Pitanja čitalaca
U ova teška ekonomska vremena sve više osoba i tvrtki pribjegava stečaju. Je li biblijski ispravno da kršćanin objavi stečaj?
Odgovor na to pitanje pruža nam dobru sliku o tome kako nam Božja riječ nudi praktično vodstvo u stvarima koje su možda izrazito suvremene. Mnoge zemlje imaju zakone kojima je reguliran stečaj. Zakoni se razlikuju od zemlje do zemlje i zadatak kršćanske skupštine nije da u vezi s tim nudi pravni savjet. No razmotrimo pravne odredbe stečaja.
Jedan od razloga zašto vlade dopuštaju osobama i tvrtkama da objave stečaj jest taj što onima koji drugima posuđuju novac ili daju kredite (vjerovnicima) stečaj pruža određenu mjeru zaštite od ljudi ili tvrtki koje posuđuju novac ili podižu kredite (dužnika) ali ne plaćaju ono što su dužni. Vjerovnicima može izgledati da je jedino pribježište obratiti se sudovima kako bi dužnik objavio stečaj te da se dužnikovu imovinu može raspodijeliti kao dio duga.
Drugi način na koji stečaj djeluje jest kao zaštita za dužnike koji iskreno ne mogu namiriti svoje vjerovnike. Dužniku može biti dozvoljeno da objavi stečaj, nakon čega njegovi vjerovnici mogu uzeti nešto od njegove imovine. Ipak, zakon mu može dozvoliti da zadrži svoj dom ili određenu minimalnu imovinu te da nastavi živjeti oslobođen od neprekidne prijetnje gubitka ili zapljene od strane svojih bivših vjerovnika.
Očito je, dakle, da su ovi zakoni predviđeni kako bi pružili određenu zaštitu objema stranama u novčanim ili trgovačkim transakcijama. Međutim, zapazimo kakav koristan savjet nudi Biblija.
Bilo bi vrlo teško pročitati Bibliju od početka do kraja a da se ne uvidi kako ona ne ohrabruje na zaduživanje. U njoj nalazimo upozorenja kao što je ono u Pričama Salamunovim 22:7: “Bogat gospodari nad siromasima, i ko uzima u zajam biva sluga onomu koji daje.”
Prisjeti se i Isusove usporedbe iz Mateja 18:23-34 koja govori o robu koji je imao vrlo velik dug. “Zapovjedi gospodar njegov da ga prodadu, i ženu njegovu i djecu, i sve što ima”, ali onda se gospodar, kralj, smekšao i pokazao milosrđe. Kad se kasnije taj rob pokazao nemilosrdnim, kralj je naredio da ga ‘predaju mučiteljima dok ne plati sav dug svoj’. Očito je najbolji način postupanja, preporučeni način, izbjegavati posuđivanje novca.
Božji su sluge u drevnom Izraelu poslovali i ponekad je dolazilo do posuđivanja novca. Što ih je Jehova poučio da čine? Ako je osoba željela posuditi od nekog novac kako bi otvorila ili proširila neki posao, za Hebreje je bilo zakonito i normalno zaračunati kamate. Međutim, Bog je poticao svoj narod da budu nesebični kad posuđuju siromašnom Izraelcu; nisu se trebali okoristiti nečijom nevoljom zaračunavajući kamate (2. Mojsijeva 22:25). U 5. Mojsijevoj 15:7, 8 kaže se: “Ako bude u tebe koji siromah izmedju braće tvoje (...) otvori ruku svoju i pozajmi mu rado koliko mu god treba u potrebi njegovoj” (naglašeno od nas).
Slična dobrohotnost ili obzirnost odražavala se u odredbama koje su određivale da vjerovnici ne mogu od dužnika zaplijeniti osnovna sredstva za život, kao što su obiteljski žrvanj ili haljina koja je bila potrebna da bi se osoba noću ugrijala (5. Mojsijeva 24:6, 10-13; Ezehijel 18:5-9).
Naravno, nisu svi Židovi prihvaćali i primjenjivali stvarni smisao tih ljubavlju prožetih zakona njihovog velikog Suca i Zakonodavca (Izaija 33:22). Neki pohlepni Židovi ponašali su se vrlo grubo prema svojoj braći. I danas neki vjerovnici mogu biti grubi i nerazumni u svojim zahtjevima, pa čak i prema iskrenom kršćaninu koji je tog trenutka u nemogućnosti platiti zato što je doživio neki nepredviđeni događaj (Propovjednik 9:11). Svojim nepopustljivim, zahtjevnim primoravanjem, svjetovni bi vjerovnici mogli natjerati takvog dužnika u situaciju da osjeća kako se mora zaštititi. Kako? U nekim slučajevima jedina stvar koju će vjerovnici priznati jest sudski stečajni postupak. Dakle, kršćanin koji nije bio pohlepan ili nemaran u vezi sa svojim dugovima, mogao bi pribjeći tome da objavi stečaj.
Ipak, trebali bi biti svjesni i obrnutog slučaja. Kršćanin bi mogao biti u dugu zato što se jednostavno nije samosvladavao u tome kako i koliko troši ili zato što nije upotrebljavao razumno predviđanje u svojim poslovnim odlukama. Treba li biti nehajan u vezi s dugom i brzo tražiti olakšanje pomoću stečaja, te tako povrijediti druge zbog vlastitog slabog prosuđivanja? Biblija ne odobrava takvu financijsku neodgovornost. Ona potiče Božjeg slugu da njegovo da znači da (Matej 5:37). Prisjeti se i Isusovih primjedbi o proračunu troškova prije početka gradnje kule (Luka 14:28-30). U skladu s tim, kršćanin bi trebao pažljivo razmotriti moguće neželjene ishode prije nego što preuzme financijski dug. Jednom kad preuzme dug, on bi trebao osjećati odgovornost da vrati novac osobama ili tvrtkama kojima duguje. Ako mnogi drugi zapaze da je kršćanin neodgovoran ili nepouzdan, mogao bi okaljati dobar glas za kojim je težio i stoga ne bi više imao dobro svjedočanstvo onih vani (1. Timoteju 3:2, 7).
Prisjeti se što se kaže u Psalmu 15:4 o tome kakvu osobu Jehova srdačno prima. Čitamo: “[Bog odobrava onoga tko] se kune bližnjemu pa ne poriče.” Da, Bog očekuje da se kršćani ponašaju prema vjerovnicima onako kako bi željeli da se prema njima ponaša (Matej 7:12).
Sve u svemu, dakle, Biblija ne isključuje mogućnost da se u krajnjoj situaciji kršćanin može koristiti zaštitom koju nude cezarovi zakoni o stečaju. Međutim, kršćani bi trebali biti izuzetno primjerni što se tiče poštenja i pouzdanosti. Stoga bi trebali biti primjerni u svojoj ozbiljnoj želji da podmire svoje financijske obaveze.