Kako ti rješavaš razmirice?

Jedan nespretan pokret — i treći u nizu od pet porculanskih slonova pao je s police nad kaminom. Morat će se restaurirati. Inače čitava garnitura nije više skladna. Ali postupak je delikatan i ti se ne osjećaš osposobljenim za to. Morat ćeš potražiti nečiji savjet ili čak zamoliti nekog stručnjaka da ga popravi.

SKLAD među duhovnom braćom i sestrama daleko je dragocjeniji od usklađenosti pukih ukrasa. Psalmist je prikladno pjevao: “Kako je lijepo i krasno, kad sva braća žive zajedno!” (Psalam 133:1). Ponekad rješavanje neke razmirice sa sukršćaninom može biti delikatna stvar. Osim toga, neki tome ne pristupaju na ispravan način. Takva je “restauracija” često nepotrebno bolna ili se ne izvede baš na najbolji način te ostavlja ružne tragove.

Neki kršćani nepotrebno žele uključiti imenovane starješine u stvari koje bi mogli riješiti sami. Možda to čine zato što nisu sigurni kako bi trebali postupiti. “Mnoga naša braća ne znaju kako primijeniti biblijski savjet te riješiti svoje razmirice”, rekao je brat koji je iskusan u davanju biblijskog savjeta. “Vrlo često”, nastavio je, “ne postupaju onako kako je postupao Isus.” Pa, što je Isus zapravo rekao o tome kako bi kršćanin trebao rješavati razmirice s bratom? Zašto je prijeko potrebno da se dobro upoznamo s tim savjetom i da ga naučimo primjenjivati?

Manje razmirice

“Za to dakle ako prineseš dar svoj k oltaru, i ondje se opomeneš da brat tvoj ima nešto na te, ostavi ondje dar svoj pred oltarom, i idi prije te se pomiri s bratom svojijem, pa onda dodji i prinesi dar svoj” (Matej 5:23, 24).

Kad je Isus izgovorio ove riječi, Židovi su po običaju donašali žrtve, ili prinašali darove, na hramskom oltaru u Jeruzalemu. Ako je neki Židov nanio štetu drugom Izraelcu, prijestupnik je mogao prinijeti cijelu žrtvu paljenicu ili žrtvu za grijeh. Primjer koji je naveo Isus odnosi se na najodsudniji trenutak. Kad je osoba pred oltarom te želi prinijeti svoj dar Bogu, ona se sjeti da njen brat ima nešto protiv nje. Da, Izraelci su trebali razumjeti da pomirenje s bratom treba imati prednost pred obavljanjem te religiozne dužnosti.

Iako je Mojsijev zakon zahtijevao takve žrtve, one same po sebi nisu imale najveću vrijednost u Božjim očima. Prorok Samuel rekao je nevjernom kralju Saulu: “Zar su mile Gospodinu žrtve paljenice i prinosi kao kad se sluša glas njegov? gle, poslušnost je bolja od žrtve, i pokornost je bolja od pretiline ovnujske” (1. Samuelova 15:22).

Isus je u svojoj Propovijedi na gori ponovio taj redoslijed prioriteta i pokazao svojim učenicima da prije nego prinesu žrtve moraju riješiti svoje razmirice. Žrtve koje se danas traže od kršćana duhovne su prirode — ‘žrtve hvale, to jest, plod usana koje priznaju ime njegovo’ (Jevrejima 13:15). Ipak, načelo vrijedi i dalje. Apostol Ivan je na sličan način pokazao da bi bilo uzaludno kad bi netko tvrdio da ljubi Boga a mrzio svog brata (1. Ivanova 4:20, 21).

Zanimljivo, onaj tko se sjeti da njegov brat ima nešto protiv njega treba učiniti prvi korak. Poniznost koju na taj način očituje vjerojatno će donijeti dobre rezultate. Onaj tko je uvrijeđen po svoj prilici neće odbiti surađivati s nekim tko dođe k njemu i prizna vlastite pogreške. Mojsijev je zakon određivao da se u potpunosti mora nadoknaditi sve što je netko protuzakonito uzeo te se morao još dodati peti dio (3. Mojsijeva 6:5). Slično tome, ponovno uspostavljanje mirnih, skladnih odnosa bit će lakše ako je prijestupnik spreman učiniti više nego što se, u strogom smislu riječi, od njega traži kako bi popravio svu štetu koju je uzrokovao.

Ipak, nastojanja da se ponovno uspostave mirni odnosi nisu uvijek uspješna. Knjiga Priča Salamunovih podsjeća nas da nije lako rješavati razmirice s nekim tko se teško odaziva. Priče Salamunove 18:19 kažu: “Uvrijedjen je brat kao tvrd grad, i svadja je kao prijevornica na dvoru.” Jedan drugi prijevod glasi: “Uvrijeđen se brat teže osvaja nego utvrđen grad: A njihove su svađe poput prijevornica dvorca” (The Englishman’s Bible). Međutim, iskrena i ponizna nastojanja bit će napokon vjerojatno uspješna ukoliko se radi o suvjernicima koji žele ugađati Bogu. Ali ako se navodno radi o teškom grijehu, potrebno je primijeniti Isusov savjet zapisan u Mateju, 18. poglavlju.

Rješavanje ozbiljnih razmirica

“Ako li ti sagriješi brat tvoj, idi i pokaraj ga medju sobom i njim samijem; ako te posluša, dobio si brata svojega, ako li te ne posluša, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu da sve riječi ostanu na ustima dva ili tri svjedoka. Ako li njih ne posluša, kaži crkvi; a ako li ne posluša ni crkve, da ti bude kao neznabožac i carinik” (Matej 18:15-17).

Što ako je Židov (ili kasnije kršćanin) imao ozbiljne probleme sa suobožavateljem Jehove? Onaj tko je smatrao da mu se zgriješilo morao je učiniti prvi korak. Morao je osobno raspraviti o tome s prijestupnikom. Ako nije pokušao prikupiti podršku za svoj kut gledanja, zasigurno je bilo lakše pridobiti brata, posebno ako se radilo samo o nesporazumu koji se mogao brzo raščistiti. Sve se moglo lakše riješiti ako je stvar bila poznata samo onima koji su bili izravno uključeni u nju.

Međutim, prvi korak možda nije bio dovoljan. Da bi riješili situaciju, Isus je rekao: “Uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu.” To su mogli biti neposredni svjedoci. Možda su čuli kako je jedan od dotičnih klevetao drugoga, ili su možda oni koje se povelo bili svjedoci pismenog sporazuma zbog kojeg su se dvije stranke sada prepirale. S druge strane, oni koje se povelo mogli su postati svjedocima nekih bitnih momenata, naprimjer, pismenih ili usmenih svjedočanstava iznesenih kako bi se utvrdio uzrok problema. A opet, što je moguće manje njih — ‘jedan ili dvojica’ — trebalo je znati za problem. To bi spriječilo da stvari postanu gore ako se radilo samo o nesporazumu.

Kakve je motive trebala imati uvrijeđena osoba? Da li je trebala pokušati posramiti sukršćanina i željeti ga poniziti? S obzirom na Isusov savjet, kršćani ne bi trebali brzo osuđivati svoju braću. Ako prijestupnik priznaje svoju krivnju, ispriča se i nastoji ispraviti stvari, onaj kome se zgriješilo ‘dobio je brata svojega’ (Matej 18:15).

Ako se stvar nije mogla riješiti, trebala se iznijeti skupštini. To se u početku odnosilo na židovske starješine, ali kasnije na starješine u kršćanskoj skupštini. Nepokajnički je prijestupnik možda morao biti isključen iz skupštine. To je mišljeno time da ga se treba smatrati ‘kao neznabošca i carinika’, od kojih su se osoba Židovi držali podalje. Taj ozbiljan korak nije mogao učiniti neki kršćanin pojedinačno. Imenovani starješine, koji zastupaju skupštinu, jedini su koji su ovlašteni poduzeti takav korak. (Usporedi 1. Korinćanima 5:13.)

Mogućnost da se nepokajničkog prijestupnika isključi pokazuje da se Matej 18:15-17 ne odnosi na manje razmirice. Isus je mislio na ozbiljne uvrede, koje su međutim takve vrste da ih dotična dvojica mogu međusobno riješiti. Naprimjer, kod uvrede može se raditi o klevetanju, koje je ozbiljno naškodilo glasu onoga koga se klevetalo. Ili se možda odnosi na financijske stvari, jer sljedeći reci sadrže Isusovu usporedbu o nemilosrdnom robu kome je oprošten velik dug (Matej 18:23-35). Kod zajma koji se ne vraća u dogovoreno vrijeme može se raditi samo o prolaznom problemu koji dotična dvojica mogu lako riješiti između sebe. No mogao bi to postati ozbiljan grijeh, to jest krađa, ako onaj tko je posudio novac uporno odbija vratiti dug.

Druge vrste grijeha ne mogu se jednostavno riješiti između dva kršćanina. Pod Mojsijevim su se zakonom ozbiljni grijesi morali prijaviti (3. Mojsijeva 5:1; Priče Salamunove 29:24). Slično tome, teški grijesi koji se tiču čistoće skupštine moraju se prijaviti kršćanskim starješinama.

Ipak, većina slučajeva neslaganja među kršćanima ne potpada pod taj postupak.

Možeš li jednostavno oprostiti?

Odmah nakon što je objasnio kako rješavati ozbiljne razmirice, Isus je dao jednu drugu važnu pouku. Čitamo: “Tada pristupi k njemu Petar i reče: Gospodine! koliko puta ako mi sagriješi brat moj da mu oprostim? do sedam puta? Reče njemu Isus: ne velim ti do sedam puta, nego do sedam puta sedamdeset” (Matej 18:21, 22). Drugom je prilikom Isus rekao svojim učenicima neka opraštaju “sedam puta na dan” (Luka 17:3, 4). To jasno pokazuje da se od Kristovih sljedbenika očekuje da rješavaju razmirice dragovoljno opraštajući jedan drugome.

To je područje gdje treba uložiti velik napor. “Neka braća jednostavno ne znaju kako oprostiti”, rekao je brat citiran na početku. Dodao je: “Izgleda da su iznenađeni kad im netko objasni da mogu odlučiti oprostiti, prije svega zato da bi očuvali mir u kršćanskoj skupštini.”

Apostol Pavao je napisao: “Snoseći jedan drugoga, i opraštajući jedan drugome ako ima ko tužbu na koga: kao što je i Krist [“Jehova”, NW] vama oprostio tako i vi” (Kološanima 3:13). Dakle, prije nego što odemo k bratu koji nas je možda uvrijedio, bilo bi dobro razmisliti o sljedećim pitanjima: Isplati li se razgovarati s njim o uvredi? Zar mi je uistinu nemoguće u duhu pravog kršćanstva zaboraviti uvredu? Bi li ja, da sam na njegovom mjestu, želio da mi se oprosti? I ako odlučim ne oprostiti, mogu li onda očekivati da će Bog uslišiti moje molitve i oprostiti meni? (Matej 6:12, 14, 15). Takva nam pitanja mogu pomoći spremno opraštati.

Jedna od važnih odgovornosti koju imamo kao kršćani jest da sačuvamo mir u skupštini Jehovinog naroda. Stoga, provodimo Isusov savjet u djelo. To će nam pomoći dragovoljno opraštati. Takav duh opraštanja doprinijet će bratskoj ljubavi koja je znak prepoznavanja Isusovih učenika (Ivan 13:34, 35).

[Slika na stranici 23]

Kršćani mogu rješavati svoje razmirice slijedeći Isusov savjet