Slijeđenje roditeljskog primjera

ISPRIČALA HILDA PADGETT

“Moj je život posvećen službi Najvišemu”, pisalo je u novinskom izvještaju, “i ne mogu služiti dvojici gospodara.” Te su riječi iz moje izjave koju sam 1941. dala nadležnima u Britanskom ministarstvu rada i nacionalne službe ukazale na razlog zašto sam odbila njihov nalog da tijekom drugog svjetskog rata radim kao bolničarka. Ubrzo zatim, pošto sam to odbila, bila sam proglašena krivom i osuđena na tri mjeseca zatvora.

KAKO sam dospjela u tu neugodnu situaciju? Razlog tome nije bio neki mladalački hir niti buntovno ponašanje. Zapravo, razlozi datiraju još iz vremena kad sam bila dijete.

Tatina revnost za Kraljevstvo

Rođena sam 5. lipnja 1914. u Horsforthu u blizini Leedsa, u sjevernoj Engleskoj. Moji roditelji, Atkinson i Pattie Padgett, bili su vjeroučitelji u nedjeljnoj školi i članovi zbora Rane metodističke crkve gdje je tata svirao orgulje. Kad sam bila dijete, naš je dom bio sretan, osim u jednoj stvari. Tatu su zabrinjavale prilike u svijetu. Mrzio je rat i nasilje i vjerovao je u biblijsku zapovijed: “Ne ubij” (2. Mojsijeva 20:13).

Godine 1915. vlada je poticala sve mlade muškarce da se dobrovoljno pridruže vojsci i da na taj način izbjegnu regrutaciju. Tata je bio u nedoumici dok je cijeli dan stajao na kiši, čekajući svoj red da se prijavi kao vojnik. Već sljedećeg dana promijenio mu se cijeli život!

Dok je radio kao vodoinstalater u nekoj velikoj kući, razgovarao je s drugim radnicima o svjetskim događajima. Vrtlar mu je uručio mali traktat Gathering the Lord’s Jewels (Skupljanje Gospodinovih dragulja). Tata ga je odnio kući i uvijek iznova čitao. “Ako je to istina”, rekao je, “onda je sve drugo pogrešno.” Sljedećeg je dana želio dobiti više informacija i tri je tjedna do ranih jutarnjih sati proučavao Bibliju. Znao je da je pronašao istinu! U nedjelju, 2. siječnja 1916, napisao je u svom dnevniku: “Ujutro otišao u crkvu, navečer otišao u I.B.S.A. [Udruženje Međunarodnih istraživača Biblije, kako su Jehovini svjedoci tada bili poznati u Engleskoj] — proučavao Jevrejima 6:9-20 — moj prvi posjet braći.”

Uskoro je nastupilo protivljenje. Naši rođaci i prijatelji iz crkve mislili su da je tata lud. No on je donio odluku. Živio je za sastanke i proučavanje te je u ožujku simbolizirao svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi. Nakon što je tata nekoliko tjedana sâm išao na sastanke, majka je popustila. Stavila me u moja kolica i pješačila 8 kilometara do Leedsa, stigavši točno kad je sastanak završio. Možete zamisliti tatinu radost. Otada je naša obitelj bila ujedinjena u Jehovinoj službi.

Tata se nalazio u vrlo teškoj situaciji — prvo se javio u vojsku kao dobrovoljac, a zatim je nakon nekoliko tjedana uložio prigovor savjesti. Kad su ga pozvali, odbio je primiti oružje te se u srpnju 1916. suočio s prvim od pet suđenja na vojnom sudu i bio je osuđen na 90 dana zatvora. Nakon što je odslužio prvu kaznu, tata je dobio četrnaestodnevni dopust nakon kojeg je uslijedilo drugo suđenje na vojnom sudu i još 90 dana zatvora. Nakon druge kazne zatvora, bio je prebačen u Medicinski korpus kraljevske vojske, i 12. veljače 1917. otplovio je vojnim brodom za Rouen (Francuska). U njegovom dnevniku stoji da je tamo svakim danom postajao sve ogorčenijim zbog svog položaja. Shvatio je da jednostavno “krpa” vojnike kako bi se zatim vratili u borbu.

Ponovno je odbio surađivati. Ovaj put vojni ga je sud osudio na pet godina zatvora u britanskom vojnom zatvoru u Rouenu. Kad je tata nastavio moliti da bude prebačen u civilni zatvor kao onaj koji je uložio prigovor savjesti, bio je kažnjen s tri mjeseca na kruhu i vodi, nakon čega je dobivao redovnu zatvorsku hranu dok nije dobio na težini; zatim su ponovili cijeli postupak. Danju su mu ruke bile vezane lisicama na leđima, a noću i u vrijeme obroka bile su mu vezane sprijeda. Cijelog života imao je ožiljke na zglobovima gdje su mu se lisice, koje su bile premale, urezale u meso i napravile gnojne rane. Pored toga, na nogama je imao okove koji su mu bili povezani s lancem oko struka.

Vojne su vlasti činile sve što su mogle kako bi slomile njegov stav, no bezuspješno. Bile su mu oduzete Biblija i knjige. Nije dobivao pisma od kuće, niti ih je mogao slati. Nakon dvije godine odlučio je pokazati svoju iskrenost štrajkom glađu. Sedam je dana ustrajao u svojoj odluci, nije ni jeo ni pio, zbog čega se ozbiljno razbolio, pa je bio prebačen u zatvorsku bolnicu. Dokazao je svoju iskrenost, no zbog toga je gotovo izgubio život. Kasnijih je godina priznao da je pogriješio što je na takav način doveo u opasnost svoj život, i da nikada više ne bi učinio takvo što.

Kad je u studenom 1918. završio rat, tata je još uvijek bio u zatvoru u Rouenu, no početkom sljedeće godine premjestili su ga u civilni zatvor u Engleskoj. Zamislite njegovu radost kad je primio sva majčina pisma i pakete koji su se tijekom vremena nakupili, zajedno sa svojom dragocjenom Biblijom i knjigama! Bio je odveden u zatvor u Winchesteru, gdje je sreo jednog mladog brata koji je doživio ratna iskustva slična njegovim. Zvao se Frank Platt i kasnije je godinama služio u londonskom Betelu. Dogovorili su se da se nađu sljedeći dan, no Frank je dotada već bio prebačen negdje drugdje.

Dana 12. travnja 1919. majka je primila telegram: “Haleluja! Dolazim kući — zovem London.” Nakon tri godine ispita, kušnji i razdvojenosti, bilo je to zaista vrijeme za radovanje! Tatina prva pomisao bila je da telefonira u londonski Betel i da se sastane s tamošnjom braćom. U 34 Craven Terraceu dočekali su ga s puno ljubavi. Nakon što se okupao, obrijao i presvukao u posuđeno odijelo i šešir, tata se vratio kući. Možete li zamisliti naš ponovni susret? Tada sam imala skoro pet godina i nisam ga se sjećala.

Prvi sastanak na kojem je tata prisustvovao nakon izlaska iz zatvora bila je Spomen-svečanost. Kad se penjao stepenicama u dvoranu, prva osoba na koju je naišao bio je Frank Platt, kojeg su prebacili u vojnu bolnicu u Leedsu. Kako li su bili radosni dok su pričali svoja iskustva! Otada, pa sve do otpuštanja iz bolnice, Frank se kod nas osjećao kao kod kuće.

Majčina vjerna služba

Cijelo vrijeme dok je tata bio odsutan, majka je radila kao pralja kako bi dopunila svoja niska primanja koja je dobivala od vlade. Braća su bila vrlo ljubazna prema nama. Svakih nekoliko tjedana jedan od skupštinskih starješina uručio bi joj malu kuvertu u kojoj se nalazio dar anonimne osobe. Majka je uvijek govorila da ju je ljubav braće približila Jehovi i pomogla joj da ustraje kroz to teško vrijeme. Vjerno je pohađala skupštinske sastanke dok je tata bio odsutan. Najteža joj je kušnja bila kad više od godinu dana nije znala je li tata živ ili mrtav. Da stvar bude još gora, 1918. i majka i ja razboljele smo se od španjolske groznice. Svuda oko nas ljudi su umirali. Susjedi koji su pomagali svojim susjedima zarazili su se i umrli. Nestašica hrane koja je vladala u to vrijeme nesumnjivo je pridonijela smanjenju otpornosti ljudi na infekciju.

Riječi apostola Petra pokazale su se tako istinitima na našoj obitelji: “Bog (...) da vas, pošto malo postradate, savrši, da utvrdi, da ukrijepi, da utemelji”! (1. Petrova 5:10). Patnje su u mojim roditeljima izgradile nepokolebljivu vjeru u Jehovu, apsolutno povjerenje da se on zaista brine za nas i da nas ništa ne može odvojiti od Božje ljubavi. Takav odgoj u vjeri za mene je bio poseban blagoslov (Rimljanima 8:38, 39; 1. Petrova 5:7).

Mladalačka služba

Nakon tatinog izlaska iz zatvora, služba za Kraljevstvo postala je središte našeg života. Ne sjećam se da smo ikada propustili sastanak, osim u slučaju bolesti. Ubrzo nakon povratka kući, tata je prodao svoj fotografski aparat i majčinu zlatnu narukvicu kako bi došao do novca da možemo prisustvovati kongresu. Iako si nismo mogli priuštiti godišnje odmore, nikada nismo propustili te skupove, uključujući i one u Londonu.

Prve dvije ili tri godine nakon rata bile su vrijeme okrepe. Tata i mama potpuno su iskoristili sve prilike za druženje i okupljanje. Sjećam se da smo posjećivali drugu braću i sestre, a ja sam, kao mala, sjedila slikajući i crtajući, dok su odrasli satima razgovarali o novim razumijevanjima istine. Bili su vrlo sretni i okrijepljeni dok su međusobno razgovarali, pjevali uz orgulje i uživali u ugodnom druženju.

Roditelji su me vrlo strogo odgajali. U školi sam se isticala kao drugačija već kad sam imala pet godina, noseći svoj “Novi zavjet” kako bih ga čitala dok je razred učio katekizam. Kasnije su me izveli pred cijelu školu kao onu koja “ulaže prigovor savjesti” jer nisam sudjelovala u proslavama Dana sjećanja.a Ne žalim zbog svog odgoja. Ustvari, on je služio kao zaštita i olakšao mi je da ostanem na ‘uskom putu’. Kamo god su išli moji roditelji, bilo na sastanke bilo u službu, ja sam išla s njima (Matej 7:13, 14).

Posebno mi je ostalo u sjećanju nedjeljno jutro kad sam prvi put sama počela propovijedati. Imala sam samo 12 godina. Kad sam bila tinejdžerka, sjećam se da sam jednog nedjeljnog jutra rekla da ću ostati kod kuće. Nitko me nije kritizirao niti prisiljavao da idem, pa sam sjela u vrt proučavajući Bibliju, no cijelo sam se vrijeme osjećala krajnje neugodno. To je trajalo tjedan ili dva, a onda sam rekla tati: “Danas idem s tobom!” Otada više nikad nisam nazadovala.

Godina 1931. bila je divna! Ne samo da smo tada dobili novo ime, Jehovini svjedoci, nego sam se i ja krstila na kongresu u Alexandra Palaceu, u Londonu. Nikada neću zaboraviti taj dan. Nosili smo duge, crne haljine, a moja je bila mokra jer ju je već koristio drugi kandidat!

Kao dijete oduvijek sam željela biti kolporter, kako su se tada zvali punovremeni propovjednici. Kako sam odrastala, osjećala sam da trebam učiniti više u Jehovinoj službi. Tako sam se u ožujku 1933, kad sam imala 18 godina, pridružila redovima punovremenih slugu.

Posebno su nas radovali “pionirski tjedni” u pojedinim velikim gradovima, gdje se znalo sakupiti i do dvanaestak punovremenih slugu, ostati s mjesnom braćom te surađivati s njima. Dijelili smo brošurice religioznim vođama i drugim istaknutim ljudima. Trebalo je imati hrabrosti da bi im se pristupilo. Uglavnom su nas primali s prezirom, a mnogima od nas zalupili su vratima pred nosom. To nas nije zabrinjavalo, jer smo bili toliko oduševljeni što možemo biti osramoćeni zbog Kristovog imena (Matej 5:11, 12).

U Leedsu smo prepravili dječja kolica, trokolicu i tatin motocikl s prikolicom, a kasnije i njegov automobil kako bismo mogli prenositi gramofone s velikim zvučnicima. Dva bi brata izišla na ulicu s gramofonom, stavila ploču s muzikom kako bi privukla ljude i potakla ih da iziđu na vrata, a zatim bi uslijedio petominutni snimljeni govor brata Rutherforda. Zatim bi se premjestili u sljedeću ulicu dok smo mi, objavitelji, nakon njih nudili biblijsku literaturu.

Godinama smo svake nedjelje uvečer nakon sastanka išli na trg ispred Gradske vijećnice gdje se nalazio Govornički ugao i pružali podršku slušajući jedno od jednosatnih predavanja brata Rutherforda, dijeleći letke i kontaktirajući sa svima koji su pokazali interes. Postali smo dobro poznati. Čak nas je i policija poštovala. Jedne smo se večeri sakupili kao i obično, kad smo u daljini začuli zvuk bubnjeva i orkestra. Uskoro se pojavila povorka od oko stotinu fašista. Marširali su uokolo iza nas i zaustavili se s visoko podignutim zastavama. Orkestar je prestao svirati i nastala je tišina upravo u trenutku kad je odjeknuo glas brata Rutherforda: “Neka oni pozdravljaju svoje zastave i očekuju spasenje od ljudi, ako to žele. Mi ćemo obožavati samo svog Boga Jehovu i od njega očekivati spasenje!” Pitali smo se što će se sada dogoditi! Ništa se nije dogodilo, osim što su dobili dobro svjedočanstvo, a policija ih je ušutkala tako da smo mogli čuti ostatak javnog predavanja.

Tada smo počeli koristiti gramofon kao pomoćno sredstvo za davanje veličanstvenog svjedočanstva. Kad smo bili na kućnom pragu, netremice smo promatrali ploču kako bismo potaknuli ljude da punih pet minuta slušaju snimljenu biblijsku propovijed. Stanari su nas često pozivali u kuću i bilo im je drago što smo ponovno navratili i puštali još snimaka.

Godina 1939. bila je puna aktivnosti i teška, s provalama protivljenja i nasilja. Prije jednog od naših kongresa braća su doživjela velik napad svjetine. Stoga su za vrijeme kongresa načinili planove za formiranje posebne skupine braće u automobilima da propovijedaju u opasnim područjima, dok su sestre i druga braća išli tamo gdje je sigurnije. Dok sam radila s jednom skupinom na ulici, otišla sam u jedan prolaz kako bih posjetila kuće koje su bile u pozadini. Dok sam bila na jednim vratima čula sam neko komešanje — na ulici je nastala vika i graja. Naprosto sam nastavila razgovarati s osobom na vratima, produžujući razgovor sve dok nisam čula da se situacija smirila. Zatim sam prošla prolazom i izišla na ulicu gdje sam zatekla drugu braću i sestre koji su bili u panici jer me nisu mogli pronaći! Kasnije toga dana izazivači nereda ipak su pokušali prekinuti naš sastanak, no braća su ih ispratila van.

Počinje drugi svjetski rat

Sada se odvijala regrutacija i mnoga mlada braća bila su zatvorena od 3 do 12 mjeseci. Tata je tada dobio dodatnu prednost da posjećuje braću u zatvoru. Svake je nedjelje vodio Studij Kule stražare u mjesnom zatvoru. Srijedom uvečer posjećivao je braću u njihovim ćelijama. Budući da je i sâm imao tako dugotrajno i mučno zatvorsko iskustvo tijekom prvog svjetskog rata, posebno ga je radovalo služiti onima koji su prolazili slične kušnje. To je radio 20 godina, sve do svoje smrti 1959.

Godine 1941. navikli smo se na gorčinu i neprijateljstvo koje su mnogi ljudi izražavali zbog našeg neutralnog stava. Nije bilo lako stajati na ulicama s časopisima i suočiti se s time. Istovremeno smo se radovali što smo pomagali izbjeglicama smještenima na našem području. Latvijci, Poljaci, Estonci, Nijemci — kakva li je bila radost vidjeti sjaj u njihovim očima kad su ugledali Kulu stražaru ili Utjehu (sada Probudite se!) na svom jeziku!

Zatim je došla moja kušnja zbog neutralnog stava koji sam zauzela tijekom drugog svjetskog rata. Dok sam od 24 sata 19 bila zaključana u svojoj ćeliji, uvidjela sam koliko je težak zatvorski život. Prva tri dana bila su mi najteža, jer sam bila sama. Četvrtog dana pozvali su me u ured upravitelja zatvora gdje sam zatekla još dvije djevojke. Jedna od njih mi je došapnula: “Zašto si ovdje?” Rekla sam: “Iznenadila bi se kad bi saznala.” Upitala me napetim šapatom: “Jesi li JS?” Druga je djevojka to čula i upitala nas obje: “Vi ste JS?” i sve smo se tri međusobno zagrlile. Više nismo bile same!

Divna punovremena služba

Kad sam izišla iz zatvora, nastavila sam s punovremenom službom, a pridružila mi se jedna mlada djevojka od 16 godina koja je upravo napustila školu. Preselile smo se u Ilkley, prekrasan grad na granici Yorkshire Dalesa. Punih šest mjeseci trudile smo se da pronađemo pogodno mjesto za naše sastanke. Konačno smo iznajmile malu garažu, koju smo preuredile u Dvoranu Kraljevstva. Tata nam je priskočio u pomoć i instalirao svjetlo i grijanje. Osim toga, uredio nam je garažu. Godinama nam je pomagala obližnja skupština, dodjeljujući svakog tjedna braću da iznesu javno predavanje. Uz Jehovin blagoslov napredovali smo i rasli, pa je konačno osnovana skupština.

U siječnju 1959. tata se iznenada razbolio. Pozvali su me doma i u travnju je umro. Uslijedile su teške godine. Majčino se zdravlje pogoršalo baš kao i njeno pamćenje, tako da sam se morala jako boriti s time. No Jehovin me duh podržao i bila sam u stanju brinuti se za nju sve do njene smrti 1963.

Tijekom godina dobila sam toliko blagoslova od Jehove. Previše ih je da bih ih mogla nabrojiti. Vidjela sam kako moja matična skupština raste i kako se četiri puta dijeli, šaljući objavitelje i pionire, a neke i kao misionare u daleke zemlje kao što su Bolivija, Laos i Uganda. Nikad se nisam udala i osnovala obitelj. Nisam tužna zbog toga; nemam vremena za to. Iako nemam vlastitih tjelesnih rođaka, imam mnogo djece i unuka u Gospodinu, čak na stotine (Marko 10:29, 30).

Često pozivam mlade pionire i druge mlade u svoj dom kako bismo se radovali kršćanskom druženju. Zajedno se pripremamo za studij Kule stražare. Osim toga, pričamo iskustva i pjevamo pjesme Kraljevstva, baš kao što su to običavali moji roditelji. Dok sam okružena radosnom skupinom mladih ljudi, moj pogled na život ostaje mladalački i radostan. Za mene ne postoji bolji život od pionirske službe. Zahvalna sam Jehovi što sam imala tu prednost da slijedim primjer svojih roditelja. Molim se da mogu nastaviti Jehovi služiti cijelu vječnost.

[Bilješka]

[Slika na stranici 23]

Hilda Padgett sa svojim roditeljima, Atkinsonom i Pattie

[Slika na stranici 23]

Traktat koji je potaknuo tatin interes za istinu