ciklusi vjetrova i kružni tok vode. Bilo čovječanstvo toga svjesno ili ne, ovi i slični prirodni sustavi, kao što su klimatski, geološki i ekološki sustavi Zemlje, djeluju već tisućama godina. Pisac Propovjednika skrenuo je zapravo pažnju na suprotnost između nepromjenjivih i beskrajnih puteva djela stvaranja te prolazne i kratkotrajne prirode ljudskog života.
Jehova nije samo Stvoritelj prirodnih sila nego on ima i moć upravljati njima. U Bibliji nalazimo mnoge izvještaje o tome kako je Jehova te sile obuzdavao ili upravljao njima kako bi izvršio svoj naum. U to spada razdvajanje Crvenog mora u Mojsijevim danima te zaustavljanje sunca i mjeseca na svojim putanjama nebom u vrijeme Jozue (2. Mojsijeva 14:21-28; Jozua 10:12, 13). I Isus Krist, Sin Božji i obećani Mesija, demonstrirao je svoju moć nad prirodnim silama kad je, naprimjer, umirio oluju na Galilejskom moru (Marko 4:37-39). Takvi izvještaji uklanjaju svaku sumnju u to da Jehova Bog i njegov Sin Isus Krist u potpunosti mogu upravljati svime što djeluje na život ovdje na Zemlji (2. Dnevnika 20:6; Jeremija 32:17; Matej 19:26).
Budući da je to tako, možemo li Boga smatrati odgovornim za porast razaranja i pustošenja koje su u posljednje vrijeme nanosile prirodne katastrofe? Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo najprije razmotriti da li postoje dokazi da su prirodne sile u posljednje vrijeme postale dramatično silovitije, možda čak nesavladive.
Knjiga Natural Disasters—Acts of God or Acts of Man? kaže u vezi s time: “Nema nikakvih dokaza da se klimatološki mehanizmi odgovorni za suše, poplave i ciklone mijenjaju. I nijedan geolog ne tvrdi da pomicanja tla prilikom potresa, vulkanskih erupcija i tsunamija (valova koji nastanu uslijed potresa) postaju sve snažnija.” Knjiga Earthshock slično zapaža: “Stijene svakog kontinenta sadrže u sebi svjedočanstvo o mnogim većim i manjim geološkim zbivanjima, od kojih bi svako značilo ogromnu katastrofu za čovječanstvo kad bi se dogodilo danas — i sa znanstvenog stajališta nema dvojbe da će se u budućnosti takvi događaji uvijek iznova zbivati.” Drugim riječima, Zemlja i njene dinamične sile ostale su kroz vijekove manje ili više iste. Dakle, bez obzira pokazuju li neke statistike na porast nekih oblika geoloških ili drugih aktivnosti ili ne, Zemlja u posljednje vrijeme nije postala nesavladivo silovitom.
Što je onda odgovorno za porast učestalosti i razornosti prirodnih katastrofa o kojima čitamo? Ako se krivnja ne može pripisati prirodnim silama, izgleda da se treba pripisati ljudima. I doista, stručnjaci su ustanovili da je naš okoliš uslijed ljudskog djelovanja postao i skloniji prirodnim katastrofama i izloženiji njima. Sve veća potreba za hranom prisiljava zemljoradnike u zemljama u razvoju da prekomjerno obrađuju svoju zemlju ili da kultiviraju zemlju uklanjajući prijeko potrebnu šumu. To dovodi do opasne erozije tla. Porast stanovništva ubrzava i širenje sirotinjskih četvrti i predgrađa od straćara koje su neplanski izgrađene na nesigurnim područjima. Ljudi su se, unatoč jasnim upozorenjima, čak i u razvijenijim zemljama sami izložili opasnostima, kao naprimjer milijuni koji žive duž San Andreas Faulta u Californiji. Kad se pod takvim okolnostima dogodi nešto neobično — oluja, poplava ili potres — mogu li se onda katastrofalne posljedice zaista nazvati “prirodnima”?
Tipični primjer je suša u afričkom Sahelu. Obično mislimo kako je suša posljedica pomanjkanja kiše ili vode, što dovodi do gladi, izgladnjelosti i smrti. No, je li ogromna glad i izgladnjelost na tom području samo posljedica pomanjkanja vode? Knjiga Nature on the Rampage kaže: “Dokazi koje su prikupili znanstvenici i humanitarne organizacije pokazuju da današnja glad ne postoji toliko zbog dugotrajne suše, već zbog dugotrajne zloupotrebe zemlje i zaliha vode. (...) Daljnje širenje sahelske pustinje uglavnom je fenomen koji je prouzročio čovjek.” Južnoafričke novine The Natal Witness, zapažaju: “Glad nije posljedica nestašice hrane; posljedica je nemogućnosti da se dođe do hrane. Drugim riječima, posljedica je siromaštva.”
Isto se može reći i o mnogom razaranju uzrokovanom drugim katastrofama. Istraživanja su pokazala da siromašne zemlje imaju daleko veći broj smrtnih slučajeva u prirodnim katastrofama nego bogatije zemlje svijeta. Naprimjer, u Japanu su se, prema jednoj studiji, od 1960. do 1981. dogodila 43 potresa i druge katastrofe u kojima je poginulo 2 700 ljudi, prosječno 63 u svakoj katastrofi. U istom se razdoblju u Peruu dogodila 31 katastrofa a poginula je 91 000 ljudi, odnosno 2 900 u svakoj katastrofi. Zašto tolika razlika? Prirodne su sile, doduše, uzrokovale te katastrofe, ali je sigurno da su ljudi svojim postupanjem — na socijalnom, ekonomskom i političkom području — odgovorni za tako veliku razliku u ljudskim i materijalnim gubicima do kojih je došlo.
Kakva rješenja postoje?
Znanstvenici i stručnjaci već godinama pokušavaju pronaći načine kako bi savladali prirodne katastrofe. Buše duboko u zemlju težeći za boljim razumijevanjem zbivanja prilikom potresa i vulkanskih erupcija. Svemirskim satelitima promatraju podatke o stanju vremena kako bi mogli slijediti trag ciklona i uragana ili pretkazati poplave i suše. Svim tim istraživanjima stekli su informacije koje će im, kako se nadaju, omogućiti da umanje razorne posljedice prirodnih sila.
Jesu li takva nastojanja donijela dobre rezultate? Jedna organizacija za nadziranje okoliša primjećuje s obzirom na ove skupe, visoko tehnološke mjere: “One imaju svoju opravdanost. No, ukoliko se za njih troši nerazmjerno mnogo novaca ili truda — ako služe kao izgovor za ignoriranje opasnosti koje su sastavni dio društvenih sredina u kojima žive žrtve katastrofa, opasnosti koje katastrofe čine još težima — tada mogu prouzročiti više štete nego dobra.” Naprimjer, dok je korisno znati da je obalna delta Bangladeša stalno ugrožena poplavama i plimnim valovima, ta spoznaja ništa ne znači milijunima žitelja Bangladeša koji su prisiljeni tamo živjeti. Posljedica toga je da u katastrofama do kojih dolazi uvijek iznova ginu stotine tisuća ljudi.
Tehničke informacije očigledno mogu koristiti samo u ograničenoj mjeri. Druga stvar koja je potrebna jest mogućnost da se umanje pritisci koji ljudima ne ostavljaju nikakav drugi izbor nego da žive u područjima koja su posebno izložena opasnostima ili da žive na način kojim uništavaju okoliš. Drugim riječima, da bi se umanjila šteta koju nanose prirodne sile, trebao bi se u potpunosti preoblikovati socijalni, ekonomski i politički sustav pod kojim živimo. Tko može izvršiti takav zadatak? Samo Onaj koji može upravljati čak i silama koje uzrokuju prirodne katastrofe.
Što će Bog učiniti
Jehova Bog neće se baviti samo simptomima, nego će se pozabaviti glavnim uzrokom ljudskih patnji. Učinit će kraj lakomim i ugnjetavačkim političkim, komercijalnim i religioznim sustavima koji ‘vladaju nad čovjekom na njegovo zlo’ (Propovjednik 8:9). Svatko tko je upućen u Bibliju sigurno će zapaziti da su na njenim stranicama zapisana mnoga proročanstva koja ukazuju na vrijeme kad će Bog poduzeti mjere kako bi sa Zemlje uklonio zlo i patnje te obnovio zemaljski raj mira i pravednosti (Psalam 37:9-11, 29; Izaija 13:9; 65:17, 20-25; Jeremija 25:31-33; 2. Petrova 3:7; Otkrivenje 11:18).
To je, zapravo, ono što je Isus Krist učio sve svoje sljedbenike da trebaju moliti, naime: “Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!” (Matej 6:10, St). Mesijansko Kraljevstvo odstranit će i zamijeniti sve nesavršene ljudske vladavine, kako je to prorekao prorok Danijel: “U vrijeme ovih kraljeva Bog Nebeski podići će kraljevstvo koje neće nikada propasti i neće prijeći na neki drugi narod. Ono će razbiti i uništiti sva ona kraljevstva, a samo će stajati dovijeka” (Danijel 2:44, St).
Što će Božje Kraljevstvo postići, a što današnji narodi ne mogu? Biblija nam pruža očaravajući predsjaj onoga što će doći. Umjesto okolnosti koje su prikazane na ovim stranicama, kao što su glad i siromaštvo “biće pšenice na zemlji izobila; po vrhovima gorskim lelijaće se klasje njezino” i “drveta će poljska radjati svoj rod, i zemlja će radjati svoj rod; i oni će biti u svojoj zemlji bez straha” (Psalam 72:16; Ezehijel 34:27). S obzirom na prirodni okoliš, Biblija kaže: “Radovaće se tome pustinja i zemlja sasušena, veseliće se pustoš i procvjetati kao ruža. (...) Jer će u pustinji provreti vode i potoci u zemlji sasušenoj. I suho će mjesto postati jezero, i zemlja sasušena izvori vodeni” (Izaija 35:1, 6, 7). A ratova više neće biti (Psalam 46:9).
Biblija ne kaže kako će Jehova Bog sve to postići ni što će raditi sa svim prirodnim silama kako više ne bi uzrokovale štetu. Međutim, sigurno je da se svi koji budu živjeli pod tom pravednom vladavinom “ne će (...) truditi uzalud, niti će rađati djecu za jadan svršetak. Jer su oni rod blagoslovenih od Gospoda i njihovi potomci zajedno s njima” (Izaija 65:23, Šarić).
Jehovini svjedoci su na stranicama ovog časopisa, kao i u drugim publikacijama Watch Tower Societya (Društva Kula stražara) uvijek iznova ukazivali na to da je Božje Kraljevstvo godine 1914. uspostavljeno na nebu. Pod vodstvom tog Kraljevstva svjedoči se već gotovo 80 godina diljem svijeta, a danas se nalazimo na pragu obećanog ‘novog neba i nove zemlje’. Čovječanstvo neće biti oslobođeno samo razornog djelovanja prirodnih katastrofa već i svih boli i patnji koje su zadnjih šest tisuća godina mučile čovječanstvo. S obzirom na to vrijeme može se doista reći da “prvo prodje” (2. Petrova 3:13; Otkrivenje 21:4).
A što se može reći o današnjem vremenu? Čini li Bog nešto u korist onih koji su zbog prirodnih ili nekih drugih okolnosti u nevolji? Sasvim sigurno, no možda ne na način na koji bi to većina ljudi očekivala.
[Slike na stranicama 8 i 9]
Naš je okoliš uslijed ljudskog djelovanja postao skloniji prirodnim katastrofama
[Zahvale]
Laif/Sipa Press
Chamussy/Sipa Press
Wesley Bocxe/Sipa Press
Jose Nicolas/Sipa Press