Ustrajnost vodi do napretka
ISPRIČAO JOSÉ MAGLOVSKY
Kad me policajac zgrabio za ruku, pogledom sam tražio oca. Međutim, nisam znao da je on već bio odveden u policijsku stanicu. Kad sam stigao tamo, policajci su zaplijenili sve naše publikacije, uključujući i naše Biblije te ih naslagali na pod. Vidjevši to, otac je upitao: “Zar i Biblije stavljate na pod?” Šef policije se ispričao, zatim je pokupio Biblije i stavio ih na stol.
KAKO smo završili u policijskoj stanici? Što smo učinili? Jesmo li živjeli u nekoj ateističkoj policijskoj državi, pa nam je bila oduzeta čak i Biblija? Da bih odgovorio na ova pitanja, morat ćemo se u mislima vratiti u 1925, prije nego što sam se uopće rodio.
Te su godine moj otac Estefano Maglovsky i moja majka Juliana napustili ondašnju Jugoslaviju i preselili se u Brazil, smjestivši se u São Paulu. Iako je otac bio protestant a majka katolkinja, religija ih nije razjedinjavala. Ustvari, deset godina kasnije dogodilo se nešto što ih je ujedinilo na religioznom planu. Očev šurjak donio mu je brošuru u boji na mađarskom u kojoj se govorilo o stanju mrtvih. Brošuru je dobio na poklon i zamolio je oca da je pročita i da mu kaže svoje mišljenje o njenom sadržaju, osobito o dijelu o “paklu”. Otac je proveo cijelu noć čitajući brošuru uvijek iznova i sljedećeg dana, kad je šurjak došao da čuje njegovo mišljenje, otac je kategorički izjavio: “Ovo je istina!”
Mali počeci
Budući da je to bila publikacija Jehovinih svjedoka, obojica su ih tražila kako bi saznala više o njihovim vjerovanjima i učenjima. Kad su konačno stupili u vezu s njima, nekoliko članova moje obitelji počelo je voditi biblijske razgovore sa Svjedocima. Te iste godine, 1935, započet je redovit biblijski studij na mađarskom kojem je u prosjeku prisustvovalo osam osoba, i otada se u našem domu održavaju redoviti biblijski studiji.
Nakon što je dvije godine proučavao Bibliju, otac se krstio 1937. i postao oduševljeni Svjedok Jehove, sudjelujući u djelu propovijedanja od kuće do kuće, a služio je i kao imenovani sluga i voditelj studija. Pomagao je pri osnivanju prve skupštine u São Paulu, u području Vila Mariana. Skupština je kasnije premještena u centar grada i postala je poznata kao skupština Centar. Deset godina kasnije osnovana je druga skupština, u području Ypiranga, a otac je tamo bio imenovan za skupštinskog slugu. Godine 1954. osnovana je treća skupština, u području Moinho Velho, gdje je također služio kao skupštinski sluga.
Čim se ova grupa dobro utvrdila, počeo je pomagati grupi u obližnjem São Bernardo do Campu. Zahvaljujući tome što je Jehova tijekom godina blagoslovio trud te male grupe Svjedoka, rast je bio izvanredan, tako da je 1994. bilo preko 70 000 objavitelja u 760 skupština u većem São Paulu. Nažalost, otac nije poživio da vidi taj rast. Umro je 1958, kad je imao 57 godina.
Nastojanje da slijedim očev primjer
Jedna od istaknutih očevih osobina, kao i drugih zrelih kršćana, bila je njegova gostoljubivost. (Vidi 3. Ivanova 1, 5-8.) Zbog toga smo imali prednost ugostiti Antonia Andradea, njegovu suprugu i sina, koji su 1936. došli u Brazil iz Sjedinjenih Država zajedno s bratom i sestrom Yuille. Gosti u našem domu bila su i dva apsolventa Biblijske škole Gilead Društva Watchtower, Harry Black i Dillard Leathco, koji su 1945. bili prvi misionari dodijeljeni u Brazil. Slijedili su ih mnogi drugi. Ta braća i sestre bili su stalan izvor ohrabrenja za sve u našoj obitelji. Budući da sam to cijenio, a i zbog dobrobiti svoje obitelji, nastojao sam oponašati očev primjer u vezi s kršćanskom osobinom gostoljubivosti.
Iako sam imao samo devet godina kad je otac 1935. upoznao istinu, kao najstariji sin počeo sam ga pratiti u njegovim teokratskim aktivnostima. Svi smo s njim prisustvovali sastancima u Dvorani Kraljevstva koja se nalazila u centrali Svjedoka u São Paulu, u Ulici Eça de Queiroz, broj 141. Zahvaljujući poučavanju i obučavanju koje mi je pružio otac, u meni se razvila žarka želja da služim Jehovi, pa sam se 1940. predao Jehovi simboliziravši to krštenjem u vodi u danas zagađenoj rijeci Tietê, koja teče kroz centar São Paula.
Uskoro sam saznao što znači biti redovit objavitelj dobre vijesti dok se kod drugih sadi i zalijeva poruku istine i dok se s njima vode biblijski studiji. Sada, kad vidim tisuće predanih Svjedoka Jehove u Brazilu, osjećam veliku radost jer znam da me On upotrijebio da pomognem mnogima od njih da spoznaju istinu ili da prodube svoje cijenjenje istine.
Među onima kojima sam pomogao bio je Joaquim Melo, kojeg sam sreo u službi od vrata do vrata. Razgovarao sam s trojicom drugih muškaraca koji su slušali, ali bez nekog većeg zanimanja. Tada sam opazio jednog mladića koji nam se pridružio i pažljivo slušao. Kad sam vidio da ga to zanima, posvetio sam mu pažnju i nakon dobrog svjedočanstva pozvao ga na Skupštinski studij knjige. Nije došao na studij, no pojavio se na Teokratskoj školi propovijedanja i otada je redovito prisustvovao sastancima. Dobro je napredovao, krstio se i nekoliko godina služio kao putujući sluga zajedno sa svojom ženom.
Zatim, tu je Arnaldo Orsi, kojeg sam upoznao na poslu. Redovito sam svjedočio svom kolegi, no primijetio sam da jedan bradati mladi čovjek uvijek sluša, pa sam počeo govoriti direktno njemu. Dolazio je iz tvrde katoličke obitelji, no postavljao je mnoga pitanja o stvarima kao što je pušenje, gledanje pornografskih filmova i treniranje borilačke vještine džuda. Pokazao sam mu što Biblija kaže o tome i na moje radosno iznenađenje sljedećeg me dana pozvao da gledam dok lomi svoju lulu i upaljač zajedno s raspelom, uništava pornografske filmove i brije bradu. Postao je drugi čovjek u nekoliko minuta! Također je prestao trenirati džudo i zamolio me da s njim svaki dan proučavam Bibliju. Usprkos protivljenju svoje žene i oca dobro je duhovno napredovao uz pomoć braće koja su živjela blizu njega. Za kratko se vrijeme krstio i danas služi kao skupštinski starješina. Njegova žena i djeca također su prihvatili istinu.
Sudjelovanje u službi za Kraljevstvo
Kad mi je bilo otprilike 14 godina, počeo sam raditi za jednu reklamnu agenciju, gdje sam naučio slikati natpise. To se pokazalo vrlo korisnim i nekoliko sam godina bio jedini brat u São Paulu koji je znao slikati plakate i ulične transparente koji su oglašavali javna predavanja i kongrese Jehovinih svjedoka. Skoro 30 godina imao sam prednost služiti kao nadglednik kongresnog odjela za natpise. Uvijek sam čuvao svoj godišnji odmor da bih mogao raditi na kongresima, čak sam spavao u dvoranama gdje su se održavali kongresi kako bih na vrijeme oslikao natpise.
Također sam imao priliku raditi s automobilom sa zvučnicima koji je pripadao Društvu, a koji je u to vrijeme zaista bio novost. Stavili bismo biblijske publikacije na štand i dok bi automobil sa zvučnicima emitirao snimljenu poruku, mi bismo razgovarali s ljudima koji su izlazili iz svojih domova da vide što se to događa. Jedno drugo sredstvo koje smo upotrebljavali za obznanjivanje dobre vijesti o Kraljevstvu bilo je prenosivi gramofon, i još uvijek imam ploče koje smo koristili kako bismo predstavili publikacije Društva. Kao posljedica toga, razdijelili smo mnogo biblijske literature.
U to je vrijeme Katolička crkva organizirala duge procesije ulicama São Paula, pred kojima su često išli muškarci kako bi raščistili put. Jedne smo nedjelje otac i ja na ulici nudili Kulu stražaru i Probudite se! kad se pojavila duga procesija. Otac je po običaju imao šešir. Jedan se čovjek, koji je išao ispred procesije, proderao: “Skidaj šešir! Zar ne vidiš da dolazi procesija?” Kad otac nije skinuo šešir, počelo je dolaziti sve više muškaraca gurajući nas u stranu uz izlog trgovine i izazivajući nered. To je privuklo pažnju jednog policajca koji je došao vidjeti što se događa. Jedan ga je od ljudi uhvatio za ruku jer je želio razgovarati s njim. “Miči ruku s moje uniforme!” naredio je policajac, udarivši čovjeka po ruci. Zatim je upitao što se dogodilo. Čovjek je objasnio da otac neće skinuti šešir pred procesijom, dodajući: “Ja sam apostolski rimokatolik.” Neočekivani odgovor je glasio: “Kažeš da si Rimljanin? Onda se vrati natrag u Rim! Ovo je Brazil.” Zatim se okrenuo prema nama i upitao: “Tko je prvi došao ovdje?” Kad je otac odgovorio da smo to bili mi, policajac je otjerao muškarce i rekao nam da nastavimo s našim radom. Stajao je pored nas sve dok nije prošla cijela procesija — a otac nije skinuo šešir!
Takvi su događaji bili rijetki. No, kad su se dogodili, bilo je ohrabrujuće znati da postoje ljudi koji vjeruju u pravdu za one koji su u manjini i koji se ne ulaguju Katoličkoj crkvi.
Jednom drugom prilikom sreo sam tinejdžera koji je pokazao zanimanje i pozvao me da ponovno navratim sljedećeg tjedna. Kad sam navratio, dobro me primio i pozvao unutra. Kako sam samo bio iznenađen kad sam se našao okružen bandom mladića koji su mi se izrugivali i pokušavali me isprovocirati! Situacija se pogoršavala i osjećao sam da će me uskoro napasti. Rekao sam onome koji me pozvao da će jedino on biti odgovoran ako mi se nešto dogodi i da moja obitelj zna gdje se nalazim. Zamolio sam ih da me puste i oni su se složili. Međutim, prije odlaska rekao sam da im stojim na raspolaganju ako netko od njih želi sa mnom razgovarati nasamo. Kasnije sam saznao da je to bila grupa fanatika, prijatelja mjesnog svećenika koji ih je nagovorio da organiziraju taj sastanak. Bio sam sretan što im nisam dopao šaka.
Naravno, u početku je napredak u Brazilu bio polagan, gotovo nezamjetljiv. Nalazili smo se u početnoj fazi “sadnje” a na raspolaganju smo imali malo vremena za “uzgajanje” i “žetvu” plodova našeg truda. Uvijek smo se sjećali onog što je napisao apostol Pavao: “Ja posadih, Apolo zali, a Bog dade te uzraste. Tako niti je onaj što koji sadi, ni onaj koji zaljeva, nego Bog koji daje te raste” (1. Korinćanima 3:6, 7). S dolaskom prva dva apsolventa Gileada 1945, smatrali smo da je došlo vrijeme za taj dugo očekivani rast.
Odvažnost u suočavanju s protivljenjem
Međutim, do rasta nije moglo doći bez protivljenja, osobito nakon što je u Evropi počeo drugi svjetski rat. Doživljavali smo izravno progonstvo jer ljudi općenito, kao i neki pripadnici vlasti, nisu razumjeli naš neutralan stav. Dok smo jednom prilikom, 1940, u centru São Paula radili na ulici s plakatima, s leđa mi je prišao policajac, strgnuo mi plakate i zgrabio me za ruku kako bi me odveo u policijsku stanicu. Pogledom sam tražio oca, no nigdje ga nisam vidio. Nisam znao da su on i nekolicina druge braće i sestara, uključujući i brata Yuillea, koji je nadgledavao djelo u Brazilu, već bili odvedeni u policijsku stanicu. Kao što je naznačeno u uvodnom odlomku, ondje sam ponovno sreo oca.
Budući da sam bio maloljetan, nisu me mogli pritvoriti, pa me policajac ubrzo odveo kući i predao majci. Te iste večeri i sestre su bile oslobođene. Kasnije je policija odlučila osloboditi svu braću, oko desetoricu njih, osim brata Yuillea. Međutim, braća su inzistirala: “Ili idemo svi ili ne ide nitko.” Policajci nisu popustili, tako da su svi proveli noć zajedno u hladnoj sobi na betonskom podu. Sljedećeg su dana svi bili bezuvjetno pušteni. Braća su nekoliko puta bila uhapšena zbog svjedočenja s plakatima. Natpisi su najavljivali javno predavanje kao i brošuru pod naslovom Fascism or Freedom (Fašizam ili sloboda), pa su neki pripadnici vlasti krivo shvatili da mi podržavamo fašizam, što je naravno dovelo do nesporazumâ.
Obavezna vojna služba također je predstavljala problem za mladu braću. Godine 1948. bio sam prvi koji je u Brazilu zatvoren zbog tog pitanja. Vlasti jednostavno nisu znale što da rade sa mnom. Premjestili su me u kasarnu u Caçapavu i dali mi da sadim povrće u vrtu te da se brinem za to povrće, kao i da čistim sobu koju su službenici koristili za mačevanje. Imao sam mnogo prilika svjedočiti i razdijeliti publikacije. Oficir na dužnosti bio je prvi koji je prihvatio primjerak knjige našeg Društva Children (Djeca). Kasnije sam čak dobio zadatak da dajem satove religioznog obrazovanja za oko 30 ili 40 vojnika koji nisu mogli vježbati i koji su morali biti u sobi. Konačno, nakon otprilike deset mjeseci zatvora, izveden sam na suđenje i oslobođen. Zahvalan sam Jehovi, koji mi je dao snagu da se suočim s prijetnjama, poniženjima i izrugivanjem koje sam doživio od nekih ljudi.
Vjerna i lojalna pomoćnica
S Barbarom sam se oženio 2. lipnja 1951, i otada mi je lojalna i vjerna družica u poučavanju i odgajanju naše djece ‘u stezi i opomeni Gospodnjoj’ (Efežanima 6:4, St). Od naše petero djece, četvero radosno služi Jehovi u različitim granama službe. Nadamo se da će, zajedno s nama, nastaviti istrajati u istini i pridonijeti napretku organizacije i djela koje se obavlja. Članovi obitelji na priloženoj fotografiji predani su Jehovini sluge, osim najmlađe bebe u naručju. Četvorica su starješine, a dvojica od njih su i opći pioniri, i na taj način pokazuju istinitost Priča Salamunovih 17:6: “Vijenac su starcima unuci, a slava sinovima oci njihovi.”
Sada imam 68 godina i zdravlje mi nije baš najbolje. Godine 1991. imao sam trostruku baypass operaciju, a kasnije i angioplastiku. Međutim, sretan sam što mogu nastaviti služiti kao predsjedavajući nadglednik u skupštini u São Bernardo do Campu i tako slijediti stope svog oca, koji je bio među prvima koji su započeli djelo ovdje. Naša je generacija zaista jedinstvena, jer ima priliku sudjelovati u prednosti koja se nikad neće ponoviti, prednosti objavljivanja uspostave Jehovinog Mesijanskog Kraljevstva. Stoga nikad ne smijemo zaboraviti Pavlove riječi Timoteju: “A ti (...) učini djelo evangjelista, službu svoju svrši” (2. Timoteju 4:5).
[Slika na stranici 23]
Moji roditelji Estefano i Juliana Maglovsky
[Slika na stranici 26]
José i Barbara sa članovima svoje obitelji predanih Jehovinih slugu