Našla sam blago nenadmašive vrijednosti
ISPRIČALA FLORENCE WIDDOWSON
Kad je nastupio mrak, odlučile smo kampirati u blizini lagune. To nije bilo baš idealno mjesto za dvije žene, no mislile smo kako će jednu noć biti sve u redu. Dok sam ja razapinjala šator, Marjorie je pripremala večeru.
UPRAVO sam zabila posljednji šatorski kolčić kad sam primijetila kako se u blizini crnog panja nešto miče. “Jesi li vidjela kako se panj miče?” upitala sam Marjorie.
“Nisam”, odgovorila je malo zbunjeno.
“Ali sigurno se miče”, doviknula sam. “Daj mi kotlić!”
Uzevši ga, i sa sjekirom preko ramena, pošla sam prema laguni. Kad sam bila gotovo u istoj visini s panjem istupio je iza njega čovjek!
“Je li voda u laguni pitka?” uspjela sam izgovoriti.
“Ne, nije”, odgovorio je grubo, “ali ako hoćete, dat ću vam pitke vode.”
Brzo sam odbila njegovu ponudu, a na moje veliko olakšanje on se iznenada okrenuo i otišao. Dršćući, požurila sam natrag i ispričala Marjorie što se dogodilo. Brzo smo rastavile šator, spakirale svoje stvari i otišle. Kasnije smo saznale da je taj čovjek upravo otpušten iz zatvora.
Mada su 1937. tražitelji zlata često kampirali vani na nalazištima zlata u Australiji, mi smo bili tražitelji drugačije vrste. Tražili smo ljude koji su dragocjeni Bogu.
Moje obiteljsko porijeklo
Otac je prije sto godina radio kao kovač u malom selu Porepunkah u državi Victoria. Tamo sam se, godine 1895, rodila i odrastala sa četiri brata nedaleko rijeke Ovens, na podnožju planine Buffalo. Roditelji su redovito posjećivali Ujedinjujuću crkvu, a ja sam pohađala nedjeljnu školu u kojoj je otac bio nadzornik.
Majka je 1909, za vrijeme vrlo jake oluje, dobila srčani udar i umrla u očevom naručju. Onda je, početkom 1914, jedan moj brat izašao iz kuće, da bi nam ga nekoliko sati kasnije donijeli natrag — mrtvog. Počinio je samoubojstvo. Crkveni nauk prema kojem ga je čekao pakao, jer je samoubojstvo navodno neoprostiv grijeh, još je više produbio našu žalost.
Kasnije te godine buknuo je prvi svjetski rat, i dvojica moje braće stupila su u inozemnu službu u vojsci. Strašne novosti o prolijevanju krvi i patnjama navele su nas šest mladih žena, zajedno s mojim ocem, na to da počnemo proučavati biblijsku knjigu Ivana.
Nalaženje pravog blaga
Ellen Hudson imala je knjigu The Time Is at Hand (Vrijeme je blizu) od Charlesa Tazea Russella. Njeno oduševljenje za knjigu zarazilo je i ostale iz grupe. Kad je primijetila da je knjiga samo jedna iz serije od šest knjiga pod naslovom Studies in the Scriptures (Studije Pisama), poslala je pismo International Bible Students Associationu (Udruženju Međunarodnih istraživača Biblije) u Melbourneu i zatražila ostale knjige iz serije. Naša se grupa složila da ćemo na svojim tjednim studijima koristiti prvu knjigu, The Divine Plan of the Ages (Božanski plan vijekova).
Zamislite kako smo se otac i ja obradovali kad smo saznali da ne postoji nikakav vatreni pakao. Nismo se više bojali da je moj brat zatočen u paklenoj vatri. Upoznali smo istinu da su mrtvi bez svijesti, kao da spavaju, i da ne žive negdje trpeći muke (Propovjednik 9:5, 10; Ivan 11:11-14). Neki iz naše studijske grupe odlučili su ići k susjedima i propovijedati im o istinama koje smo upoznavali. Pješice smo išli do obližnjih kuća, a biciklima te dvokolicom s jednim konjem vozili smo se do onih koji su stanovali izvan grada.
Svjedočenje od kuće do kuće okusila sam prvi put na Dan primirja, 11. studenog 1918. Nas troje iz naše studijske grupe putovali smo 80 kilometara u Wangarattu kako bismo raspačavali traktat Peoples Pulpit. Godinama kasnije dok sam bila u propovjedničkoj dodjeli u australijskom zaleđu, imala sam doživljaj opisan na početku.
Godine 1919. posjetila sam kongres Istraživača Biblije u Melbourneu. Tamo sam, 22. travnja 1919, simbolizirala svoje predanje Jehovi uranjanjem u vodu. Duhovna gozba produbila je moje cijenjenje duhovnog blaga nebeskog Kraljevstva i Jehovine zemaljske organizacije (Matej 13:44).
Nakon kongresa nisam se vratila kući, već sam prihvatila poziv da mjesec dana surađujem u svjedočenju s Jane Nicholson, koja je bila punovremeni propovjednik. Kao područje dodijeljene su nam poljoprivredne i stočarske općine duž rijeke King. U tom planinskom ambijentu snimao se prije samo nekoliko godina film The Man From Snowy River.
Godine 1921. dobili smo divno pomoćno sredstvo za proučavanje Biblije, knjigu Harfa Božja. Nakon što ju je otac počeo koristiti kao udžbenik u svom razredu nedjeljne škole, počeli su mnogi roditelji prigovarati te su zahtijevali da dâ ostavku. To je i učinio, bez oklijevanja. Kasnije smo dobili brošuricu Hell (Pakao), sa sljedećim zanimljivim pitanjima na naslovnoj stranici: “Što je pakao? Tko se u njemu nalazi? Može li se iz njega izaći?” Oca su jasno izneseni biblijski dokazi o toj temi tako oduševili da je odmah počeo raspačavati brošuru od kuće do kuće. U našem mjestu i u obližnjim selima podijelio je stotine brošura.
Propovjednička putovanja s ocem
Napokon je otac kupio automobil kako bismo s porukom Kraljevstva mogli dospjeti do ljudi na drugim područjima. Kao kovač, imao je više iskustva s konjima, i zato sam ja postala vozač. Na početku smo noćili u hotelima. Ubrzo se pokazalo da je to preskupo te smo počeli kampirati vani.
Otac je namjestio prednje sjedalo automobila tako da se moglo spuštati i ja sam mogla spavati u kolima. Za oca bismo razapeli mali šator u kojem bi spavao. Nakon nekoliko tjedana kampiranja vratili bismo se u Porepunkah, gdje bi otac opet otvorio svoju kovačku radnju. Nikad se nismo prestajali čuditi kako je uvijek dolazilo mnogo mušterija koje su plaćale svoje račune, tako da smo mogli pokriti troškove svog sljedećeg propovjedničkog putovanja.
Mnogi dobronamjerni ljudi povoljno su reagirali na naše posjete te su napokon prihvatili biblijski studij na domu. Na području koje je prvobitno obrađivala naša mala grupa u Porepunkahu sada ima sedam skupština koje imaju vlastite Kraljevske dvorane. Zaista, tko može prezreti “dan malijeh stvari”? (Zaharija 4:10).
Godine 1931. vozili smo se otac i ja gotovo 300 kilometara vrlo lošim cestama kako bismo prisustvovali posebnom sastanku na kojem smo prihvatili naše novo ime “Jehovini svjedoci”. Ovo jedinstveno, biblijsko ime oduševilo nas je oboje (Izaija 43:10-12). Identificiralo nas je daleko jasnije nego manje specifično ime “Međunarodni istraživači Biblije”, pod kojim smo do tada bili poznati.
Jednog dana dok smo svjedočili u Bethangau, srela sam mjesnog svećenika Anglikanske crkve. Razljutio se i počeo tražiti kod koga smo ostavili mnoge od naših knjiga, zahtijevajući da mu ljudi predaju svoje knjige. Zatim ih je u centru grada javno spalio. No, taj mu se prezira vrijedan postupak osvetio.
Nakon što sam obavijestila podružnicu Društva o tome što se dogodilo, tiskano je otvoreno pismo u kojem se osudilo postupak svećenika. Učinjene su i pripreme da grupe Svjedoka doputuju automobilima kako bi na čitavom području raspačavale pismo. Kad smo otac i ja kasnije ponovno posjetili taj grad, razdijelili smo više knjiga nego ranije. Ljudi su bili znatiželjni što to u toj “zabranjenoj” literaturi piše!
Prva osoba koja je kao rezultat našeg propovijedanja na sjeveroistoku Victorie prihvatila biblijsku istinu bio je Milton Gibb. Između naših posjeta proučavao je temeljito sve publikacije Društva koje smo mu ostavili. Prilikom jednog od ponovnih posjeta iznenadio nas je, rekavši: “Sada sam vaš učenik.”
Iako me njegova odluka obradovala, objasnila sam mu: “Ne, Miltone. Ti ne možeš biti moj učenik.”
“Dobro, tada sam Rutherfordov učenik [tadašnji predsjednik Watch Tower Societya].”
Opet sam naglasila: “Ne, niti Rutherfordov učenik, ali nadam se Kristov učenik.”
Milton Gibb pokazao se jednim od mnogih dragocjenih blaga koja sam godinama tražila. On i dva njegova sina služe sada kao kršćanski starješine, a drugi članovi njegove obitelji aktivni su u skupštini.
Suočavanje s raznim kušnjama
Unatoč tome što je u siječnju 1941. djelo Jehovinih svjedoka u Australiji zabranjeno, nastavili smo propovijedati, služeći se samo Biblijom. Tada sam morala prekinuti s pionirskom, odnosno punovremenom, službom jer sam se vratila kući kako bih njegovala svog teško bolesnog oca. Kasnije sam se i ja razboljela te sam se morala podvrći teškoj operaciji. Oporavak je trajao neko vrijeme, no doživjela sam istinitost Božjeg obećanja: “Ne ću te ostaviti, niti ću od tebe odstupiti” (Jevrejima 13:5). Jedna me je kršćanska sestra tješila: “Flo, misli na to da nikada nisi sama. I da ti i Jehova uvijek činite većinu.”
Onda je nastupila trinaestotjedna zaključna faza bolesti mog dragog oca. Umro je 26. srpnja 1946. Imao je ispunjen život, a gajio je nebesku nadu (Filipljanima 3:14). Tako sam u starosti od 51 godine ostala sama, nakon što sam s ocem provela veći dio svojih mladih godina. Zatim sam upoznala svog budućeg supruga. Vjenčali smo se 1947. i zajedno smo stupili u pionirsku službu. No, to sretno razdoblje nije potrajalo dugo, jer je on 1953. pretrpio moždani udar i postao invalid.
Suprugova sposobnost govora bila je jako oslabljena te je bilo gotovo nemoguće razgovarati s njim. To je najviše otežavalo njegovu njegu. Mentalno naprezanje dok sam nastojala razumjeti što je s velikom mukom želio reći bilo je zaista ogromno. Iako smo stanovali u udaljenom području gdje nije bilo skupštine u blizini, Jehova nas tijekom tih iskušavajućih godina nije napustio. Održavala sam korak s najnovijim organizacijskim uputama kao i s neprestanom ponudom duhovne hrane u časopisima Kula stražara i Probudite se! Moj dragi suprug umro je 29. prosinca 1957.
Služba u Adelaidi
Opet sam ostala sama. Što sada? Hoće li mi nakon prekida od gotovo pet godina biti odobreno da ponovno postanem punovremeni propovjednik? Budući da mi je to odobreno, prodala sam kuću i počela iznova s pionirskom službom u Adelaidi, glavnom gradu Južne Australije. U to je vrijeme postojala potreba za pionirima te mi je dodijeljeno područje skupštine Prospect.
Budući da sam se plašila voziti u gradskom prometu, prodala sam automobil i počela opet koristiti bicikl. Koristila sam ga do starosti od 86 godina, pa sam na području bila poznata kao “mala gospođa na plavom biciklu”. S vremenom sam postajala sve nervoznijom u prometu; izgledalo je kao da se prednji kotač mog bicikla stalno trese. Posljednja nezgoda koja je predstavljala kap koja je prelila čašu dogodila se jednog poslijepodneva kad sam pala u živicu. ‘Sad je dosta’, rekla sam sama sebi i tako sam počela opet pješačiti.
Prije nekoliko godina, dok sam prisustvovala oblasnom kongresu, počele su mi zakazivati noge, a kasnije sam imala dvije operacije kuka. Nakon operacija osjećala sam se dobro, sve dok me nije oborio veliki pas. To je zahtijevalo daljnje liječenje i otada trebam napravu za hodanje. Moj um je još uvijek prilično aktivan. Kako je rekao jedan prijatelj: “Izgleda da tvoje tijelo koje stari ne može održati korak s tvojim mladalačkim umom.”
Tijekom godina doživjela sam kako skupštine u Adelaidi napreduju, kako se povećavaju i dijele. Godine 1983, kad sam imala 88 godina, odselila sam iz Adelaide kako bih živjela kod jedne obitelji u Kyabramu u državi Victoria, gdje sam provela deset sretnih godina. Još uvijek mogu ići u službu propovijedanja; braća iz skupštine me voze kako bih mogla posjetiti osobe koje od mene redovito uzimaju časopise. Ovi ljudi su tako ljubazni da izađu iz kuće i dođu do automobila tako da s njima mogu razgovarati.
Osvrćući se na svojih preko 98 godina života, rado se sjećam mnogih lojalnih i vjernih koji su sa mnom hvalili Jehovu, posebno svog divnog oca. Izgleda da sam nadživjela sve vjerne koji su bili moji partneri u pionirskoj službi. Ali kakva me samo radost čeka kad ponovno budem sjedinjena s onima koji imaju udjela u nagradi života u Božjem nebeskom Kraljevstvu, doista blago nenadmašive vrijednosti!
[Slika na stranici 28]
Krstila sam se 22. travnja 1919.
[Slika na stranici 31]
Sretna sam što još uvijek mogu služiti Jehovi dok se približavam 100. godini