Tražile smo najprije Kraljevstvo
ISPRIČALA OLIVE SPRINGATE
Majka je upravo ugasila svijeću i izišla iz sobe nakon što je saslušala naše molitve. Moj me mlađi brat odmah nakon toga upitao: “Olive, kako nas Bog može vidjeti i čuti kroz zid?”
“MAJKA kaže da može vidjeti kroz sve”, odgovorila sam, “čak i u naša srca.” Majka je bila bogobojazna žena i strastveni čitač Biblije, i u nas djecu ulila je duboko poštovanje prema Bogu i biblijskim načelima.
Naši su roditelji bili članovi Anglikanske crkve u malom gradu Chatham u pokrajini Kent u Engleskoj. Iako je majka redovito posjećivala crkvu, vjerovala je da biti kršćanin znači više nego samo pasivno sjediti i slušati propovijed jedanput tjedno u crkvi. Osim toga, bila je sigurna da bi Bog morao imati samo jednu pravu crkvu.
Zahvalnost za biblijsku istinu
Godine 1918, kada sam imala oko pet godina, majka je dobivala knjige s naslovom Studies in the Scriptures (Studije Pisama) koje je napisao Charles T. Russell, prvi predsjednik Biblijskog i traktatnog društva Watch Tower. Nekoliko godina kasnije, dok smo živjeli u malom mjestu po imenu Wigmore, majka je stupila u vezu s jednim Istraživačem Biblije, kako su tada bili poznati Jehovini svjedoci. Prihvatila je knjigu Harfa Božja, pomoćno sredstvo za razumijevanje Biblije, i u njoj je počela nalaziti odgovore na svoja mnoga biblijska pitanja. Svakog tjedna stizala je poštom ružičasta dopisnica s tiskanim pitanjima za svako poglavlje. Na dopisnici se također ukazivalo gdje se u knjizi može naći odgovor.
Godine 1926. moji roditelji, moja sestra Beryl i ja napustili smo Anglikansku crkvu zato što smo bili ogorčeni na uplitanje crkve u politiku, kao i na mnoga njena nerazumna učenja. Jedno istaknuto učenje bilo je da Bog vječno muči ljude u paklenoj vatri. Moja je majka, koja je iskreno tražila biblijsku istinu, bila uvjerena da Anglikanska crkva nije istinita.
Ubrzo nakon toga, kao odgovor na majčine usrdne molitve, posjetila nas je gospođa Jackson, Istraživač Biblije. Razgovarala je s majkom i sa mnom skoro dva sata, koristeći Bibliju da nam odgovori na naša pitanja. Bile smo oduševljene što smo, između ostalog, naučile da bi naše molitve trebale biti upućene Jehovi Bogu, ocu Isusa Krista, a ne nekom misterioznom Trojstvu (Psalam 83:18; Ivan 20:17). Ali za mene je bilo nezaboravno pitanje koje je postavila moja majka: “Što to znači tražiti najprije Kraljevstvo?” (Matej 6:33).
Odgovor temeljen na Bibliji snažno je utjecao na naš život. Od tog istog tjedna počele smo posjećivati kršćanske sastanke Istraživača Biblije i sudjelovati u prenošenju drugima onoga što smo naučile. Bile smo uvjerene da smo našle istinu. Nekoliko mjeseci kasnije, 1927, majka se krstila kao simbol svog predanja za službu Jehovi, a 1930. krstila sam se i ja.
Stupanje u pionirsku službu
Naša obitelj posjećivala je skupštinu u Gillinghamu, koja se sastojala od oko 25 osoba. Nekolicina njih bili su punovremeni sluge, koji se zovu pioniri, a svi su imali nebesku nadu (Filipljanima 3:14, 20). Njihova kršćanska revnost bila je zarazna. Mada sam još uvijek bila tinejdžer, služila sam kratko vrijeme u ranim 1930-ima kao pionir u Belgiji. To je rasplamsalo moju želju za daljnjom službom za Kraljevstvo. U to smo vrijeme sudjelovali u raspačavanju brošure The Kingdom, the Hope of the World (Kraljevstvo, nada svijeta) svim svećenicima.
S vremenom se moj otac počeo jako protiviti našoj kršćanskoj aktivnosti, pa sam se zbog toga 1932. preselila u London i tamo pohađala koledž. Kasnije sam 4 godine radila kao učiteljica i za to vrijeme sam bila povezana sa skupštinom u Blackheathu, jednom od jedine četiri skupštine u Londonu u to vrijeme. Tada smo prvi put čuli izvještaje o zatvaranju i patnjama naše kršćanske braće i sestara u Hitlerovoj Njemačkoj jer su odbili podupirati Hitlerove ratne pothvate.
Godine 1938, u mjesecu kad sam isplatila dug za knjige koje sam naručila, napustila sam posao kako bih si ispunila želju da postanem pionir. Moja sestra Beryl započela je u Londonu s pionirskom službom u isto vrijeme kao i ja, ali ona je živjela u drugom pionirskom domu. Moja prva partnerica u pionirskoj službi bila je Mildred Willet, koja se kasnije udala za Johna Barra, sada člana Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka. Biciklom bismo se zajedno s ostalima iz grupe vozili na područje i ostali tamo čitav dan, često usprkos kiši.
Oblaci rata već su lebdjeli nad Evropom. Održavale su se vježbe s plinskim maskama za građane, a započele su i pripreme za evakuaciju djece izvan grada ili u manje gradove u slučaju rata. Imala sam samo toliko ušteđenog novca da si kupim par cipela, a nije ni bilo moguće dobiti financijsku pomoć od roditelja. Ali nije li Isus rekao: ‘Sve će vam se ovo dodati ako tražite najprije kraljevstvo’? (Matej 6:33). Bila sam u potpunosti uvjerena da će Jehova zadovoljiti sve moje potrebe, a to je činio obilno tokom svih ovih godina. Za vrijeme rata ponekad sam nadopunila svoje skromne obroke povrćem koje sam kupila uz cestu nakon što su prošli natovareni kamioni. Često sam pribavljala hranu mijenjajući biblijsku literaturu za voće ili povrće.
Moja sestra Sonia rodila se 1928. godine. Imala je tek sedam godina kad je predala svoj život Jehovi. Sonia kaže da je već u tim mladim godinama njen cilj postala pionirska služba. Ubrzo nakon što je simbolizirala svoje predanje krštenjem u vodi 1941, ostvarila je taj cilj kada su ona i majka dodijeljene da rade kao pioniri u Caerphillyu u južnom Walesu.
Naša služba tokom ratnih godina
U rujnu 1939. počeo je drugi svjetski rat, a naša kršćanska braća i sestre u Britaniji bila su zatvarana iz istog razloga kao i njihovi suvjernici u nacističkoj Njemačkoj — zbog svog neutralnog stava u pogledu sudjelovanja u ratu. Sredinom 1940, započela su bombardiranja u Engleskoj. “Blickrig” je parao uši svake noći, ali uz Jehovinu pomoć bili smo u mogućnosti malo odspavati i biti odmorni za djelo propovijedanja sljedećeg dana.
Katkada bismo došli na svoja područja tek da bismo većinu kuća našli u ruševinama. U studenom te godine pala je bomba samo nekoliko metara od kuće u kojoj je živjelo nas nekoliko, razbivši prozore na tisuću komadića. Teška ulazna vrata su se stropoštala, a dimnjak se srušio. Nakon što smo preostali dio noći proveli u skloništu, razdvojili smo se i preselili u domove raznih Svjedoka.
Ubrzo nakon toga dobila sam dodjelu u Croydonu u Velikom Londonu. Moja partnerica u pionirskoj službi bila je Ann Parkin, čiji je brat Ron Parkin kasnije postao koordinator Odbora podružnice u Puerto Ricu. Kasnije sam se preselila u Bridgend u južnom Walesu, gdje sam nastavila s pionirskom službom, živeći šest mjeseci u vučnim kolima. Odande bismo se vozili na biciklu oko 6 kilometara do najbliže skupštine u Port Talbotu.
U to vrijeme javnost je postala prilično neprijateljski raspoložena prema nama, nazivajući nas “savjestuncima” (onima koji zbog savjesti odbijaju služiti vojsku). To je otežalo nalaženje mjesta za stanovanje, ali Jehova je brinuo za nas kako je i obećao.
Nakon toga, osmero nas bilo je dodijeljeno da kao specijalni pioniri radimo u Swansei, lučkom gradu u južnom Walesu. Kako je rat sve više bjesnio, tako su i predrasude protiv nas bile jače. Riječi “štakori” i “kukavice” bile su ispisane na zidovima našeg pionirskog doma. Neprijateljstvo je najvećim dijelom izazvano novinskim izvještajima koji su nas osuđivali zbog neutralnog stava. Konačno smo nas sedmero jedan po jedan odvedeni u zatvor. Godine 1942. provela sam mjesec dana u zatvoru u Cardiffu, a moja sestra Beryl također je neko vrijeme provela tamo. Iako smo materijalno bili siromašni i trpjeli izrugivanja i poniženja, bili smo duhovno bogati.
U međuvremenu su majka i Sonia bile pioniri u Caerphillyu i imale su slična iskustva. Prvi biblijski studij kojeg je Sonia vodila bio je s gospođom s kojom je dogovorila posjet jednog petka poslijepodne. Sonia je bila sigurna da će majka ići zajedno s njom, ali majka je objasnila: “Imam drugi dogovor. Ti si se dogovorila, pa ćeš zato morati ići sama.” Iako je Sonia imala samo 13 godina, otišla je sama, a gospođa je dobro duhovno napredovala i kasnije postala predani Svjedok.
Poslijeratna aktivnost — zatim Gilead
Kada je 1945. drugi svjetski rat završio, radila sam na izoliranom području u Whaley Bridgu u Derbyshireu. Onog jutra kad je objavljen prekid vatre, posjećivali smo i tješili ljude koji su već bili siti rata — i njegove siročadi, udovica i osakaćenih tijela.
Nekoliko mjeseci kasnije, Društvo je tražilo dobrovoljce za propovijedanje u Irskoj, Zelenom otoku. U to vrijeme bilo je oko 140 Jehovinih svjedoka na otoku, tako da se to područje smatralo misionarskim područjem. Za nekoliko mjeseci na to je područje poslano oko 40 specijalnih pionira, a ja sam bila među njima.
Nakon što sam jedno vrijeme radila u Colraini i Cookstownu na sjeveru, dobila sam novi zadatak za Droghedu na istočnoj obali zajedno s troje drugih. Iako su Irci po prirodi jako srdačni i prijazni, religiozne predrasude bile su jake. Tako smo tokom jedne cijele godine uspjeli u javnosti raspačati samo nekoliko pomoćnih sredstava za razumijevanje Biblije (zapravo samo jednu knjigu i nekoliko brošura).
Dok sam boravila u Droghedi, vozila sam se biciklom od jedne farme do druge kada je jedan mladi farmer iz guste živice iznenada izletio na cestu. Pogledao je amo-tamo i zatim upitao poluglasno: “Jeste li vi Jehovin svjedok?” Kad sam odgovorila da jesam nastavio je: “Prošle večeri sam imao žučnu raspravu sa svojom zaručnicom o vama djevojkama i prekinuli smo zaruke. Uporno je tvrdila da ste vi komunisti, kako kažu katolički svećenici i novine, ali ja sam je uvjeravao da to nikako ne može biti istina, zato što vi javno idete od kuće do kuće.”
Dala sam mu da pročita jednu brošuru, koju je sakrio u džep, i dogovorili smo se da se sastanemo i razgovaramo kad padne mrak, budući da je rekao: “Ako me vide da razgovaram s vama, izgubit ću posao.” Te smo se večeri moja partnerica i ja našle s njim i odgovorile na mnoga njegova pitanja. Izgledalo je da je uvjeren da je to istina i obećao da će ponovno doći sljedeće večeri u našu kuću da nauči još više. Nikada nije došao, tako da smo mislile da su ga prepoznali neki biciklisti koji su prolazili i da je vjerojatno izgubio posao. Često se pitamo da li je ikada postao Svjedok.
Nakon što smo 1949. posjetili kongres u Brightonu na južnoj obali Engleske, nekoliko nas dobilo je poziv za Biblijsku školu Gilead društva Watchtower u Sjedinjenim Državama. Ukupno 26 iz Britanije pohađalo je 15. razred, koji je apsolvirao 30. srpnja 1950, za vrijeme međunarodnog kongresa na stadionu Yankee.
Naša služba u Brazilu
Sljedeće godine poslana sam u u Brazil u São Paulo, jedan od svjetskih gradova koji se najbrže razvija. U to vrijeme imao je samo pet skupština Jehovinih svjedoka, ali sada ih ima skoro 600! Kakva je to bila suprotnost od rada u Irskoj! Mnogi domovi na našem području u São Paulu bile su gospodske kuće, okružene visokim željeznim ogradama s umjetnički kovanim kapijama. Pozivale bi gazdu ili služavku plješčući rukama.
Kako su godine prolazile, dobivala sam nove dodjele. Imala sam prednost da pomognem formirati nove skupštine u različitim mjestima u unutrašnjosti države São Paulo, uključujući jednu u Jundiaíu 1955. i jednu u Piracicabi 1958. Kasnije, 1960, moja sestra Sonia postala je moj partner u misionarskoj službi, te smo poslane u Pôrto Alegre, glavni grad u državi Rio Grande do Sul. Možda se pitaš kako je dospjela u Brazil?
Sonia i majka zajedno su nastavile nakon drugog svjetskog rata s pionirskom službom u Engleskoj. Ali u ranim 1950-ima majka je imala operaciju raka, od koje je previše oslabila da bi išla od kuće do kuće, iako je mogla voditi biblijske studije i pisati pisma. Sonia je nastavila s pionirskom službom i istovremeno se brinula za majku. Godine 1959. Sonia je imala prednost pohađati 33. razred škole Gilead, i tako je bila poslana u Brazil. U međuvremenu se Beryl brinula za majku sve do njene smrti 1962. Beryl se do tada udala, te sa svojom obitelji vjerno služi Jehovi.
U Brazilu smo Sonia i ja pomogle nekolicini osoba da dođu do predanja i krštenja. Međutim, jedan od problema koji su imali Brazilci bio je legaliziranje svojih brakova. Zbog poteškoća oko dobivanja razvoda u Brazilu, nije bilo neobično da parovi jednostavno žive zajedno bez privilegija braka. To je bio posebno slučaj kad je jedan od supružnika bio odvojen od prethodnog legalnog bračnog druga.
Jedna gospođa koja se zvala Eva bila je u toj situaciji kada sam s njom stupila u kontakt. Njen zakonski muž je nestao, tako da smo, da bi ga pronašle, dale obavijest preko radija. Kada smo ga našle, pratila sam je u drugi grad da dobije njegov potpis za dokument koji bi je oslobodio, tako da je mogla legalizirati svoju vezu s neoženjenim muškarcem s kojim je živjela. Sudac je na saslušanju zamolio i Evu i mene da objasnimo zašto želi srediti svoju bračnu situaciju. Sudac je izrazio iznenađenje i zadovoljstvo kad mu je razlog bio objašnjen.
Jednom drugom prilikom pošla sam sa interesenticom s kojom sam proučavala Bibliju da se dogovori s advokatom koji će voditi njen slučaj. Ponovno je dano dobro svjedočanstvo u vezi s brakom i Božjim moralnim mjerilima. U tom su slučaju troškovi razvoda bili tako visoki da su oba supružnika morala raditi kako bi platili troškove. Ali za ove nove interesente to je bilo vrijedno truda. Sonia i ja smo imale prednost biti svjedoci njihovog vjenčanja i nakon toga smo, zajedno s njihovo troje djece tinejdžerske dobi, slušali kratak govor na temelju Biblije u njihovom domu.
Bogat, koristan i vrijedan život
Kad smo Sonia i ja predale svoj život Jehovi i postale pioniri, imale smo namjeru da, ako je ikako moguće, punovremena služba bude naš životni poziv. Nikada se nismo previše opterećivale time što će se dogoditi u našim kasnijim godinama ili u slučaju bolesti ili financijskih poteškoća. No, upravo kako je Jehova i obećao, nikada nas nije napustio (Jevrejima 13:6).
O, da, nedostatak novca ponekad je bio problem. Jednom smo moja partnerica i ja čitavu godinu jele za ručak sendviče od peršina, ali nikada nismo izgladnjele, niti su nam nedostajale osnovne stvari.
Kako su godine prolazile, naša je snaga postepeno oslabila. Sredinom 1980-ih, obje smo imale teške operacije koje su bile velika kušnja za nas, budući da su naše propovjedničke aktivnosti bile uveliko smanjene. U siječnju 1987. pozvane smo da budemo članovi centrale Jehovinih svjedoka u Brazilu.
Naša velika obitelj od preko tisuću slugu, smještena je otprilike oko 140 kilometara izvan São Paula u prekrasnom građevinskom kompleksu, gdje štampamo biblijsku literaturu za Brazil i druge dijelove Južne Amerike. Ovdje se za nas s ljubavlju brinu predani Božji sluge. Kada sam 1951. prvi put došla u Brazil bilo je oko 4 000 propovjednika poruke Kraljevstva, ali sada ih ima preko 366 000! Naš suosjećajni nebeski Otac uistinu je dodao ‘sve drugo’, jer smo najprije tražile Kraljevstvo (Matej 6:33).
[Slika na stranici 22]
Olive sa Mildred Willett pokraj kolica s plakatima, 1939
[Slika na stranici 25]
Olive i Sonia Springate